Foto: Rade Vilimonović
Foto: Rade Vilimonović

Opozicija je juče (četvrtak 21.) postigla dogovor o pobedi. Na papiru su ostavljeni parafi lidera najznačajnijih političkih stranaka koji su smatrali da je poslednji čas za sporazum takve vrste. Nije tamo bilo Narodne stranke Vuka Jeremića koja se razmešta desno od desnog centra. Ali nije prestala da bude opoziciona. Ideološka heterogenost protivnika vlasti možda ne dovodi u pitanje bar prećutni pristup dogovoru.

Pobeda srpske opozicije na izborima do kraja ove, ili na početku sledeće godine, značila bi kraj vladavine onoga koji sebe smatra nepobedivim. Bio bi to dramatični preokret u modernoj povesti Srbije, izlazak iz restauriranog feudalnog poretka i potpune socijalne čamotinje, vraćanje slobode govora i izbora, prava na informaciju i normalan život i dokidanje mafijaške oligrahije koja sebe jednači sa državom.

Ovo je naravno optimistička projekcija, svakako prenaglašena u nadi opozicije i zarobljene zemlje o tome šta pobeda na izborima donosi. Za takav ishod nije potreban pristanak onoga koga valja poraziti, ali je nasušno njegovo saznanje da je poraz i te kako moguć i da se poduhvat rušenja najcrnje vladavine u istoriji Srbje – na jedan od mogućih načina – neizbežno privodi kraju.

On to svakako naslućuje i akitivira sva postojeća krizna žarišta kako bi ponovo odložio susret sa svojim političkim gašenjem. Naravno da je spreman i da pokreće nova, ima ih sasvim dovoljno na čekanju.

Opozicija je konačno napravila neku vrstu ovlašne strategije za presudne izbore. Protesti na ulicama srpskih gradova nisu doveli ni do kakvog pomaka u otklanjanju besprizornog modela vladavine. Protesti protiv nasilja ignorisani su nasiljem i njegovim potenciranjem. Nijedan zahtev nije ispunjen, čak ni simbolično. Građanski otpor je izazvao bes i dodatnu bahatost vladajuće grupacije. Pink i Hepi su mačevi na kojima vladar sedi. Javni servis je neprobojno agitpropovsko utvrđenje između Takovske i Aberdareve. Te sigurne vladareve kuće lutaka drže ga u dvoru.

Javni servis građana i njegovo vraćanje onima kojima i pripada, biće uslov svih uslova za izlazak opozicije na izbore. Ne znam šta su smislili da to ostvare. Ako protesti protiv nasilja budu nastavljeni, zahtev bar za nešto pristojniji medijski ambijent, bez brutalnog monopola režima u toj oblasti, morao bi da bude neizdrživ za vladara. Šta je to što bi ga nateralo da popusti? Pokazalo se da je on otporan na sve što normalne ljude baca u očaj. Hoće li opozicija izaći na birališta ako vlasnik Srbije i dalje ne bude mario za uslove?

Opozicija mora da ima u vidu i najgoru soluciju. Dakle da sve ostane kako jeste. Nije sigurno imaju li rešenje za takav slučaj. Vladarska manipulacija bi mogla da bude zasnovana na uobičajenim nitkovskim podvalama: tražili ste izbore, dobili ste ih, a sad nećete!

Vreme je da se krene u susret građanima, i to već danas. Svaki grad, svako mesto do koga se stigne, neposredno informisanje o tome šta se događa i šta bi značio još jedan loš izborni dan. Ne bi to bila obična agitacija, nego odlazak među ljude koje bi moglo da opredeli svako oklevanje opozicije i toksični agitprop medijske mašinerije koja se pokreće iz glave režima.

Možda je to uzaludan posao, a verovatno i nije. Svaki glas koji izgubi sekta mogao bi, kao simbolika promene odnosa prema sopstvenoj budućnosti, da bude presudan. Zbog toga je smisao opozicione kampanje i pohoda po Srbiji i obeshrabrivanje glasača režima. Mnogi od njih više nisu sigurni u pobedu vlasti kao ranijih godina, pa ni u svoj status u slučaju promene.

Vidno je da opozicija izgleda bolje nego ranijih godina, ima neuporedivo više pouzdanja u svoje izborne planove i u snagu građana koji su bili ili još jesu deo protesta protiv nasilja.

Nije najgori ishod ako režim uz pomoć već poznatih prevara ponovo dobije izbore. Mnogo je gore ako ih izgubi a ne prizna poraz. Priroda režima i njenih nasilnih mehanizama opravdava takve slutnje. Mnogi misle da vladar neće mirno napustiti dvor, pošto mu jedino vlast čuva slobodu.

U izbornim štabovima vlasti uvek su bili spremni, a i sada su, nasilni mehanizmi negiranja rezultata koji su nepovoljni za njih. Negde su to male prevarne korekcije, negde masovne krađe, kupovina glasova, mobilizacija sigurnih glasača, primena sile ili pretnji, „bugarski vozovi“ i specijalni trikovi pri brojanju, zamena vreća sa listićima. Uz potpuno krivotvorenje glasanja na Kosovu i stopostotni dobitak.

Ako bi poraz režima i pored svega bio toliko očit da se može sakriti samo nepriznavanjem uz pomoć sile, onda sledi katastrofa i tragični slom društva pred ambicijama sumanutog diktatora.

U dogovoru za pobedu, opozicija bi morala da ima u vidu i pokušaje da se ta pobeda silom negira ako bude ostvarena i da se sačuva mir u zemlji nasilja. Vlast će sebe svakako čuvati nasiljem: na izborima kako bi ih ponovo dobila, ili na ulicama ako ih izgubi. Dogovor o pobedi morao bi u sebi da sadrži i odgovore na najgori mogući rasplet.

Peščanik.net, 22.09.2023.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)