Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

Više se nema gde odstupati od sveopšteg nasilja države. Ovo nije država koja je sažeto definisana kao aparat zaštite građana i njihov servis. A to će reći da postaje uzaludno održavanje skupe činovničke kaste posvećene uređenom životu njenih žitelja i njihovoj dobrobiti. Građani su jedini nosioci suverenosti i upošljavaju svu tu birokratsku gomilu i sve one koji su nelegalno uzeli apsolutnu vlast. A onda postali gospodari svojim poslodavcima i sve besprizornije ih disciplinuju grubom policijskom silom. Ostaci državne naprave su ovde sredstvo prinude prema svima koji su skloni da iskazuju svoju volju otpor i nelojalnost – svojstva koja su prepoznata kao vrsta pobune. Građani upošljavaju i plaćaju silu izvan razuma, koja ih ubija od batina.

To se može donekle prepoznati u političkoj teoriji, gde se govori o stalnom nastojanju vladajuće oligarhije (klike, grupacije, birokratske kaste, bande) da svoje interese proglasi za opšte. U borbi protiv društva, nosioci takve moći koriste medijski agitprop, sredstva države i njenu silu u razaranju ostataka demokratije, čak i demokratskih privida. U ovdašnjoj praksi to nastojanje se pokazuje u vidu grube policijske represije, neprekidne državne odmazde i primitivne osvete.

Naš slučaj je teško objasniti paralelama. Ma kako se činilo, nema sličnosti sa političkim sistemima u svetu koji proizvode osobenu vladajuću patologiju. To je potpuno originalni model državnog nasilja nad građanima koji se ne sadrži samo u policijskoj brutalnosti. Nasilje se oseća svuda i eskalira kao puzajuća tiranija. Ostalo je nedovoljno ili sasvim malo otpora. Pobuna koja je bila nasušna, izgleda da je pretvorena u sporadične i uglavnom benigne proteste. Režim se više ne oseća neposredno ugroženim, a njegovi vodeći ljudi su uvereni da je sve to rezultat bezobzirnog progona svih koji pokažu bilo koji znak nepristajanja na njih.

Ne bih rekao da je pobuna u Srbiji sasvim ugašena. Njeni oblici su tinjajući a režim ih gazi na sve moguće načine: prljavim javnim govorom, pretvaranjem smetlišta Informer u državno glasilo. Zatiranjem slobodnih medija, masovnim napadima na društvene mreže i uvođenjem slepila u javni prostor. Oktroisanjem pravosudnog sistema, uništavanjem univerziteta i pokušajima da se ukine obrazovanje. Čestim ispadima kreature koja se ilegalno predstavlja kao predsednik države, a u svetu je viđen kao biće sa bizarnim egzotičnim svojstvima.

Ne prestaje da se javlja iz onih sfera gde ništa nije namenjeno ljudima. Odnos prema njemu nije samo osećanje nemoći pred neuračunljivim nasilnikom, nego i stalna nedoumica: šta učiniti sa svima nama koji smo možda videli suštinu ništavila. A šta sa onima i protiv onih koji u njemu vide totema koji ih i dalje vodi kroz distopijske predele do neminovnog konca. Samo, još se ne zna koliko su taj kraj i prirodni raspad daleko. Ali sigurno je da više nema izgleda za reviziju te neljudske strukture.

Profesor Ognjen Radonjić je pre neki dan rekao – navodim ovde po sećanju – da više nemamo gde da uzmičemo. Ali i da to više ne smemo, jer nas takva defanziva vodi u nestajanje. On je pozvao akademsku zajednicu da se uzdigne iz obamrlosti i stane uz svoje studente. Ali, i onaj dekan filozofskog fakulteta u Novom Sadu pripada toj zajednici, i fanatični lojalista Vladan Petrov, novi predsednik Ustavnog suda formalno pripada tamo. Pa čak i nesrećnik Dejan Vuk Stanković je nekakav profesor i ugledni podanik. Tu su negde i ova sumnjiva lica: dekani Milivoj Alanović i Patrik Drid, i rektor novosadskog univerziteta, Dejan Madić. I još mnogi.

Gledao sam pre neki dan onaj stub srama, spisak odanosti nedostojnom pantokratoru, na kome je oko 2.000 ljubitelja dela. Želeo sam da ponovo vidim koga sve tamo ima. Na tom inventaru poniznosti i osakaćene celovitosti, izbrojao sam blizu 600 ljudi koji su ispred svojih imena nakačili akademske titule. Kojoj zajednici oni pripadaju? Pored nastrane države, čijim vođama smetaju svaka sumnja i znanje, i veliki broj onih koji su se potpisali i onih koji mudro ćute, i svi ti pripadnici akademske zajednice nose težak krst na leđima zbog nasilno ukinute autonomije univerziteta. Svi su se pridružili apologiji neznanja i vere u gipsane kultove. Bez njihove pomoći čak ni ovako ustrojena država ne bi mogla da razori visoko školstvo u Srbiji.

Posle novog brutalnog nasilja u Novom Sadu, dahija je rekao i ovo: policija je svoj posao obavila na civilizovan, pristojan način, i obavljaće ga tako. Časno, mirno i pristojno. Nije policija bila nasilna, nego oni koji su posle godinu dana dreke, napada, vređanja i ponižavanja, ponovo blokirali fakultete…“

Nešto slično kazao je i policajni ministar Dačić, klovn sa maslacom na glavi, amnestirajući najbrutalnije nasilje, uz uvrede za sve povređene i ponižene u toj svireposti, koje je počinila nerazumna državna sila.

Sve manje ljudi ovdašnju policiju vidi kao svoju. Ne zna se njeno poreklo, struktura, smisao i cilj. To je tuđinska, neprijateljska sila, koja je usklađena sa mučiteljskim strastima njenog apsolutnog gospodara. Ti maskirani kiborzi ni po čemu ne pripadaju ovde, kao ni njihov vlasnik. Do današnjeg dana nije bilo policajca koji se odrekao pendreka „u ime naroda“. Niko od njih nije izašao da kaže: ne valja nam ovo, to nismo mi. Ni jedan jedini. Svi biju, takvo je naređenje i tu nema mozga ni pogovora. Moraju da biju, ljudi hrane porodice! Vrh policije je sastavljen od mučitelja građana i ne može da očekuje ništa dobro.

Izgleda da glavar pravi najsvirepiju selekciju tzv. snaga reda za dane izbora. Možda se izbori mogu dobiti uz pomoć štitova i pendreka. Ali verovatno to više nije moguće. U jednom trenutku – koji je sasvim blizu – više neće imati gde da se beži. Mada, ko bi ga znao! Naše mogućnosti u odstupanja još su neispitane.

Peščanik.net, 23.01.2026.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)