Protesti Protiv diktature, foto: Darija Bađul

Protesti Protiv diktature, foto: Darija Bađul

U jesen 2008. pohađao sam kurs iz političke teorije na univerzitetu koji sada proteruju iz njegove matične zemlje. U Americi je tada bila u toku predsednička kampanja koja će se završiti pobedom Baraka Obame i naš profesor, poznati američki politički teoretičar Džordž Klosko, često je u pauzama predavanja komentarisao detalje iz te kampanje. I danas se jasno sećam jednog njegovog komentara. Govoreći o Foks televiziji koja je u to vreme bila najznačajniji republikanski medij, primetio je da postoji jedna optužba protiv Obame koju su komentatori na ovoj televiziji uporno ponavljali. To je bila optužba za – elitizam.

U to vreme je još uvek aktuelni predsednik, Džordž V. Buš, potomak moćne političke dinastije koja vodi poreklo od prvih engleskih doseljenika u Ameriku, putnika se broda Mejflauer – najbliže što je Amerika ikada imala aristokratiji. (Klosko nije propuštao priliku da napomene da je mladi Buš na koledž dolazio limuzinom sa ličnim vozačem). Tadašnji Obamin republikanski protivkandidat Džon Mekejn, penzionisani mornarički oficir potiče iz neke vrste vojne aristokratije: njegov otac i deda bili su mornarički admirali. Ipak, uprkos svom poreklu, ni Buš ni Mekejn nisu proglašavani elitistima. Ova etiketa je u republikanskim medijima bila rezervisana samo za Obamu, sina razvedenih roditelja, odraslog sa samohranom majkom, koji je na Harvard došao zahvaljujući stipendiji; i pre njega, za Bila Klintona, sina medicinske sestre i nasilnog oca alkoholičara. „A znate li zašto?“, upitao bi Klosko, a onda nakon kratke dramske pauze odgovarao: „Zato što oni govore pravilno.“

Setio sam se ove anegdote tokom nedavne predsedničke kampanje, ali ne one u Americi, već ove u Srbiji. Naime, tokom ove kampanje aktuelni režim je u svoju retoriku uveo etiketu elitizma kao način diskvalifikacije političkih konkurenata i neistomišljenika. Elitisti, naravno, nisu oni koji zajedno sa tajkunima i vlasnicima najvećih medija u zemlji vode najskuplju moguću kampanju. Ne, elitista je opozicioni kandidat koji govori o zaštiti radničkih i građanskih prava, koji insistira na tome da će biti predsednik svih građana, koji je deset godina sa pozicije ombudsmana aktivno pomagao građanima Srbije iz svih društvenih slojeva da zaštite svoja prava i konačno, ali ne i najmanje bitno, čija kampanja je bila toliko siromašna da nije uspela da priušti ni televizijsku reklamu – on je „kandidat elite iz kruga Dvojke“ i „obraća se samo eliti“. Elitisti su i studenti i građani koji već više od dve nedelje širom Srbije protestuju protiv diktature, bez ikakve finansijske podrške, bez ozvučenja, uz megafone i transparente iz domaće radinosti – oni su „buržoaska elita“, „elitistička manjina koja ne priznaje glas naroda“, itd.

Ovo etiketiranje je u skladu sa promenom režimske retorike. Nema više Vebera i protestantske etike, a sve se manje pominju i reforme koje će promeniti sve. Na njihovo mesto došla je znatno tipičnija populistička retorika – premijer je jedini zastupnik naroda, a protiv njega se buni nekakva „nenarodna elita“ i „agresivna manjina“ koja želi da ospori volju naroda i naruši stabilnost države. Sumnjiva većina stečena na neregularnim izborima, pretvara se u ovoj retorici prvo u većinu svih građana, a već u sledećem koraku, i u narod sâm. To što skoro tri četvrtine upisanih birača nije glasalo za premijera, ne menja ništa u ovoj retorici – narod, to su samo oni koji su glasali za njega; oni koji su glasali drugačije ili nisu glasali uopšte, u ovoj retorici i nisu narod. Oni ili ne postoje ili su proglašeni elitom, dakle nenarodnim elementom.

Svoju privlačnost ova retorika duguje eksploatisanju stvarno postojećih i rastućih klasnih i imovinskih razlika između građana. Međutim, njen cilj nije jednakost, niti socijalna pravda, a njena meta nisu poslovne, ekonomske, niti političke elite. Umesto toga, ona razliku povlači po drugačijem kriterijumu – elita su oni koji „govore pravilno“, jednom rečju – oni obrazovaniji. Zato studenti mogu biti „buržoaska elita“, bez obzira na svoje imovinsko stanje, a predsednički kandidat koji zastupa socijalnu pravdu i jednaka prava za sve, može biti „elitista iz kruga Dvojke“, bez obzira na to što je rođen i odrastao u unutrašnjosti.

Ovo naravno ne znači da se populizmu treba suprotstavljati elitizmom – populistička nije jedna strana ove dihotomije („narod“); populistička je sama dihotomija. Ako obrazovanje u ovom trenutku i jeste privilegija „elite“, to je učinak upravo sistema koji pozivajući se na narod čini sve da velikom delu tog naroda kvalitetno, naročito visoko obrazovanje postane nedostupno (treba se samo setiti projekta „dualnog obrazovanja“ čiji je prvenstveni cilj cementiranje klasnih razlika i trajno onemogućavanje dece iz nižih slojeva da dođu do visokih škola). Ako informacije koje omogućavaju samostalno i racionalno odlučivanje na izborima u ovom trenutku i jesu dostupne pre svega manjini koja ima pristup internetu i alternativnim medijima, to je učinak režima koji nemilosrdno guši sve medije i novinare koji se usude da izveštavaju objektivno i nepristrasno. Populizam se predstavlja kao vitez zaštitnik naroda, ali čini sve da ovaj ostane u situaciji u kojoj mu je potrebna takva „zaštita“. Situacija u kojoj bi obrazovanje i objektivno i nepristrasno informisanje bilo dostupno svima, učinilo bi dihotomiju između elite i naroda politički beskorisnom i retorički nedelotvornom. Zato prva linija odbrane od populizma mora biti zahtev da obrazovanje i objektivno informisanje budu dostupni svima.

Peščanik.net, 21.04.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.