The fallen, Jamie Wardley i Andy Moss

The fallen, Jamie Wardley i Andy Moss

Da li bi iko mogao zamisliti Angelu Merkl – šta god inače mislili o njoj – kako se meša u istragu o duševno poremećenom kopilotu-Nemcu, koji se ubio u društvu 149 nedobrovoljaca? Daje izjave o njegovom psihičkom stanju? Staje u odbranu ministara ukoliko se pojavi bilo kakva sumnja u njihovu sposobnost rada, od falsifikovanja akademskih naziva do neposredne odgovornosti za čitavu oblast? U slučaju Germanwings katastrofe, bilo bi zapravo očekivano da ode evropski komesar za saobraćaj, Slovenka Violeta Bulc, jer je upravo EZ privilegovala što jeftiniji avionski prevoz. Ni kriva ni dužna, ali to je rizik posla, zahtevani stil i standard… Što se novinara tiče, profesionalni strvinari su dakako „istražili“ mogućnosti da je pilot postao Musliman, da je imao devojku Muslimanku i da su ga zaveli kalifatski propagandisti. Profesionalni istraživački novinari, francuski, španski i nemački, dali su se u istraživanje položaja kopilota u svetu jeftinih avionskih prevoznika, i odmah otkrili užas: piloti imaju stalni posao, a kopiloti su prekarci, koji ne mogu računati sa stalnim zapošljavanjem ni sa napredovanjem. Da bi dosegli potreban broj časova letenja, nužni uslov za napredovanje, oni su ponekad prinuđeni da te časove kupuju, odnosno da za njih plaćaju. Njihove mesečne plate pod kratkoročnim ugovorima su za EZ skandalozne – oko 1600 EUR. Izloženi su stresu, nesigurnosti, štede na svemu, recimo na hrani, i dok zaposleni spavaju u aerodromskim hotelima, kopiloti i drugi spavaju – u automobilima na parkiralištima, jer nemaju novca za hotele… Možda će iz svega toga izaći nešto dobro, kao što bi mogli biti novi kabinski propisi i prakse, poboljšavanje položaja kratkoročno zaposlenih, kažnjavanje Lufthanse za mnoge propuste i nemar. Rodbina će bez dvoumljenja izvući odštetu od avionske kompanije, a možda i od država.

I premda je reč o nesrećama u vazdušnom prometu, nema baš nijedne paralele sa slučajem helikoptera u Srbiji nedaleko od beogradskog aerodroma. Ni u tome, naravno, što su Merkelova i Oland odmah došli u zabiti deo francuskih Alpa da vide kako teku akcije traženja i izraze saučešće, dok su u srpskom primeru, kako izgleda, zvaničnici već bili na planiranom mestu dočeka kada im se nesreća desila pred nosom. U ovome slučaju, niko ne pominje odštetu porodicama, i to je ključno: ne ide, jer namera nije uspostavljanje odgovornosti. Pustimo po strani medijske piruete predsednika vlade, koji neposredno sarađuje sa profesionalnim medijskim strvinarima: oni izmisle pijanstvo posade, on onda kao zaštiti kako mrtve junake tako i svoje žive i debelo odgovorne ministre i zapovednike. Krivi su svi izvan. Isti postupak bio je primenjen i u drugim okolnostima – ministar falsifikator zaštićen je time što su krivi oni koji su dokazali falsifikat. Jedino što su ovoga puta sociopatski trikovi došli do mere koja je čak i srpsku publiku uspela da uzbudi. Logičan rasplet, odnosno pad vlade, verovatno nije moguć, ali ne zbog nepobedivosti ovakvog ponašanja: koreni su dublji, ozbiljniji, i zahtevaju više napora. Reč je, zapravo, o istom mentalnom sklopu i političkoj volji koji već nekih dvadeset godina ne dozvoljavaju postavljanje pitanja odgovornosti. Postavimo ta pitanja po fizičkoj veličini: teritorijalno uništavanje veće države, a onda sistematsko uništavanje teritorijalnog integriteta preostale državice, uz napad na sopstvenu teritoriju (Kosovo), slaboumno isterivanje saveznika (Crna Gora), ponižavanje žrtava, ubistvo premijera, osiromašenje i sluđivanje naroda, korupcija, katastrofalna spoljna politika, zataškavanje ratnih zločina i zločinaca. A u ovom poslednjem je sve: kroz procese ratnim i posleratno-ratnim zločinima i njihovim počiniocima, narod je mogao naučiti šta su zahtevi pravde, pravičnosti i ne manje saosećajnosti, i na osnovu toga znanja razumno odgovoriti na sve ostalo. Razumevanje počinje na sudu, ali se nastavlja u sećanju, pisanju, spomenicima, grobovima, svakodnevici koja opredeljuje, recimo, u glasanju na izborima. Ne idealizujem nekakvo rasvetljenje naroda, samo okolnosti u kojima se može stvoriti efikasna, rečita i moćna opozicija. I ne bih samo pokazivala stepen očajanja, kad mi se ne bi činilo da bi slučaj sa helikopterom i besmislenim žrtvama mogao biti ona ključna tačka okretanja prema političkom razumu.

Peščanik.net, 07.04.2015.

HELIKOPTER

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)