Esej koji putuje već pune 23 godine

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Ne budi opsednut historijskom hitnjom i ne veruj u metaforu o vozovima istorije. Ne uskači, dakle, u “vozove istorije” jer to je samo glupava metafora.

Danilo Kiš

1. O stilskom postupku (godina 1997)

Kada bismo strašnu ratnu zbilju na bivšim jugoslavenskim prostorima čitali kao književni tekst, mogli bismo sastaviti cio repertoar narativnih strategija, cio leksikon stilskih postupaka, tropa i figura. Pritom će metoda analize ratne zbilje kao književnog teksta biti isto onoliko točna (i netočna) kao i svaka druga: politička, ekonomska, vojno-strateška ili psihoanalitička. Od riječi je, naime, sve započelo i s riječima će sve i završiti. A zbiljsko međuvrijeme, tisuće mrtvih, izbjeglih, ranjenih i raseljenih građana, srušenih kuća, sela i gradova, jednoga će dana prijeći valjak riječi i zabetonirati zbiljsku tragediju interpretacijom: povijesnom, politološkom, vojno-strateškom, kulturološkom, književnom.

Citat Danila Kiša uzet je iz njegovih savjeta mladim piscima. Upozoravajući pisce da ne shvaćaju metafore kao zbilju, Kiš ujedno izražava zebnju da je takvo što moguće. Današnja kulturna praksa pokazuje da je za samo dvije-tri ratne godine uništena književnost (kao i svi drugi oblici, recimo to starinskim jezikom, “umjetničke transpozicije stvarnosti”) jer je naprosto ukinuta prva pretpostavka: granica između riječi i života, između nezbiljskog i zbiljskog. Pretvorivši riječi u djelo jugoslavenski narodi preselili su se u novu dimenziju, u “mitsko vrijeme” u kojem su izbrisane granice između postojećih i nepostojećih svjetova.

U ruskom folkloru postoji oblik bajanja, čertyhan’e, što bismo mogli prevesti kao zazivanje vraga, đavlekanje. Najmaštovitiji repertoar umjetničke uporabe folklornoga đavlekanja može se naći u Bulgakovljevu romanu Majstor i Margarita. Dovoljno je da Bulgakovljevi junaci samo izgovore riječ vrag i, hop, vrag je već pred njima u prirodnoj veličini i s cijelom svojom veselom družinom. Praznovjerni ljudi često pokazuju oprez pri uporabi nekih riječi: plaše se da se izgovoreno ne dogodi u zbilji. Istu vrstu praznovjerja često imaju pisci. Oni najbolje znaju da je već samo baratanje riječima – vražji posao!

Sama riječ rat odzvanjala je dugo u medijima, njome su mnogi tako uporno udarali kao s kresivom sve dok nije iskočila prva iskra. Razviti veliku vatru više nije bilo teško. Izmučeni medijskim ratom, međusobnim optuživanjima i mržnjom, građani zemlje koja danas više ne postoji znali su u očajanju reći: Nek’ pukne već jednom, samo da sve to prestane! I uskoro je zaista puklo. I pritom ništa nije prestalo.

Jedan je srpski pjesnik na nekom mitingu prije nekoliko godina euforično objavio: “Dogodio se narod!” A narodu koji je počeo postojati zahvaljujući “pjesničkoj riječi” Slobodan Milošević pjesnički je poručio: “Ako ne znamo da radimo, barem znamo da se bijemo”. U obrambenu zanosu hrvatski “otac nacije”, Tuđman, rekao je: “Svaka se država rađa u krvi”. “Od vajkada pa do sada, krvlju smo te natapali” – tvrdi o istome isto srpska “narodna”…

Iznikao u političko-spisateljskim radionicama srpski nacional-socijalistički program (riječi, dakle) sažet je u “lakšim” književnim žanrovima “novokomponirane” folk-književnosti. “Gde su kosti pradedove, granice su Srbinove”, eto najkraće narodne obrade velikosrpskog programa.

Lingvist i etnolog Ivan Čolović1 ovu novu folk književnost dijeli na govor ljubavi (kojim se uspostavlja srpski etnički identitet) i govor mržnje (kojim se podupire nacionalni etnički identitet zahvaljujući onima koji ga “ugrožavaju”). Govor ljubavi u novim folk-pjesmama pokazuje “ona ista obeležja etničkog zajedništva koja su postala gotovo obavezna opšta mesta današnjeg javnog govora o etnosu i identitetu: kolektivno pamćenje, vera, jezik, tradicija, teritorija”. Tim repertoarom stereotipa (identični se mogu naći i na hrvatskoj strani) usklađivala se “slika srpskog etničkog identiteta sa potrebama nove nacionalističke i populističke ideologije i ratne propagande”. Govor mržnje je, sudeći prema primjerima, kreativniji. Tako Čolović u novoj folk-književnosti pronalazi nekoliko međusobno povezanih “registara govora mržnje”. To su optužbe i osude (svih “izdajnika”, “izroda” od Murata, Turaka, Hitlera, Genschera, Amerike, titoista, komunista do “mupovaca”, “ustaša”, tuđina i srbomrzaca); prijetnje (kojima se neprijateljima poručuje što ih čeka: “Oj, ustaše, neka, neka/ duboka vas jama čeka,/ široka je jedan metar/ a duboka kilometer”); kletve (kojima se proklinju neprijatelji od Amerike do Tuđmana); psovanje (“Večeras je naše veče,/ večeras se Tuđman (Sloba) peče./ Nek se peče i okreće,/ Ko ga jebe, nije im’o sreće”); te na kraju ruganje (na račun Hrvata, Slovenaca, Albanaca i drugih). S tako pripremljenim tekstovnim paketom (pritom nismo pomenuli tekstove tzv. umjetničke književnosti) mogao je, ali nije morao, započeti rat. Đavolski trik je u tome da se mnogošto prethodno izgovoreno ili napisano stalo događati u – zbilji.2

A ako se vratimo tezi s početka, da je rat moguće čitati kao književni tekst, onda je jedan od dominantnih stilskih postupaka – metamorfoza. Roman Jakobson određuje bit metamorfoze kao realizaciju tropa, kao “projekciju književnog postupka u umjetničku realnost, preobrazbu pjesničkog tropa u pjesničku činjenicu, sižejnu konstrukciju”. Tako metafora, poredba, simbol mogu u tekstu postati generatorima sižeja. Za razliku od književnog teksta, gdje se početna metafora (npr. “požar srca”) prema logici svojih sastavnih dijelova dalje razvija u tekstu kao priča (pa tako možemo očekivati i – vatrogasce!), u tekstu rata početna (izgovorena ili napisana) metafora po istoj logici razvija se dalje u – stvarnosti!

Ratna topografija terora odvija se na jakoj simbolizacijskoj osnovi. Tako će mnoge građevine biti uništene zbog svoje simbolične vrijednosti; mnogi će datumi najžešćih ratničkih udara biti vezani uz datume koji imaju simboličnu vrijednost u tzv. kolektivnom pamćenju. Tako će prema jednom svjedočenju srpski vojnici tjerati zarobljene hrvatske vojnike da gutaju križiće (katoličke križiće, koje zbog iste simboličke vrijednosti hrvatski vojnici nose oko vrata!).

U jednoj televizijskoj emisiji prikazani su ranjeni hrvatski vojnici. Na bolničkom krevetu ležao je mladić u gipsu. Preko prazna kreveta do njega bila je razastrta hrvatska zastava. Vojnik je ležao u krevetu sa svojom simboličnom nevjestom, hrvatskom zastavom. To je sve što imam, rekao je mladić u kameru, rukom nježno pogladio zastavu i dodao: “Čim ozdravim, ponovo ću u borbu”. Usput rečeno, u pogrebnim ritualima lijesove vojnika prekrivaju zastavama. Simbolične nevjeste tako idu sa svojim mladoženjama i u grob.

Autori jedne novokomponirane četničke pjesme Hrvatsku doživljavaju kao djevojku (u pjesmi se djevojka zove Tuđmankom) koja je ostavila mladića (Srbina), pretpostavivši ga drugome (Zapadu, Njemačkoj, prije svega). Pjesma kaže da je tamo, na Zapadu, nitko neće oženiti nego će postati “zapadnom kurvom”. Srpska ratna silovanja mogu se, dakle, čitati kao realizacija metafore ugrađene u četničkoj pjesmi, kao (zbiljska) osveta (metaforičkoga) mladića.

Pasionirani sam čitatelj novinskih oglasa. Moju su pažnju ljeti 1991. privukli tajanstveni oglasi koji oglašavaju prodaju “kvočki” i “pilića”. Raspitala sam se i doznala da je “kvočka” naziv za revolver, a “pilići”, logično, naziv za metke. Nakon godinu dana u svim svjetskim novinama objavljena je jedna od najstrašnijih ratnih fotografija. Na fotografiji se vidjela raspolovljena lubanja anonimnog vojnika i kokoš (kvočka) koja mirno kljuca vojnikov mozak.

Slična zoomorfna metafora vezana je uz drugo, daleko razornije oružje: avionske bombe koju u ratničkom slengu zovu “krmačama”. Kruži priča da su po razorenim slavonskim selima svinje (krmače) jele ljudske leševe.

Sve u svemu, vođe, politički manipulatori, generali, ubojice, kriminalci, a onda i sami narodi koji su ih izabrali, zaigrali su na božju kartu (“U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog… Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo”), i doživjeli zakonitu, vražju kaznu. Riječ je postala đavolskom zbiljom. A tu strašnu zbilju globalna medijska industrija (ah, đavolja posla!) vraća na početak, pretvarajući je u riječ i sliku, u ne-zbilju, u marketinški vrijedan produkt, u “literaturu”!

Kruži priča da se autentična ratna silovanja po Bosni, snimljena na video-kazete, danas prodaju po evropskim i američkim porno-shopovima. Krug se tako zatvara. Ako slijedimo dalje đavolju logiku, onda su se narodi bivše Jugoslavije našli u krugu iz kojeg, čini se, nema izlaza: preselili su se u neku drugu realnost, u virtual reality, u virtuality…

Takav (mogući) rakurs potvrđuje nedavni napis jednoga srpskog pisca. Optužujući Evropu da “baca ovaj naš svijet u očaj prosjačkoga štapa” (autor ovdje misli na sankcije protiv Srbije, odnosno krnje Jugoslavije) srpski pisac pronalazi utjehu u tome “da u muci i tek fizičkom preživljavanju, ostaju riječi, kazivanje s koljena na koljeno, gdje se od prašine, krvi i robovanja sklapa uzvišeni ep koji sve premošćuje, da ostaju kazivanja slušana sluhom koji smo ponijeli još od naših prastarih paganskih bogova”.

2. Čisti hrvatski zrak (kolovoz 1992)

U vrijeme dok su građani Hrvatske euforično izglasavali državnu nezavisnost na zagrebačkim štandovima suvenira pojavile su se neobične limenke. Limenke su bile nalik na Coca-Coline, s hrvatskim grbom i ispisanom porukom: Čisti hrvatski zrak. Ta poruka poklopila se sa (u to vrijeme) popularnim televizijskim reklamnim sloganom za bronhi bombone: Lakše se diše. Tako su se dvije poruke semantički poduprle: S čistim hrvatskim zrakom lakše se diše!

Danas se te “političko-ekološke” limenke ne mogu više naći, u prodaji je u ovom času drugi suvenir, bombonijera dizajnirana kao hrvatska putovnica. Mala industrija kiča budno je pratila razvoj političkih događaja i od “čistoga hrvatskog zraka” (ili proglašenja nezavisnosti) stigla je do “slatke hrvatske putovnice” (ili do suverene, međunarodno priznate države).

A što je bilo s čistim zrakom? Bezazlena jezična poruka ispisana na praznoj limenci oživjela je poput duha puštena iz boce i stala se na ovaj ili onaj način događati u zbilji. Mala fraza – čisti hrvatski zrak – zaplela se u hrvatski jezik poput čička, zaživjela u novinama, na televiziji, u politici, u mišljenju, u svakidašnjem govoru i svakidašnjem životu. Danas gotovo da nema novinskog članka ili televizijske emisije bez riječi čisto, koja podrazumijeva svoj opozicijski par, riječ prljavo. A u novouspostavljenom sistemu vrijednosti, temeljenom na opoziciji čisto/prljavo, život se najednom pokazuje vrlo jednostavnim.

Osim vanjskih neprijatelja (Srba, dakle, koji vode i zbog kojih se vodi taj prljavi rat) duh iz limenke, poput marljivog Mr. Cleana ili Meister Propera, u Hrvatskoj ovih mjeseci čisti mnogoštošta.

Tako brojni (plaćeni i dobrovoljni) policajci krvnih grupa zdušno provjeravaju krvne slike hrvatskih građana. Tako hrvatski građani i sami panično kopaju po svojim i tuđim biografijama tražeći nepodobne mrljice. Javno deklariranje nacionalne pripadnosti postalo je novo pravilo u hrvatskom bontonu i zato izjava jedne javne osobe (“Svima je poznato da u mojoj obitelji već tristo godina nije bilo bizantijske krvi”), koja bi drugdje zazvučala u najmanju ruku čudno, ovdje spada u normalan red ponašanja. Novu maniru u ponašanju uveli su u javni opticaj hrvatski političari. Prvi je započeo sam hrvatski predsjednik izjavivši da je sretan što njegova žena nije ni Srpkinja niti Židovka nego Hrvatica. Odmah zatim, slijedeći predsjednikov primjer, jedan je ubogi saborski zastupnik izjavio da je sretan što je njegova žena Hrvatica, a ne Srpkinja, Židovka ili, ne daj bože, crnkinja! Ono što se još prije dvije godine činilo lošim vicem nedostojnim ponavljanja, ili prolaznim nacionalističkim virusom nedostojnim pažnje, etabliralo se u nepisano pravilo opće prihvaćenog ponašanja.

Bizantijska krv je u novom sistemu vrijednosti čisto/prljavo najopasniji zagađivač. Bizantijski je naprosto druga (finija) riječ za srpsko, pravoslavno, što u istom jezično-ideološkom sistemu znači: lukav, prljav, prevarantski, posve različit od nas. Ili kako je to nedavno utvrdio autor jednog novinskog članka: “Hrvatsko pučanstvo nije isto što i srpsko, koje je agresorsko i grupno frustrirano srbijansko-bizantinskom životnom filozofijom – ubij, otmi, ukradi, pa zavladaj.”

Magična sprej-formula čisti hrvatski zrak čisti hrvatski prostor ne samo od “bizantinaca” koji su krvno različiti nego i od unutrašnjih neprijatelja koji su različiti od vladajuće većine. U taj red zagađivača spadaju nedovoljno dobri Hrvati, saboteri, izdajice, antituđmanovski komandosi, komunjare, jugo-nostalgičari, neistomišljenici. Tako su svi kandidati stranaka u nedavnoj predizbornoj kampanji, uključujući i samog predsjednika, obećali “veliko čišćenje” od gore navedenih zagađivača.

Duh iz limenke, Mr. Čisti Hrvatski Zrak, čisti hrvatske prostore ne samo od živih nego i od neživih neprijatelja, od “simbola vlasti nenarodnog režima”, kako je to objasnio autor novinskog napisa u kojem on opravdava rušenja spomenika žrtvama fašizma.

Duh iz limenke inspirirao je i samozvane čistače, “dinamitaše”, koji su na sebe preuzeli zadatak da dinamitom očiste hrvatska mjesta od kuća čiji su vlasnici Srbi, ali i nedovoljno dobri Hrvati. U žaru čišćenja čistači se ponekad služe i prljavim sredstvima. Jedno od takvih je obmazivanje kuće govnima. Tu originalnu metodu čišćenja navodno su primijenili stanovnici malog otočnog mjesta na Jadranu. U pitanju je bila kuća nepopularnog jugoslavenskog ministra, Hrvata. Mjesna policija nije ničim pokazala da su metode čišćenja neprihvatljive. I sama je, uostalom, duboko prožeta duhom novoga higijeničarskog slogana.

Duh iz limenke uvukao se i u institucije, posebice ministarstvo kulture, gdje su se službenici na čelu s novom ministricom pokazali najmarljivijim čistačima. Očistili su školske programe od svega što je nepodobno, a zbog čistog hrvatskog zraka ministrica je javno preporučila da predavači hrvatskog jezika u školama imaju biti “čisti Hrvati”. Pritom je hrvatska javnost prešutno odobrila ministričine upute. Nijedna institucija, čak ni hrvatski filozofski fakulteti, koji školuju nastavnike hrvatskog jezika i književnosti, nije uložila javni protest.

Mr. ČHZ uvukao se i u biblioteke. Slijedeći maglovite upute hrvatskog ministarstva za kulturu, rodoljubivi bibliotekari tiho sklanjaju knjige srpskih pisaca u podrume, čiste police od neprijateljske ćirilice, ali i od latiničnih tekstova koje prožima “jugoslavenski duh”. Na knjigama hrvatskih pisaca pojavila se lijepa dizajnirana traka, hrvatski pleter. Taj mali znak ubuduće će jasno dijeliti hrvatske od svih ne-hrvatskih pisaca.

Mr. ČHZ počistio je stare nazive ulica, škola, institucija, trgova. Taj pregalački mali duh ušao je u poduzeća i već dvije godine čisti prostor od – “neistomišljenika”. Sve te tihe, nevidljive, i na pozadini velikih ratnih strahota zanemarive čistke samo potvrđuju da je mala sprej-sintagma doživjela svoju veliku realizaciju.

Žar čistoće koji je zahvatio hrvatske prostore ne preza od grotesknih oblika (konačno smo svoji na svome, zašto bismo se stidjeli jakih osjećaja!). Tako je nekad popularna jugoslavenska komičarka (koja se pojavljivala u liku priproste, brbljave čistačice, a nije nevažno da je upravo kao “čistačica” na novogodišnjim državnim proslavama zabavljala “diktatora” Tita) u nedavnom intervjuu izjavila da nakon smrti želi da je omotaju u hrvatsku zastavu i pokopaju u hrvatsku zemlju. Tada će, kaže, biti sretna, jer će njezin leš jesti – hrvatski crvi!

Riječi čisto i zrak ušle su u rječnik najpoznatijih hrvatskih umova pa je Vlado Gotovac, poznati hrvatski intelektualac, u jednom od televizijskih nastupa na priglupo pitanje novinarke – kakve žene voli – odgovorio kratko i jednako glupo: “Čiste!” Nekoliko mjeseci kasnije intelektualac će pozivati te čiste hrvatske žene da daju živote svojih sinova za obranu slobode, a nešto kasnije u pogrebnu govoru poginulim hrvatskim vojnicima reći će da ničim ne smijemo uprljati svoju slobodu, odnosno da i “naša smrt mora biti čista”.

Drugi je pak hrvatski intelektualac euforično podržavši ideju “duhovne obnove” hrvatskog naroda poetski zaključio: “To je put duhovne obnove, lijepa i čista (kurziv moj) naraštaja, put ljudima, nama, vedre i čiste (kurziv moj) savjesti.”

Treći pak hrvatski intelektualac zadržat će se više na “zračnosti” metafore pa će objašnjavajući pojam “duhovne obnove” napisati: “Zato kad govorimo o duhovnoj obnovi, moramo poći od značenja pojma duha (…) Već je u hrvatskoj riječi sadržano izvorno upućivanje na zrak koji dišemo, dah odnosno dušu.”

Zaživjela u hrvatskoj svakidašnjici mala sprej-sintagma očito ne mari mnogo za pravila dobra ukusa nego i dalje čisti sve pred sobom. Hrvatske novine pune su prijetećih tekstova, a jedna od najčešćih prijetnji ponovo je vezana uz – zrak! “Ako taj i dalje misli disati hrvatski zrak, a ponašati se kako se ponaša…” – obično pišu ljutiti režimski novinari. I pritom su duboko u pravu! Jer disati hrvatski zrak jedino je što hrvatskom građaninu preostaje. Uskoro, naime, neće imati ni toliko novaca da kupi hrvatski kruh.

I tako. Dodajmo još da je kolovoz 1992, hrvatski zračni prostor je čist, nebo je nad Zagrebom plavo, a zrak svakim danom sve čišći i rjeđi. Diše se kao na Andama, na škrge. S druge strane, liječnici uvjeravaju da baš takav zrak pogoduje stvaranju crvenih krvnih zrnaca. A crvena je, zna se, boja rodoljublja.

3. Post scriptum, pet godina kasnije (godina 1997)

Analiza jednog malog teksta prvi puta je objavljena pod naslovom Čisti hrvatski zrak u njemačkom tjedniku “Die Zeit”, (Der Saubere Kroatische Luft, 23.10.1992) i nešto kasnije na engleskom jeziku u “Independent on Sunday” (Dirty tiranny of Mr. Clean, 6.12.1992). Iako tekst nije bio objavljen u lokalnom tisku, svi su odjednom znali što u njemu piše i autorica se naglo obrela u ulozi osamljene mete furioznih napada svojih sunarodnjaka: nove političke elite, novina, televizije, radija, kolega pisaca, kolega na radnom mjestu, Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prijatelja, anonimnih pošiljalaca prijetećih pisama, anonimnih telefonskih “pravednika”… Razjareni sunarodnjaci – proglasivši autoricu lažljivicom, izdajicom domovine, narodnim neprijateljom i vješticom – potpalili su lomaču i autorica je, izgorjevši u vlastitoj domovini, nastavila živjeti u egzilu.

Za kratkog božićnog posjeta Zagrebu 1996. godine autoricu je na telefonskoj sekretarici dočekala anonimna poruka: Štakori, pritajili ste se! Još uvijek ste ovdje?! Još uvijek dišete pod ovim divnim hrvatskim nebom?! Van iz Hrvatske! Poruka bi se mogla smatrati tek dobrano zakašnjelom šalom anonimnog hrvatskog rodoljuba kada se ne bi uklapala u čvrstu i tvrdoglavu deratizacijsku politiku hrvatske vlade koju većina hrvatskih građana još uvijek šutke ili aktivno podupire.

Dosje politike čišćenja postao je u međuvremenu zastrašujuće debeo: u njemu se mogu naći brojni primjeri otpuštanja s posla građana srpske nacionalnosti, prijetnje, istjerivanja, eksplozije srpskih kuća, maltretiranja i zastrašivanja, legaliziranog prisvajanja kuća čiji su vlasnici Srbi, odbijanja prava na hrvatsko državljanstvo mnogima koji su u Hrvatskoj živjeli cio svoj život, Srbima, Albancima, Ciganima, Muslimanima, anacionalnima…

Najžešći deratizacijski udar dogodio se u kolovozu 1995. kada su iz Hrvatske istjerane desetine i desetine tisuća hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Završno etničko čišćenje nazvano je akcijom oslobođenja, a deratizatori su nagrađeni ordenima za patriotizam i herojstvo. Oslobođenim krajevima trijumfalno je prošao Vlak slobode i u njemu euforična, polupijana politička elita s hrvatskim predsjednikom koji je na svakoj provincijskoj stanici držao trijumfalističke govore svojim nimalo postiđenim slušaocima.

Poznati hrvatski književnik Slobodan Novak je hrvatsku higijeničarsku euforiju objasnio slijedećim riječima: “Hrvatska se čisti od jugounitarističkog i velikosrpskog smeća kojim su je zasipali cijelo jedno stoljeće. Hrvatska samo obnavlja svoj izvorni lik i vraća se vlastitom biću. Ako danas mora bolno zadirati u svoj jezik, povijest, znanost, pa i imenovanje mjesta i ulica, to samo pokazuje do koje je mjere bila kontaminirana i koliko su bili zagađeni svi oblici njezina života i svi segmenti njezina korpusa”.

Iz današnje perspektive autoričina priča o hrvatskom Mr. Cleanu doima se poput priče za djecu. Osobito ako se usporedi s priznanjem Mire Bajramovića koje je 1. rujna 1997. objavio hrvatski opozicijski tjednik “Feral Tribune”. Miro Bajramović, pripadnik zloglasne hrvatske vojne postrojbe poetičnoga naziva “Jesenje kiše”, opisuje krvavu seriju mučenja i ubojstava koja su on (ubivši vlastoručno osamdeset i šestoro ljudi) i drugi vršili nad srpskim civilima u Hrvatskoj. Nakon javnog priznanja Bajramović je postao meta razjarene hrvatske javnosti. Ali ne zbog onoga što je, kako sam priznaje, učinio, nego zbog toga što laže (!) da je to učinio.

“Laže da je ubijao ljude. Kriminalna maštovitost, detalji… valjda se čovjek nagledao nekih filmova ili nečega pa mu je mašta proradila…”, komentirao je ovo prvo javno priznanje bivši ministar policije, Bajramovićev pretpostavljeni.

“To je pojedinačni slučaj čiju autentičnost tek treba potvrditi. Takvi slučajevi nakon šest godina stvaraju sliku o Hrvatskoj kao agresoru, a ne kao žrtvi “, izjavio je lider jedne opozicijske stranke i član hrvatskog Sabora.

4. Opet limenka (svibanj 2014)

Dvadeset i dvije godine nakon što sam napisala esej Čisti hrvatski zrak ponovo sam se susrela s nesretnom limenkom. Naime, u novinama “24 sata” 9-oga svibnja 2014. godine objavljena je vjestica o nekoj Ruskinji i njezinu poslovnom poduhvatu. Evo te vjestice:

Jadranski zrak prodaju u limenci za ‘tek’ 15 kn
Petak, 09. 5. 2014. Piše: Diana Marić

Na ideju za prodaju zraka Jadrana došla je Uliana Bilić (34), Ruskinja s vodnjanskom adresom.

“U Rusiji se već prodaje, primjerice zrak Moskve ili onaj St. Peterburga, pa sam nešto takvo htjela ponuditi u Istri, a prodajem u turističkoj agenciji i trgovini. Dizajn je potpuno moj, a limenke radi jedna riječka tvrtka. Surađujem s Anitom Maras iz turističke agencije u Valbandonu”, kazala je Bilić.

Proizvod je, kaže, zaštitila u Zagrebu žigom, a cijela procedura trajala je oko godinu dana. Anita Maras potvrdila je da je proizvod postao pravi hit.

“Sve je više tražen jer je ideja originalna. To je zapravo zrak uzet s mora. S Ulianom je moja agencija potpisala ugovor i turisti jednostavno obožavaju iz Istre otići s jednim originalnim zrakom iz Istre. Za sada je u prodaji limenka najboljih istarskih destinacija, Pule, Rovinja i Poreča, a podsjeća na konzervu tune”, kazala je Anita.

I na Facebooku je pokazala limenku zraka Jadrana, što je naišlo na pozitivne komentare. Košta 15 kuna. Dodaju da će se uskoro prodavati zrak iz cijele Hrvatske.

Krajem 80-ih godina na zagrebačkim se trgovima prodavao “čisti hrvatski zrak”, no to nije bio trgovački proizvod, nego više politička šala u vrijeme kad se kupovalo baš sve hrvatsko.

Iako trivijalna, novinska vjestica probudila je i produbila u meni osjećaj totalnog profesionalnog i ljudskog poraza, dijelom i zato jer se u komentarima čitalaca baš nitko od 193 komentatora nije prisjetio moga eseja Čisti hrvatski zrak, niti skandala koji je taj mali esej izazvao. Novinarka – kao i većina građana Hrvatske – i dalje živi u ljekovitoj amnestičkoj magli i blaženu neznanju što najbolje pokazuje rečenica da je limenka čisti hrvatski zrak krajem 80-ih godina “bila više politička šala u vrijeme kada se kupovalo baš sve hrvatsko”. A što se sadržaja 193 komentara na citirani članak tiče oni se gotovo svi mogu sažeti u jedan koji glasi: Sramota je da jedna Ruskinja može staviti patent na naš zrak. Sve u svemu, zvao se on jadranski, splitski ili rovinjski – “čisti hrvatski zrak” i dalje je tražen, zapravo, “sve je više tražen jer je ideja originalna”, kao što to lijepo objašnjava Anita, hrvatska poslovna žena.

5. Opet ruža (svibanj 2015)

Prije rata 1991-1995 – dakle, domovinskog ili otadžbinskog, što je meni svejedno, s obzirom da ni jedna od tih domovina nije bila moja, niti je mogla biti moja, niti sam rat mogla nazvati svojim, jer se taj rat, podsjetimo se, vodio protiv mene, građanke Jugoslavije, i mnogih mojih sugrađana – imala sam u Zagrebu izdavača. Izdavač nije morao, kao što to ne mora ni danas, biti nužno pismen, ali izdavača već sam njegov posao, proizvodnja knjiga, automatski svrstava u plemenitiju sortu ljudi. Bujanje srpskog i hrvatskog nacionalizma, pad Jugoslavije i rat bili su događaji koji su ne samo uništavali ljudske živote nego su ih radikalno mijenjali. U tom smislu fašizam (i hrvatski i srpski) emancipatorski je pokret, jer su mnogi ljudi, upravo zahvaljujući fašizmu, kao na kakvoj izvrsnoj psihoterapiji, oslobodili svoju skrivenu, potisnutu prirodu, “izašli su iz ormara”, skinuli sa sebe lance represije i konačno činili to što se nikada prije nisu usuđivali: krali su, a da ih nitko nije zbog toga osuđivao, bavili su se pjevanjem, a da pritom nitko nije primijetio da nemaju sluha, ubijali su i terorizirali druge, a da za to nisu morali odgovarati pred zakonom, postali su političari, a da za to nisu trebali baš nikakve kvalifikacije, mučili su Srbe i pritom se osjećali herojski, objavili su knjigu, a svi su im dotada govorili da su polupismeni, ubijali su Muslimane, ne jednoga po jednoga, nego fino i masovno, postali su TV-voditelji, postali su vlasnici vile na Jadranskom moru bez ijedne potrošene kune (i revolver pod vratom bio je dovoljan)… Fašizam, hrvatski i srpski, otvorio je za mnoge ljude neviđene emancipatorske mogućnosti, i baš to, emancipacija ljudskih potencijala, objašnjava neiskorjenjivost i svekoliku popularnost fašizma. Kritiku fašističkog narativa fašisti doživljavaju kao tešku nepravdu, kao kad hrabrim ljudima koji tek što su se emancipirali kažete da moraju natrag u ormar, u zatvor, u okove.

Tako je i taj moj zagrebački izdavač bio među prvima Hrvatima koji je osjetili slast emancipcije. Moj izdavač je počeo nositi revolver, pričalo se, i od običnog malog zagrebačkog izdavača postao je šef hrvatske policije, što se lako da provjeriti. Gdje je danas, je li uopće živ, ne znam, niti sam ikada znala, naš je odnos bio striktno formalan. Međutim, pamtim i jednu intimniju epizodu, kada je jedne noći (mogla je to biti 1992), u vrijeme kada je moje omrznuto ime odzvanjalo hrvatskim medijima, pijan udarao po vratima moga stana naređujući mi da otvorim, a ja sam se bojala otvoriti, kao što sam se bojala nazvati policiju, jer je na moja vrata udarao sam šef policije. Mogu samo zamišljati koji ga je opojan osjećaj slobode obuzeo, kada je s pištoljem u džepu, on, šef policije (što je oduvijek želio biti, ali se nije usudio priznati), lupao na vrata stana autorice koju je u prethodnom životu, na prislinom izdavačkom poslu, zapravo duboko mrzio.

Ruža Tomašić je, za razliku od moga izdavača, počela svoju karijeru kao policajka (pritom kanadska), ali i njoj je hrvatski fašizam donio punu ljudsku emancipaciju. Ona nije postala izdavačica, što bi naivan čitalac očekivao, jer to nikada nije ni željela, ali je postala europska parlamentarka, članica odbora za ljudska prava (to ju je područje ljudski najviše tištalo), i politički glas dobrog dijela hrvatskog naroda (očito glas, i očito dobrog dijela, jer se Hrvati nešto nisu pretrgli da ga ospore).

“Neka oni mole Boga da mi ne počnemo čistiti svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište imat će još jako puno Srba koji će morati ići u Srbiju. Koji drže ovu državu za blagajnu, koji drže ovu državu za samoposlugu, a koji ništa ne daju ovoj državi, pa neka malo paze što govore”, izjavila je Ruža Tomašić.

Riječ čisto jedna je od omiljenih hrvatskih riječi. Iako su jezici različiti, riječ čisto jedna je od omiljenih srpskih riječi. Neki psihijatri tvrde da je opsesija čistoćom i čišćenjem karakteristična za serijske ubojice, čime, zapravo, stigmatiziraju i patologiziraju jednu od velikih i potencijalno emancipatorskih ljudskih potreba. Hrvatski i srpski čistači već su oprobali te potencijale. Zato je, da se vratimo na sam početak priče, limenka s čistim hrvatskim zrakom originalni hrvatski (što znači i srpski) suvenir. Limenka čistog hrvatskog zraka s likom hrvatske Ruže (Tomašić) nažalost još nije u prodaji.

Peščanik.net, 29.05.2015.

Srodni link: Napad na minibar, audio knjiga Dubravke Ugrešić koju čitaju autorka i Mirjana Karanović

________________

  1. Ivan Čolović: Bordel ratnika, Beograd 1993.
  2. Radovan Karadžić bosanski je realizator projekta Velike Srbije, ali i vlastita pjesničkog projekta, o čemu svjedoče često citirani stihovi iz njegove pjesme Sarajevo, napisane 1971. godine: Izgara grad kao tamjana grumen/ u tom dimu i naša svest vijuga/ Klize gradom prazna odela. Rumen/ Mre kamen, uzidan u kuće. Kuga!/ Spokoj. Četa oklopnih topola/ u sebi maršira uvis. Agresor/ po našim žilama kola/ i čas si čovek, a čas vazdušni stvor./ Ja znam da je sve ovo priprema jauka/ što sprema crni metal u garaži?/ Gle – kako strah pretvoren u pauka/ po svome kompjuteru odgovor traži.
The following two tabs change content below.
Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić rođena je u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti.

Objavila je knjige priča “Poza za prozu” (1978) i “Život je bajka” (1983), romane “Štefica Cvek u raljama života” (1981), “Forsiranje romana-reke” (1988), “Muzej bezuvjetne predaje” (1997), “Ministarstvo boli” (2004), “Baba Jaga je snijela jaje” (2008) i "Lisica" (2017), kao i zbirke eseja “Američki fikcionar” (1993), “Kultura laži” (1996), “Zabranjeno čitanje” (2001), “Nikog nema doma” (2005), “Napad na minibar” (2010) i “Europa u sepiji” (2013). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike.

Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej “Jean Améry” za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej “Karaoke kultura” bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je Neustadt International Prize for Literature.

Živi u Amsterdamu.

Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (Svi tekstovi)