Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Sociolog Jovo Bakić je govorio za novi broj nedeljnika Vreme. Ima u tom opširnom intervjuu nekoliko sasvim dobrih pasusa o stanju stvari u umirućem društvu. Inače je Bakić čovek koji bira reči, ali ih ne kroti, i to je ta akademska brutalnost koja je neophodna, ali bez snažnog javnog odjeka nedovoljna. Takvog eha zasad nema niti ima znakova da će ga biti.

Uz još nekoliko glasova iz akademske zajednice, koji su usamljenički, a zajednica ih upadljivo ignoriše (Ognjen Radonjić, Ratko Božović, Čedomir Čupić, Biljana Stojković, Vesna Rakić Vodinelić), Jovo Bakić je ostao skoro sam u ukazivanju na proces sunovrata, obeležen skoro potpunom socijalnom melanholijom.

Lozinka intervjua je sadržana u naslovu: Društvo je pod teškim opijatima. Takva bi anestezija u normalnim društvima bila neobjašnjiva ili kratkotrajna. Uostalom, pokreti nezadovoljstva, na primer u Francuskoj i Izraelu bili su masovni i burni. Stotine hiljada ljudi bilo je na ulicama braneći vrednosti u koje se ne sme dirati. Ako nikako drugačije, tako se kontroliše vlast i ukida njena samovolja.

Kod nas izgleda kao da će trpljenje biti beskrajno. Skoro da ne postoji autoritarni potres koji bi pokrenuo otpor. Ovo je već drugi javni govor u kome je za Bakića Vladar Nepomenik. Nimalo laskavo, nešto kao nesrećnik, zvekan, ugursuz, đavo, blesan, zlotvor. Nepomenik zvuči pristojnije od svih ovlašnih sinonima ovde navedenih, ali Jovo Bakić je svakako imao svoje razloge da ne odustane od prvobitnog određenja.

Na takav nadimak već se oglašavala Ana Brnabić, braneći svog šefa više od Bakića nego od nadimka.

Bakić manje okrivljuje njega što je nama ovako, a više nas, koji smo pristali na njegove opite nad našim a ne njegovim društvom. Zbog toga je posebno zanimljiv zadnji pasus razgovora u kome sociolog, govoreći o Narodnom pokretu za državu, kaže i ovo: „Reći će, mi smo se okupili ovde da branimo Srbiju i Kosovo, i svi koji smo za to smo na okupu. Ostali su izdajnici. Naravno da je to jako opasna tendencija. Vidim da zove i nestranačke ličnosti, a rezervoar beskičmenjaka je ovde neiscrpan – treba očekivati da se sada proda deo njih koji se do sada nisu prodali.“

Bakić misli da će to biti jako zabavno gledati, tu berzu ljudi koji će sebi naći neku, u svakom slučaju nisku cenu, jer veruju da je konačno stiglo vreme za njih. „To je znak totalno propalog društva, jer ono što se naziva intelektualnom elitom je svakako najpropaliji deo…To je tragično, i zato više optužujem njih nego običnog čoveka koji radi od jutra do mraka, pa ga stave u autobus sa sendvičem, da ide negde da aplaudira. Ovo je mnogo gore, zato što nije nikakva nužda da se čovek prodaje, ništa mu ne zavisi od toga. Ako već neće da podigne glas, bar neka ćuti.“

Iz konteksta i van njega može se iščitati da ta vrsta elite nije samo propali deo društva, nego da uopšte ne postoji. Kao da je takva elita pojela svoju supstancu, i umesto lidera koji pruža otpor rasulu, postala je ubogo začelje, bez ugleda, snage i uticaja.

Umesto da usmerava društvo koje uspavano razornim pritiskom na sve kreativne snage, slobodu govora i mišljenja, elita koje više nema se priklanja onome koji je simbol tog pritiska. Zbog toga je i nestala.

Bakić misli da se naprednjaci desničarski radikalizuju kako vreme prolazi. Ne mogu Dveri i Zavetnici, na primer, da budu veći desničari od onoga koga optužuju za „predaju“ Kosova. Oni su prirodni saveznici, međusobni napadi su samo ogled o rodoljubivoj pravovernosti. Ako dođe do zaoštravanja međunarodnog stanja, onda će režim biti još radikalniji. Režim kontroliše ekstremnu desnicu. Ima pod sobom poluvojnička navijačka plemena, i ako dođe do ugrožavanja vlasti, on će upotrebiti ta plemena protiv građana. Kosovo je najrizičnija tema za njega, pre svega zbog emotivne vrednosti koju Kosovo ima. U takvoj emotivnoj krizi Vučić obezbeđuje minimum za egzistenciju, pri čemu izgleda kao da su svi na dnu zadovoljni malim zalogajima.

Slabije su održive Bakićeve teze da Putin sada nije jedini zločinac, nego su to i oni koji su ga naveli na zločin, te da je „kao som zagrizao mamac, ali je udicu bacio neko drugi“. Niko se udicom ne navodi na agresiju, niti takve stvari izvode somovi. Teško je ovde održiva relativna amnestija za Putinov razorni rat koji je izazvan osvajačkim, imperijalnim apetitima, a ne naivnim nasedanjem na mamce.

O Vučićevom vrdanju u okviru usmenog sporazuma o Kosovu, Jovo Bakić kaže da se Vučić uzda u Kurtija. Nada se da on neće pristati na Zajednicu srpskih opština, i da će onda imati dovoljno prostora za uzmicanje i izbegavanje. Uvek će govoriti da ništa nije potpisao, što je u ovom slučaju nevažno, ali će za njegovo biračko telo to biti dovoljno.

Kao što nema intelektualne elite, nema ni opozicije. „Nepomenik je razbio opoziciju i ona dobrim delom glumi opozicione uloge. Oni su glumci sporednih uloga, ili statisti u ovom filmu“. Bakić ne ostavlja nadu u mogućnost da opozicija povrati snagu, ili da se pojavi nova koja će je imati.

Zbog čega je ovaj intervju važan? Pre svega zbog glasnog i odrešitog govora i prilično dobrih procena stanja u ovom društvu. Istup jednog vanrednog profesora koji govori bez ezopovskih ograda je presedan, i svedočenje o nepostojanju leka protiv teških socijalnih opijata. Pod njima su SANU, univerziteti, kulturna javnost i svi oni koji su zaćutali pod strahom, ili u iščekivanju nagrade za ćutanje. Nema znakova buđenja niti oporavka od narkoze.

Ako bude ostvarena sumorna Bakićeva vizija da sledi prodaja mnogih ljudi na tržištu podanika – onih koji su do sada ćutali – za koji mesec će se čuti samo još po neki glas. A onda će i on nestati u mrtvoj tišini.

Peščanik.net, 31.03.2023.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)