Fotografije čitateljki, Lazara Marinković

Fotografije čitateljki, Lazara Marinković

Trebalo bi da bude jednostavno. Glava misli, ruka piše. Kojim pismom? Nebitno kojim. Sve dok ti glava određuje pismo. Ali kad pismo počne da ti određuje glavu, e, onda može svašta da se desi.

Uporedo sa svađalačkom inicijativom da novine štampane ćiriličnim pismom ne plaćaju PDV i nasilničkom akcijom skidanja latinice sa Kulturnog centra Beograda, sprovodi se i inicijativa za ćirilizaciju proizvoda i reklama. Slogan je ”Povratak korenima. I dostojanstvu življenja.”, valjda zato što se dostojanstvo življenja povrati kad se stavi ćirilična etiketa na sve ono što ljudi nisu u mogućnosti da kupe?!

No, ova inicijativa ima i svoju stvarnu ekonomsku perspektivu. Pri čemu su pare za izradu ”baze uglednih Srba”, za režijske i ostale troškove, za trogodišnje plate inicijatora (među kojima je i potpisnik pretećeg pisma KCB-u, inače agroekonom po struci)… uredno predviđene na ćirilici, ali, začudo, ne i u dinarima (koji su takođe ustavom određena valuta, baš kao što je i ćirilica ustavom određeno pismo) već u – evrima! Jer, nije problem kad evro neustavno istisne dinar, ali latinica bogami neće ćirilicu. Ni po koju cenu. U dinarskom iznosu.

Da li zbog nepatriotskog odnosa do domaće valute ili zato što svaki iznos u evrima zvuči mnogo manje nego da ga iskažete u dinarima, tek predviđeno je i da se (samo) 3 miliona evra, umesto čak 400 miliona (dinara) uloži u izgradnju Ćirilične kuće ”koja neće moći a da ne ostvaruje željeni osećaj pripadnosti narodu ispunjenog rodoljubljem patriote” i koja će biti, ni manje ni više nego ”večiti spomenik srpskom pismu i njegovom narodu”.

Srpskom pismu i njegovom narodu? Kako neko pismo, pa makar i ”srpsko” može da ima svoj narod?! (Osim ako slogan nije smišljen da bi pokazao kako se može biti nepismen na svakom pismu.) I kako jedna građevina može biti večiti spomenik bilo čemu? Pa ne treba vam Isis da biste shvatili da građevine nisu večite – dovoljne su prošlogodišnje poplave i klizišta. Osim toga, zar kultura nije ipak ”večitiji” spomenik i pismu i narodu od neke kuće?

Kažem vam, kad pismo počne da određuje glavu, glavi svašta može da padne na pamet. Naročito ako može da se okoristi.

A ako ćemo, kao zemlja koja hoće da razvija turizam, turistima sve, pa i po njihov život bitne stvari, kao što su upozorenja na koridoru 10 da u magli pratiš žute tačke na kolovozu, pisati samo na srpskom i samo ćirilicom – onda nije čudno što Maxi (koji još nije Макси) reklamira hleb ”po manastirskoj recepturi i uz blagoslov manastira Gračanica”? Dobro je dok ne zahtevaju i da se svi obavezno krste pre jela. Kad se već krstimo kad vidimo cenu.

Peščanik.net, 06.07.2015.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)