izbrisan tekst

Foto: Predrag Trokicić

Ima i više od decenije kako sam pročitala članak američkih ekonomista koji su ispitivali kako je komunizam uticao na stavove građana Istočne Nemačke u pogledu uloge države u obezbeđivanju blagostanja i preraspodele od bogatih ka siromašnima.1 Zanimalo ih je i koliko je bilo potrebno vremena da nakon ujedinjenja njihove preferencije ka državnoj intervenciji postanu slične njihovim zapadnim sunarodnicima više izloženim idejama tržišne privrede. Svideo mi se naslov članka, Goodbye Lenin, i od tada imam u glavi ovaj s Titom. Samo mi je nedostajao tekst. Ovaj pred vama rezultat je sada već desetogodišnjeg rada na temama redistributivnih politika u Srbiji, regionu i šire, koje su došle na red da se preispitaju nakon što je postalo jasno da smo zemlja sa najvišom dohodnom nejednakošću u Evropi.2

Džini koeficijent, standardna mera nejednakosti, od 2013. godine, otkako postoje uporedivi podaci s drugim evropskim zemljama, iznosi više od 38 poena za Srbiju. Dohodak 20% najbogatijih je 9,7 puta veći od 20% populacije sa najnižim primanjima. S druge strane, Slovenija, s kojom smo nekada delili iste politike koje utiču na nejednakost i siromaštvo, ima jedan od najnižih Džini koeficijenata u Evropi, 25 poena, i odmah je iza Norveške, a 20% populacije s najvišim primanjima ima samo 3,5 puta veći dohodak od 20% najsiromašnijih. Istini za volju, i kada smo se rastajali od Jugoslavije Slovenija je imala niži nivo dohodne nejednakosti nego Srbija, ali razlike nisu bile kao danas. Značajnim delom Srbija je imala višu nejednakost u odnosu na druge republike zbog Kosova koje je, kao najsiromašniji deo bivše Jugoslavije, širilo ukupan raspon dohodaka u Srbiji sa pokrajinama. No, Kosovo još od 90-ih nije u dometu naše zvanične statistike, a razlike između Srbije i drugih bivših jugoslovenskih republika u pogledu dohodne nejednakosti su veće nego što su tada bile. Zašto je to tako?

Razloge treba tražiti u nekoliko oblasti koje utiču na nivo dohotka pojedinca, a s obzirom da tržište rada predstavlja osnovni izvor socijalne sigurnosti, krenimo od njega. Manje uspešan start tranzicionog procesa od 2000. godine povezan je sa događajima iz 90-ih kada je Srbija prošla kroz ratove, ekonomske sankcije i izolaciju od međunarodne zajednice, divlju privatizaciju i zloupotrebu društvene/državne svojine u procesima stvaranja prve generacije kapitalista. Mnogi su tih godina našli utočište na neformalnom tržištu rada, prešli u poljoprivredu, i to posebno stariji radnici nižih kvalifikacija. Nejednakosti su već uzele maha.

Ipak, i posle gotovo dve decenije od pokušaja resetovanja 2000-ih, stanje na našem tržištu rada, strukturno gledano, nije se mnogo promenilo. I dalje je duboko podeljeno na dva segmenta od kojih jedan nudi bolje plaćene i sigurnije poslove, sa formalnim ugovorom o radu, mahom u javnom sektoru i boljem delu privatnog sektora (velike, strane kompanije u finansijskom i od skoro IT sektoru). Ovde spada i deo stalno zaposlenih u nešto manje atraktivnom delu privatnog sektora (industrija, tradicionalne usluge), vlasnici malih i srednjih preduzeća. Drugi, lošiji segment tržišta rada je popunjem slabo plaćenim i nesigurnim poslovima (rad na određeno, privremeno, ugovor o delu, rad preko agencija) i zaposlenima bez ugovora u poljoprivredi i neformalnom sektoru.3 Među 20% stanovnika u Srbiji sa najnižim dohotkom, gotovo polovinu čine pojedinci koji uopšte ne rade ili rade manje od 2,5 meseca u toku jedne godine. Njih u Srbiji ima skoro dvostruko više u odnosu na prosek EU. U većini evropskih zemalja zaposlenost u poljoprivredi je marginalna i iznosi manje od 4%, dok je kod nas i dalje veoma visokih 17%. Rad u neformalnom sektoru (koji se značajno preklapa s poljoprivredom) nikako da padne ispod 20%. Gruba računica kaže da se od ukupnog broja zaposlenih polovina nalazi u boljem, a polovina u lošijem segmentu tržišta rada.

Nejednakost koja je rezultat procesa na tržištu rada moguće je smanjiti kroz poresku politiku ali reforma ove oblasti, nakon pada Miloševićevog režima, nije u svom fokusu imala ublažavanje nejednakosti. Iako su socijalni dijalog i socijalna pravda bili uključeni u programe svih vlada nakon 2000, u stvarnosti se ovim pitanjima retko posvećivala dužna pažnja. Uloga socijalnih partnera, pre svega sindikata, u zaštiti prava radnika ili suprotstavljanja bilo kojoj važnijoj reformi bila je veoma slaba.

Oporezivanje rada predstavlja veoma ilustrativan primer u tom pogledu. Naime, Srbija je nakon 2000. u svim međunarodnim poređenjima sistema poreza na dohodak bila svrstana u grupu flat tax zemalja, odnosno proporcionalnog sistema gde su sva lica oporezovana jednom poreskom stopom bez obzira na visinu njihovog dohotka. Iz nekoliko razloga. Prvo, 2001. godine topli obrok i regres prestaju da budu neoporezovani, a budući da ove naknade čine veći deo zarade onih koji su slabije plaćeni time se ukinula ionako mala progresivnost sistema.4 Drugo, uvedena je samo jedna i to niska stopa poreza na zaradu koja je bila 14, potom 12 i onda 10%. Pominjemo samo zarade jer iako u ukupan dohodak ulaze i ostale kategorije dohotka (od kapitala, nepokretnosti, od samostalne delatnosti, poljoprivrede) prihod od poreza na zarade dominantno učestvuje u ukupnim prihodima od poreza na dohodak – tih godina i 80%, sada nešto preko 70%, tako da pravila oporezivanja zarada dominantno određuju karakter celokupnog sistema oporezivanja dohotka.

Smatralo se da bi jedna jednostavna, pro-biznis poreska šema, što jeste odlika proporcionalnog oporezivanja, zemlju učinila konkurentnijom i tako donela veće stope investicija i ekonomskog rasta. Nije bilo ozbiljne debate o alternativi zastupljenoj u svim najrazvijenim tržišnim ekonomijama – progresivnom sistemu poreza na dohodak, čije stope rastu s rastom dohotka pojedinca i koji ima jači potencijal za preraspodelu od bogatih ka siromašnima. Pravednost nije bila na agendi, već samo ekonomska efikasnost.

Iako se Međunarodni monetarni fond i Svetska banka navode kao dežurni krivci za liberalne ekonomske i socijalne reforme, njihova uloga u ovom domenu u Srbiji i drugim tranzicionim zemljama bila je posve drugačija. Ne samo da nisu zagovarali uvođenje ovog rešenja, već su mnoge zemlje upozoravali da bi moglo da dođe do smanjenja poreskih prihoda i da flat porez nije idealan za društva sa visokom dohodnom nejednakošću.5 Međutim, za kreatore javne politike u nekim tranzicionim zemljama prelazak na proporcionalni sistem oporezivanja predstavljao je signal da u globalnim razmerama predstavljaju avangardu liberalnih reformi, jer se ovakav sistem retko može naći u razvijenim i zemljama u razvoju.

Ukidanje toplog obroka i regresa, kao i ukidanje neoporezivog dela zarade, značilo je povećano poresko opterećenje za radnike s nižim platama. Kombinacija ovih pravila sa pravilima vezanim za stope doprinosa za socijalno osiguranje (minimalni iznos doprinosa na nižim nivoima dohotka i obustavljanje uplata doprinosa iznad određenog nivoa zarade), dovela je do toga da je Srbija do 2007. imala regresivan sistem oporezivanja rada. Drugim rečima, porezi na rad su procentualno više opterećivali nisko-plaćene radnike od onih sa višim primanjima. To je posebno uvećavalo cenu rada pojedinaca koji su naginjali ka lošijem segmentu tržišta rada i mnoge gurnulo u sivu ekonomiju. Tek 2007. uvodi se neoporezivi deo zarade koji uvodi blagu progresiju u oporezivanje dohotka, ali i dalje skoro najmanju u Evropi. Interesantno je napomenuti da uvođenje neoporezivog dela zarade u javnosti nije obrazloženo kroz potrebu da se poveća pravednost u raspodeli poreskog tereta, već da se višak u državnoj kasi koji je nastao te godine potroši na smanjenje troškova rada za poslodavce koji bi onda možda bili podstaknuti da povećaju zaposlenost. Na sličan način, kada se od prošle godine pojavio suficit u budžetu nakon mera fiskalne konsolidacije, diskurs se nije promenio i sadašnja Vlada je smanjenje poreza na rad nazvala olakšicama za poslodavce – što one zapravo barem formalno i jesu, jer se olakšice odnose na doprinose na teret poslodavca, a ne na bruto platu. Inače, jedno zanimljivo ispitivanje svih štampanih medija, TV i radio stanica i najposećenijih 200 internet portala u Srbiji u periodu od 2014. do kraja 2016. pokazuje da se tema mera štednje pojavila preko 18.500 puta, dok se o temi nejednakosti dohotka raspravljalo svega 52 puta! Stoga, najšira javnost nije adekvatno informisana, a samim tim ni dovoljno naviknuta da prati i razume statistiku i politiku nejednakosti.

Slovenačko iskustvo u reformi poreza na dohodak građana bilo je drugačije. Odmah nakon osamostaljivanja uveli su moderan, progresivan sistem poreza na dohodak, po ugledu na druge evropske zemlje, sa pet poreskih razreda i stopama koje se kreću od 16% do 50% kako raste dohodak pojedinca. Od 2004. pojavljuju se prve diskusije u ekspertskoj zajednici i široj javnosti o potrebi pojednostavljivanja sistema poreza na dohodak praćene bojaznima da Slovenija ima jedno od najviših poreskih opterećenja na rad u Evropi. I tako po ugledu na Slovačku nastaju predlozi da se pređe na proporcionalni, flat sistem oporezivanja. O ovom rešenju se intenzivno raspravljalo u medijima, ali mišljenja su bila podeljena. Dok su velike korporacije podržale predlog, verujući da će jednostavnija poreska šema poboljšati konkurentnost zemlje, sindikati su bili izrazito protiv te ideje bojeći se da bi to dovelo do ukidanja niže stope poreza na dodatu vrednost i da bi ostala samo jedna, viša stopa. Slovenački sindikati su se pokazali, za razliku od sinidikata u Srbiji, kao snažan socijalni partner, čija je saglasnost bila neophodna prilikom usvajanja svake značajnije ekonomske i socijalne reforme. Predlog o proporcionalnom oporezivanju bio je uključen u listu vladinih reformi i u narednim godinama kada se nastavila široka politička, javna i profesionalna diskusija o daljim koracima reforme sistema poreza na dohodak građana. Ponuđeno je nekoliko projekcija mogućih efekata reforme; pored vladine i akademska zajednica je ponudila svoje nezavisne računice. Na kraju, posle više od tri godine diskutovanja o ovoj temi odbačen je predlog o uvođenju proporcionalnog oporezivanja dohotka.

Visoka dohodna nejednakost Srbiji nije mogla da se desi preko noći. Događaji koji su obeležili 90-e, kako smo već istakli, stvorili su plodno tle. No, u pogledu kreiranja redistributivnih politika i to baš poreza na dohodak građana postoji jedna svetla epizoda koju su mnogi možda zaboravili. Godine 1991. usvojen je novi Zakon o porezu na dohodak građana koji je predviđao progresivno oporezivanje dohotka sa stopama koje su išle i do 50%. Zakon je urađen po ugledu na poreska rešenja većine zemalja u svetu s namerom proširivanja poreske osnovice i ostvarivanja principa pravičnosti u oporezivanju.6 Međutim, vanredno stanje koje je usledilo u političkom i ekonomskom životu nakon toga suspendovalo je zakon i on u svojoj punoj formi nikad nije bio primenjen. Tako je Srbija i posle 2000. godine, uz određene izmene, suštinski nastavila da primenjuje sistem oporezivanja dohotka građana iz perioda bivše Jugoslavije. Flat porez u Srbiji nije bio nikakva avangarda. Mi, u stvari, Titu nismo rekli zbogom.

Autorka je profesorka na Ekonomskom fakultetu u Beogradu.

Peščanik.net, 26.01.2019.


________________

  1. Alesina, A and Fuchs-Schundeln, N. (2007). Goodbye Lenin (or Not?): The Effect of Communism on People’s Preferences. American Economic Review Vol 97, No 4, 1507-1528.
  2. Deo teksta koji se odnosi na Sloveniju rezultat je rada na projektu u okviru Instituta za međunarodne nejednakosti, Londonske škole ekonomije. Videti više ovde.
  3. Arandarenko, M. (2018). Izazovi tržišta rada i zaposlenosti u Srbiji u XXI veku. Ekonomija, zaposlenost i rad u Srbiji u XXI veku. Zbornik radova sa simpozijuma održanog 4. i 5. decembra 2017. godine. Urednik Aleksandar Kostić, Srpska akademija nauka i umetnosti. str.17-42.
  4. U jednostavnom primeru, ako je stopa poreza na zaradu 10% i neko zarađuje 20 hiljada dinara a topli obrok i regres iznose 3 hiljade, kada se ove naknade ne oporezuju efektivna poreska stopa za ovog pojedinca je niža i iznosi 8,5% jer on plaća 10% na iznos od 17 hiljada dinara. U tome se ogledala progresivnost sistema, da oni s nižim primanjima imaju niže poreske stope.
  5. Appel, H and Orenstein, M. (2018). From Triumph to Crisis: Neoliberal Economic Reform in Postcommunist Countries. Cambridge University Press.
  6. B. Raičević i B. Gagić. (1996). Aktuelni trenutak poreske reforme u Srbiji. Knjigovodstvo 1-2.