Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Čini se da je ukrajinska ratna kriza uvela Vladara u tešku depresiju. Baš su ga savladala mračna osećanja koja mu ubrzano gase polet i optimizam. Nije dizajniran da prenosi loše vesti, jer dobrih sa njim za nas ne može da ima. Euforiju koju je podgrevao nepostojećim žarom ugasio je strah od nesposobnosti da se suoči sa dramom. Veliki deo nje (drame) sam je godinama proizvodio – čas kao farsu, čas kao vodvilj ili tragediju – i ona se akumulirala kao opasno zamršeni, nejasan i nerešiv problem.

Klonuo je pred saznanjem da je nemoćan i da će mu biti lakše ako se izjada svima. Ništa više ne zavisi od njega, i mi i on znamo da je uvek bio slamka među vihorove, da je pokušavao i još će da se prikaže daleko većim i hrabrijim nego što jeste, najmudrijim u opštem deficitu mudrosti.

Želeo je da bude cenjen među velikima, a voljen među svojima. Niti on voli niti ga vole, a želeo je da među velikim svetom bude svuda i nigde da bi opstao ovde. Bilo bi dobro da valja i jednoj i drugoj strani, ali ako stalno tumara i tamo i ovamo neće ga želeti niko. Ako bude neodlučan ostaće usamljen, ako je odluka mlitava i kukavička izgubiće ugled kao odlučan i neustrašiv, onaj koji svakome sme da kaže sve a njemu niko ništa.

Razmere dramatične krize je shvatio bar nekoliko dana prekasno. Oklevao je kako bi bio siguran da će sve strane razumeti njegovo oklevanje kao izbegavanje fatalne greške. Možda je deo velike štete otklonjen glasanjem na sednici Generalne skupštine UN-a. A možda i nije, jer se Vladar uznemirio tek posle osude ruske agresije na Ukrajinu. Ona se ne može pravdati nikakvim analogijama ni ignorisanjem, niti strašljivim kajanjem post festum.

Sada slede strašni pritisci na nas. Tako je rekao, ne objasnivši šta to sledi. Možda sankcije Srbiji ako ne uvede sankcije Rusiji? Ili prelivanje nekog oblika ratne krize na Zapadni Balkan, pre svega u konfliktu Republike Srpske sa svojom državom BiH. Strah od ambicija Kosova da postane članica NATO-a, ili strah od straha Prištine od Srbije, ma koliko ta kombinacija spinovanja i stvarnosti bila nedovoljno logična.

Ipak je vladarska depresija nastala od saznanja da taj više nije u stanju da radi čak ni bilo šta u svoje ime, a ne sve umesto svih.

Pokazivao nam je slike punih magacina, tvrdio da nećemo biti gladni, da ne moramo da jurimo po zalihe, biće svega. Nisam znao nikoga ko je nameravao da gomila namirnice, puni podrum gorivom i čeka još gora vremena. Sve dok on nije rekao da nema potrebe za tim, a onda su ljudi razumeli da ima potrebe. Radi samo suprotno od onoga što on govori, tako su mi neki poznanici objašnjavali svoju filozofiju opstanka.

Ipak je, dok se dičio punim magacinima, to bilo lice čistog trijumfa. Samo su nedostajale završne rečenice, koje su se osećale kao zadah: sve sam ovo ja omogućio. Gledajte me, dok sam ovde nećete biti gladni. Posle mene ne znam. Ne bi bilo dobro da postoji vreme posle mene.

Ali, pre dve večeri njegov sumorni ton je stigao iz devetog kruga. Ništa nije kao pre pet dana, niz neverovatnih okolnosti nas je doveo u tešku situaciju. Pre svega, mogućnost izbacivanja Rusije iz Ujedinjenih nacija (!), pritisak na Kinu, moguće ukidanje Rezolucije 1244. A sa tim ugrožavanje teritorijalne celovitosti Srbije. Mislio sam da to nije moguće, i za mnoge druge stvari sam mislio da nisu moguće, pa su postale moguće. Tako je rekao.

Postoje još neke zamke, recimo Erdogan odjednom više nije prijatelj nama nego Kosovu, ni Kina nije preterano revnosna u čuvanju „čeličnog prijateljstva“ sa Srbijom.

Njegove procene ekonomskih problema su isto tako crne, ali i protivrečne. Cene energenata idu u nebesa. Sve će da poskupi. Naša (principijelna) pozicija će značiti smanjivanje stranih investicija i nove muke u skladu s tim. Položaj Srbije biće svakim danom sve teži, jer su i pritisci sve snažniji.

Ipak je poručio građanima da razlozi za brigu ne postoje, da će hrane biti dovoljno za naše potrebe i – pazite sad – biće toga i za izvoz.

Ovo je njegova višnja na torti od blata.

Vladar nije ohrabrio nikoga, čak ni sebe. Želeo je da nam kaže kako je nezaštićen i ugrožen sa svih strana. Premetnuo se u mučenika koji traži zaštitu i podršku. Potrebna mu je pomoć svake vrste, to je bio vapaj, a nikoga nema da mu pomogne. Svakako je izgubio mnogo od garda svemoći koja rešava sve. Izazvao je strepnju među narodom. Panika se širi Srbijom, ljudi jure naokolo tražeći bilo šta, možda uskoro ničega neće biti. Tako su pročitali mračni kraljev govor. Nikoga nije umirio svojim samrtnim glasom, svoje frustracije je upotrebio da bi širio strah i nemir, da bi sve to, možda večeras, još jednom sumanutom besedom dodatno raspalio.

Ali ipak, on je i dalje vlasnik Srbije i misli da ima rešenje, čak i kad se upetlja u svoje kljuse i zna da sa njim rešenja nema. Kad se ono slikao sa magacinima kao maneken propasti, izgledalo je da su on i svaka kriza prirodno srasli, i da će ponovo biti biran kao neizbežni čuvar vremena zla. Zato što se nijedna nesreća ne može zamisliti bez njega.

Videlo se da ne može imati kontrolu nad ovdašnjim refleksijama krize. Posebno ne nad sobom, fenomenom masovne panike koju proizvodi već svojim postojanjem. Malo je nade ostalo plemenu čiji poglavica izbezumljen od straha traži pomoć od onih koje negde vodi, ne mogavši više da sakrije nijedno od svojih oštećenja: ne dajte me ljudi, evo ih idu. Izgibosmo!

Peščanik.net, 04.03.2022.

Srodni link: Zlatko Minić – Jagoda na respiratoru


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)