Šta je njemu Hekuba? Foto: B. Slapšak
Šta je njemu Hekuba? Foto: B. Slapšak

Šekspirov Hamlet je drama zavere koja je postala revolucija. To je prvi dramski tekst za kojim se poseže kada treba izraziti otpor: tamnih, improvizovanih, skrivenih, ilegalnih predstava Hamleta ima koliko hoćete u istoriji pozorišta i u burnim istorijskim vremenima. Upravo takvog Hamleta prikazao je Dragan Živadinov sa svojim studentima – diplomska predstava – na neobičnom mestu, u neobično vreme: sredina avgusta, višespratnica iz socijalističko-poslovnog doba, danas unajmljena na parče najneobičnijim organizacijama, još uvek više prazna. Na osmom spratu je prostor, mala scena, ugao neke sale, mašinerija za dizanje teških predmeta, sivo-crno, er-kondišn nefunkcionalan, stare dizajn stolice od savijenog drveta, jastuci za prekobrojne. Živadinov dočekuje publiku pred zgradom, u centru poslovne Ljubljane, potpuno puste. Sa mrtvom Berzom pod nogama i olujom nad nama prepoznajemo se, stavljamo maske, i u grupama koje liftovi primaju odlazimo na predstavu. Umesto ulaznica, dobrovoljni prilozi, koje posle predstave podele dva glumca i dve glumice. To bi mogla biti budućnost pozorišta: velike scene daju bogatoj publici mogućnost da otkupi susedna sedišta, male scene pozoveš kući, nahraniš i sakupiš za njih honorar. No pre toga iz ministarstva za kulturu treba izbaciti lika koji ne vidi da najbrže i najstrašnije propadaju umetnosti izvođenja, i još gore njihovi umetnici. Pre nego što stigne ruska vakcina, nadajmo se.

Po izvrsnoj dramaturgiji Katje Markič, Dragan Živadinov, režiser, mentor i brižni zaštitnik svojih četvoro glumačkih poletaraca stvara, i sam potpuno nov i drugačiji, svog novog Hamleta. Očuvana su četiri lika, Hamlet – Klemen Kovačič, Ofelija – Klara Kuk, Gertruda – Lea Mihevc i Klaudije – Jure Žavbi. Na sceni je veliko slovo H, koje služi kao presto, mašina za mučenje, scena na sceni i postolje za akrobacije. Tu su još čiviluk i metalna kugla, koja igra i Jorikovu lobanju (on se ne pominje). Glumci su u crnom i sivom. Greda koja razdvaja scenu i publiku diže se i spušta uz užasnu buku lanaca. Duh Hamletovog oca je Hamletova senka. Krajnja štedljivost vizualne opreme nadoknađuje se sjajnom fizičkom pripremljenošću glumaca koji skaču, hodaju po gredi, savijaju se i prelamaju, naročito Hamlet.

Tekst je skraćen i prilagođen Hamletu otpora. Svi likovi su suvišni, sem ove četvorice, sve reference su izbačene, sem jedne: Hamlet spominje Hekubu, koja je za razliku od njega (u istoriji drame) važila kao dosledna, ustrajna i uspešna užasna osvetnica. Šta je njemu Hekuba? Uspomena na ostvarenu osvetu. Za mene, trenutak kad sam shvatila grešku u svom očekivanju. Očekivala sam, naime, da će Živadinov pozorišnu igru usred drame staviti u centar: igra ruši vlast, pozorište ruši državu. Igre u predstavi uopšte nema, drama neposredno budi gledaoca. Klaudije nimalo ne sumnja otkuda otpor, Hamlet niti sumnja niti okleva. Ofelija je žrtva svačije manipulacije, Gertruda je jedina koja se postepeno raspada.

Hamlet analitičar, koji još dodaje sholije izvođenju glumaca, da bi potvrdio istinu na Klaudijevim reakcijama, ustupio je mesto Hamletu aktivisti, koji traži način za nedvosmisleni cilj, jer istina je tu, svakodnevna, nepodnošljiva, glasna, jasna za sve ali priznata samo od najhrabrijih. Takav Hamlet svoj glavni monolog izgovara na kraju, umirući. Ne može se ne biti, zato biti mora biti s tim da se možda više ne bude. Masovna smrt na kraju drame nered je sa smutnjom, neizbežan za početak ili okončanje društvene promene: zovite to revolucijom ili loncem, samo nemojte novom normalnošću. Verzija Živadinova i njegovih studentkinja i studenata izbacuje Laerta i Fortinbrasa, istinu o ciničnoj prirodi vlasti ne moraju nam predočiti Rozenkranc i Gildenstern, iz doba kada se tumačenje tražilo u slobodama razvijenog kapitalizma i kada se revolucija pominjala ili sasvim tiho, ili sa bombama anahronih grupica. Zato Hamletov monolog dobija puni današnji smisao tek kao završna reč:

Tu moramo stati; to je obzir taj
Što bedi našoj produžava vek!
Jer ko bi podn’o svetske šibe, ruge,
Nepravde silnih i zlostave gordih,
Bol prezrene nam ljubavi, nasilja,
I obest vlasti, poniženja koja
Od nevrednih trpi strpljiva zasluga –
Kad sam sebi slobodu možeš da daš
I golim nožićem?

Obesti vlasti, nepravde silnih i zlostave gordih uistinu nikada nije bilo u tolikom broju na našoj maloj planeti. Ludaci, sociopati, glupaci, kompulzivni lažljivci, lopovi, prevaranti sa stočnog sajma, kukavci, sadisti, tirani svih boja i masti, većina toga šljama izabrana je znatnom većinom na legalnim izborima i još mnogo puta će, ako uzmognu, udare ili im se ushte. Beloruska pobuna protiv izborne prevare izgleda sasvim romantično – većini vlastodržaca prevara nije potrebna. Ogoljena u epidemiji, takva vlast više nema razloga da išta krije, a podanici više nemaju kud da se skriju. Jedino što Hamlet može dugo, dugo umirati.

Predstava Dragana Živadinova je, da ponovim, zaverenička. Publika ulazi primajući zavet i izlazi vezana zavetom. Hamlet u naslovu tačno je naveden kao genotip, i više nikada neće biti slatki princ.

Peščanik.net, 18.08.2020.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)