Foto: Đorđe Karan

Foto: Đorđe Karan

Novo ruženje naroda predsednika SNS-a u skladu je sa uobičajenim bahatim primitivizmom. Ništa se ne menja, sve postaje još gore.

Ljude koji su blokadom puteva i raskrsnica iskazali revolt zbog cena goriva prekorio je podsećanjem da jedu najjeftiniji hleb u regionu. I da su, naravno, oruđe u rukama opozicije, jer pokušavaju da sruše vlast.

Smislio je bizarnu paralelu o mogućim modelima protesta, pokušavajuću da svom smislu za humor doda još jednu delikatnu nijansu: recimo, kome smeta skupa struja neka se okači za bandere.

I jedna i druga izjava proizvod su teškog deficita predsednikovog državničkog takta, i jedna i druga su logički protivrečne i besmislene, uz korišćenje prostačkog jezika i poređenja koja su sasvim nesuvisla. Ne treba uvek iznova tražiti razloge zašto predsednik SNS-a javno istupa sa agresivnim idiotskim tezama, nego kako one uopšte opstaju kao politički stav i temelj vladavine.

Najpre o hlebu: građani koji imaju dovoljno bar za hranu ne moraju za to da zahvaljuju Vučiću, koji to očito od njih traži. Nema više ničega, kažite hvala što imate hleba. Ljudi koji su na granici gladi možda imaju za hleb. Ali, predsednik SNS-a ne govori o elementarnoj gladi koje i te kako ima u bogatoj Srbiji, nego prebacuje građanima za zalogaj: Alal vera Vučiću (halali sam sebi), samo zahvaljujući tebi jedemo jeftin hleb.

Ova njegova poruka nas poziva da odživimo svoje kao bivši ljudi, bez civilizacijskih potreba, zadovoljni skromnim biološkim opstankom. Imate zalogaj, kakav je takav je, dao sam vam da jedete a vi bi da se vozite. Da putujete, kupujete dobre stvari, da ne taljigate u olupinama sa otpada, da idete na letovanja bez kredita (700.000 sa bilo kojom platom). Vi želite da se lečite kao ljudi, u bolnicama koje ne liče na štale, da zarađujete više od 22.000 dinara, da radnici ne budu robovi, da starci koji su preživeli razbojništvo ne strepe od bande koja uporno ne vraća ono što je otela.

Tražite previše sada kada nam je krenulo. Ja ne marim za pritiske, nisam se bojao ni Amerikanaca pa neću ni vas. Imate za veknu i ućutite kad vam kažem, sram vas bilo.

Ne vidim zemlju na svetu gde bi predsednik opstao sa tako kratkoumnim, ciničnim, ponižavajućim i nadmenim vređanjem građana. Nema tih građana, bilo gde, osim ovih ovde koji bi sve to podnosili godinama. On bi rekao da nema problema s tim i da je ponosan zbog toga.

Kako i zašto smo se zatekli na tom nivou poniznosti?

Zanimljivo, ali Vučićevi dobošari su optužili opoziciju da blokadom puteva namerava da ruši vlast. Njegov dvorski marketinški stručnjak se pozvao na Dušanov zakonik, u kome navodno stoji: onaj koji jednom blokira put, seku mu se uši, ako to ponovi, ostaje bez muda. Kastratska vlast – to bi mogao da bude još jedan izvor uterivanja straha i discipline.

Odgovor opozicije na blokadu bio je prilično mlak i jalov: ne, to su oni, mi nemamo veze sa tim. Podržavamo, ali ne predvodimo. A mogli su spontanost u protestima da pripišu i sebi: naravno, tu smo i mi, i imamo nameru da vas rušimo. To i jeste posao opozicije, a ne skrušena defanziva i dodatno prizivanje sopstvene nemoći.

U suštini, nema čisto socijalnih procesa niti nemira, jer je svaki od njih u svom konačnom ekstremu politički. Ne tražimo ništa drugo, na primer, nego samo dovođenje iracionalnih cena na razumni nivo. Ne može se očekivati razum tamo gde ne postoji. Na tom nivou spoznaje, da vlast ima nešto moći, al mozga nema, prestaje socijalni bunt i počinje politička borba za rušenje vlasti.

Spontani vozački protesti (bez mešanja opozicije) doneli su nam važno saznanje: vlast je ranjiva i svoje meko tkivo sve više ostavlja nezaštićenim. Sve nevolje koje je kumulativno nanosio krotkim građanima režim je činio bez ikakvog otpora, koristeći alhemijsku formulu: zar ne vidite koliko nam je dobro. Sačekajte još samo godinu, dve, tri…

Predsednikov lični marketing dostigao je nivo vulgarnog agitpropa. On sebi postaje svojevrsni narcisistički prauzor. Sam je sebi sastavljao polupismene epove o vladarskoj izuzetnosti, hrabrosti i drskosti u odnosu sa najmoćnijima. „Kažem ja Angeli, reče meni Vladimir…“

Ali, kod njih je, nezavisno od privida, uvek sedeo u magarećoj klupi, primali su ga kao egzotičnog autoritarnog zavisnika od vlasti. Tapšali ga po ramenu i proglašavali političkim liderom Balkana. Ništa gore nije moglo da ga snađe, jer su prividni uspesi u rascopanoj spoljnoj politici kompenzovani neuspešnom ofanzivom nepostojećeg predsednikovog uspeha i šarma u državi koju smatra svojom.

Postao je zavisnik od istorijskog uznosa i ljubavi masa, ali ga malo ko voli, čak ni oni koji mu slepo služe. Dobro zna da je od one vrste ljudi koji su na vlasti, ali lišeni harizme, i to saznanje o izrazito ružnom licu moći kompenzuje hroničnim ispoljavanjem nepodnošljive javne nervoze i stalnog ponižavanja građana.

Njihovo je da na to pristanu, ili da se odupru. Onomad su pokazali zube na običnoj stvari, koja je godinama prolazila bez muke. To ga je jako najedilo, pre svega zbog saznanja da nema dobrog odgovora ako protesti uzmu druge oblike, koje nije predvideo, niti za njih ima rešenje.

Zbog toga je i javno pokazao svoju nemoć, saževši sve što ne može i ne ume u ovu antologijski besmislenu poruku građanima: imate hleba, ako vam i to ne valja, kačite se na bandere.

To jeste mračna ekspresija, izašla iz nesolidne glave, bez ijedne dovršene misli i epski sunovrat vladarske etike. I nedostatak bilo kakve valjane ideje o tome kako da se izađe iz provalije u koju smo zapali, pristajući da kao slepci godinama hodamo za njegovom pameću.

Peščanik.net, 13.06.2018.

Srodni link: Dejan Ilić – Opozicija


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)