Foto: Martine Franck

Foto: Martine Franck

Ako je verovati najnovijim rejtinzima stranaka u aktuelnoj kampanji politička scena u Srbiji se po treći put bliži mogućnosti da jedna izborna lista osvoji apsolutnu većinu u Narodnoj skupštini. Začuđuje da se u medijima i javnosti ova opcija gotovo ne razmatra kao mogućnost. Prvi put se takva većina obrazovala na višestranačkim izborima 1990. godine kada je Miloševićev SPS osvojio 194 od 250 mesta u parlamentu. Doduše, čak i tada na mestu premijera nije se našla politički najuticajnija ličnost SPS-a, već su se na najodgovornijem položaju izvršne vlasti smenjivali drugorazredni i trećerazredni partijski aparatčici. U putinovsko-medvedevskom maniru podele uloga, na vlasti su se smenjivali neharizmatični šajinovići, zelenovići, marjanovići, božovići.

Miloševićev model postavljenja premijera bez autoriteta i političke težine nastavio je Boris Tadić postavljenjem Mirka Cvetkovića. Kao što svi znamo, problem sa ovakvim kombinacijama je u tome da istinsku vlast i autoritet ima lice van vlade, dok političku odgovornost preuzima premijer koji realno nema sva potrebna ovlašćenja. Predsednik republike je u ovim sistemima vlasti preuzimao rolu koja je najbliža ulozi politički neodgovornog monarha koji se na sve načine meša u politiku. Tako je u vreme vidovdanskog parlamentarizma kralj Aleksandar mogao beskrajno da utiče na odluke vlade, a da pri tome ostane iznad stranaka i iznad odgovornosti.

Đinđićeva, Živkovićeva i Koštuničina vlada imale su doduše na mestu premijera šefa najjače partije, ali sve ove vlade bile su komplikovani koalicioni kabineti sastavljeni iz velikog broja stranaka. Eventualni Vučićev homogeni kabinet1, o kome se još uvek ne govori, bio bi u tom smislu istinski kuriozitet. U slučaju da se takav kabinet obrazuje, ne samo da bismo imali gotovo jednopartijsku vladu, već bi na njenom čelu stajala politicki najuticajnija ličnost – što do sada nikada nije bio slučaj. Kakve efekte bi ovaj institucionalni kuriozitet imao na razvoj političkog sistema u Srbiji? Kakav bi bio eventualni efekat nevažečih listića, ili političkih apstinenata koji odluče da ne izađu na izbore?

Moj utisak je da se u javnosti nikada nije raspredala priča o mogućoj samostalnoj naprednjačkoj vladi, upravo stoga što iz same opozicije (ili takozvane opozicije) sve vreme dolaze nagoveštaji o spremnosti da se uđe u postizbornu koaliciju sa SNS-om. Đilas se jedini tvrdo pozicionirao protiv takve ideje, ali mislim da ni njemu nije verovati. Prethodni izbori su u nekoliko navrata pokazali da predizborno pozicioniranje i postizborna koalicija nemaju mnogo veze jedno s drugim. U takvoj situaciji opozicione partije se čine više kao predočeni koalicioni partneri, nego kao istinska pretnja za buduću stranku na vlasti.

Masovniji izlazak na izbore bi pojačao pregovaračke pozicije ovih stranaka, a možda bi i primorao SNS da napravi koaliciju sa nekom od njih. Međutim, zašto bi ovakav epilog bio bolji od homogene SNS vlade u kojoj bismo konačno imali koncentrisanu političku moć i posledičnu odgovornost za (ne)uspeh vođenja politike? Zašto se ne bi dozvolilo da SNS bude ogoljena na vlasti i zatim primorana da se suoči sa posledicama vođenja (ne)odgovorne politike? Prisetimo se Koštunice i Živkovića koji se još uvek nisu politički sastavili od kako su poslednji put bili premijeri. S druge strane, demoralisana i posustala opozicija bi imala vremena da vida rane, da se kadrovski osveži i da osnaži programska opredeljenja, kako bi u budućnosti mogla da bude politički korisnija. Da li je onda bolje da beli listići i politička apstinencija opet prevagnu osećaj nelagode vezan za izlazak na izbore i glasanje za „manje zlo“?

Postoji naravno i takva mogućnost da SNS po svaku cenu odluči da ide u koaliciju sa Tadićem ili LDP-om (ako ovi prođu cenzus), bez obzira na rezultate izbora. To bi tek pokazalo da Vučić ima istinski talenat samosavlađivanja i redak dar za dugotrajno preživljavanje u politici. Ovakva koalicija, sa Tadićem kao mogućim ministrom inostranih poslova ili Jovanovićem kao prvim potpredsednikom vlade, cementirala bi vlast naprednjaka na dugi rok. Pitanje je da li bi se vlada u takvom sastavu konačno poduhvatila odlučnih reformskih poteza? Trenutno nije izvesna druga na rejtinzima zasnovana kombinacija, koja bi mogla da na nivou nacionalnog konsenzusa konačno otpočne nikad započetu ekonomsku tranziciju u Srbiji. Ništa, naravno ne garantuje da će oni koji su i do sada imali sijaset mogućnosti da takve reforme pokrenu to sada zaista i učiniti. Opet, ako do ovakve koalicije dođe, bilo bi bolje da pozicije koalicionih partnera SNS-a budu što jače, a samim tim, na čisto spekulativnom nivou, vredelo bi izaći na izbore i glasati za navodnu opoziciju.

Peščanik.net, 15.02.2014.


________________

  1. SNS izlazi na izbore na jedinstvenoj listi sa Novom Srbijom i strankom Rasima Ljajića, ali opet se može smatrati da smo u ovoj kombinaciji najbliže modelu jednopartijske vlade.