Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Viktorija Nuland, podsekretarka za politička pitanja SAD, inače veoma uticajna u Bajdenovoj i prethodnoj Obaminoj administraciji Demokratske stranke, izrazila je u prekjučerašnjem tvitu zadovoljstvo razgovorom koji je imala sa našim predsednikom. Pohvalila je AV za doprinos regionalnoj stabilnosti, za dobre odnose sa susedima, za nastavljeni napredak u evropskim integracijama, za podršku Srbije Ukrajini i za njene napore da se suoči sa humanitarnom krizom. Ove iznenadne reči hvale i srdačnost na relaciji Srbija-SAD neodoljivo podsećaju na spoljno-politički obrt i odlične odnose Srbije sa zapadnim zemljama u vreme potpisivanja Briselskog sporazuma 2013. I pored drame i poremećaja koji je ruska invazija na Ukrajinu proizvela na planetarnoj ravni ovaj nagli obrt u politici SAD prema Srbiji je više nego iznenađujuć.

Podsećam da je do pre samo par meseci opredeljenje srpskog režima u regionu bilo na pravcima konsolidovanja projekta tzv. srpskog sveta, a u spoljnoj politici negde između istoka i dalekog istoka, sa nezadrživim prodorom kineskog kapitala, povoljnim aranžmanom dotoka ruskog gasa i nagoveštajima za izgradnju ruske nuklearne centrale u Srbiji. Ruska invazija na Ukrajinu i srpsko pragmatično glasanje na Generalnoj skupštini UN-a sve su to izgleda poslali u nepovrat. Čini se čak da bi ovaj najnoviji spoljno-politički obrt mogao režimu AV da se isplati više nego onaj u vezi sa Briselskim sporazumom, naime u formi još boljih odnosa koje bi u ovoj ekstremnoj krizi ostvario sa SAD i zemljama EU. Naravno, podrška zapada značila bi i svesno tolerisanje autokratskih manira vladavine u njegovoj unutrašnjoj politici, onako kako su bili tolerisani i posle 2013.

Iako nisam sklon mentalnom mapiranju prostora i pojednostavljenim matricama suprotstavljenih kulturoloških i ideološko-političkih formacija, ovaj najnoviji konflikt makar na pojavnom planu iscrtava i čini jasnim neke granice. U geostrateškom kontekstu, ukrajinski žestoki otpor ruskoj invaziji ukazuje na konačno pomeranje granica nekadašnje istočne Evrope dalje na istok. Naime, i pored endemske korupcije i brojnih institucionalnih nedorečenosti njenog državnog sistema, u Ukrajini su se konstituisale osnove sistema političke pluralnosti, slobode izbora i smenjivosti vlasti koji ovu zemlju sasvim jasno suprotstavljaju autoritarnim režimima na istoku. Bez obzira na ishod njene borbe, Ukrajina je danas mentalno i faktički već postala deo srednje ili istočne-srednje Evrope Oskara Haleckog.

U ovom geopolitičkom pomeranju, i pored komplimenata Viktorije Nuland i pomenute osude ruske agresije u UN-u, Srbija ipak po svom unutrašnjem uređenju suštinski opstojava na istočno-evropskim obrascima vladavine. Dakle, može se desiti da naša spoljna politika uskoro postane više naklonjena zapadu, a manje Rusiji, Kini ili Belorusiji, ali ne vidim u bliskoj budućnosti promene koje bi sistem vladavine prava i političkih sloboda i odgovornosti u Srbiji doveli blizu standarda EU. Ukrajina koja geografski pripada istočnoj Evropi ima danas pluralnije društvo i više političkih sloboda od Srbije koja, iako ne geografski, tom svetu pripada mentalno i suštinski. Tu nije dovoljno samo pod pritiskom naložiti „svojim“ tabloidima da odjednom prestanu sa plasiranjem proruskih sadržaja ili da u vreme kovid krize obustave antivaksersku kampanju. Potrebno je izgraditi drugačiji svetonazor, drugačiju vrednosnu paradigmu, stvoriti nezavisne institucije, promeniti politiku sećanja i nastavu istorije. Dakle, sve ono što se sigurno neće desiti pod vladavinom AV.

Opozicione stranke u Srbiji se ne oglašavaju ili izlaze sa stidljivim saopštenjima povodom ukrajinske krize. To najbolje ukazuje koliko je prostor prozapadne političke alternative u Srbiji tanak i nesolidan. Čini se da je politika oslonca na tzv. četiri stuba srpske spoljne politike (EU, Rusija, SAD i Kina), novina koju je prvu afirmisao Boris Tadić, nešto oko čega postoji konsenzus na našoj političkoj sceni. Dalja izolacija i izopštenje Rusije iz međunarodnih ustanova morali bi da dovedu i do pragmatičnijeg postavljanja naše spoljne politike na tri, umesto Tadićeva četiri stuba srpske spoljne politike. Ali opet, suštinske promene moraju doći iznutra. Nisu nam krive Belorusija, Kina ili Rusija zato što naše političke elite nemaju jasno izgrađenu vrednosnu paradigmu i pokušavaju da i dalje glume istočnu Evropu u Evropi.

Autor je saradnik Instituta za noviju istoriju Srbije.

Peščanik.net, 11.03.2022.

UKRAJINA