Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Kako to mislite – nije kapitulacija?! Kad predsednik vaše države javno zahvaljuje premijeru Mađarske na tome što u Vojvodini nema incidenata – nije kapitulacija? Pa kako se onda zove to što je priznao da nema kontrolu nad delom teritorije? I ne „južne srpske pokrajine“ nad kojom nema ingerencije, već na delu „severne srpske pokrajine“ koja je i dalje u sastavu Srbije?

I šta sad to znači da incidenata nema zahvaljujući premijeru Mađarske a ne, na primer, predsedniku Srbije? Da on nije predsednik svih građana nego samo onih srpske nacionalnosti? Šta je to, obrnuta igrica od „nije moj predsednik“? Sad će on da nosi transparente „nije moj podanik“?

Dobro, jeste malo tragično kad predsednik države sam od sebe prizna da ga deo stanovništva uopšte ne sluša, ali je sa druge strane i sasvim zgodno jer je time istovremeno prebacio odgovornost za sve ranije incidente na vojvođanske Mađare a ne, na primer, na pripadnike većinskog naroda. Ili, daleko bilo, na nekadašnju vojvođansku opoziciju (koju je predvodio) koja je mogla da ima samo koristi od raspirivanja međunacionalnih čarki. Uostalom, nije mađarski premijer nego visoki funkcioner sadašnje vlasti svojevremeno najavljivao jezičke patrole kojima će se na terenu utvrđivati (i sankcionisati!) koje nacionalne manjine slabo divane srpski.

Ali, kako predsednik Srbije zna da vojvođanski Mađari slušaju mađarskog premijera? Pa nisu oni kao političko rukovodstvo, šta ja znam, na primer Srba sa severa Kosova pa da za mišljenje i delanje pitaju rukovodstvo matične partije.

Sa druge strane (ili već beše treće, zabrojala sam se) zašto je predsednik države, kako reče, srećan i zahvalan „Viktoru“ (Viktoru?!) što nema incidenata u Vojvodini kao da, kada bi incidenata i bilo, ne bi imao načina da ih spreči i sankcioniše? Pa, zaboga, ako je mogao da pošalje ni manje ni više nego naoružanu vojsku da nas, koji uopšte nismo pravili incidente, sačuva prvo od virusa a sada i od migranata u Šidu (za koje sam predsednik države kaže da takođe nisu pravili nikakve ozbiljnije incidente), zar ne bi mogao da isto tako pošalje makar policiju kojoj, za razliku od vojske, i jeste posao da rešava incidente (kad je već nije poslao na neonaciste koji su se šepurili pred obrenovačkom kasarnom u kojoj su migranti)?

Ili misli da bi tada, kao što naš ministar vojni preti (doduše praznom puškom) kako će da zaštiti Srbe u drugim državama, i Mađarska vojno intervenisala? Pa je zato zahvalan mađarskom premijeru što nas ni ne dovodi u takvu situaciju?

A opet, šta ja znam, možda je taj iskaz predsednika države samo njegovo uobičajeno snishodljivo obraćanje rukovodstvima drugih država (osim, naravno, ako te druge države nisu nekada bile u sastavu Jugoslavije – njima se obraća sa arogancijom, doduše, samo kad ih ogovara njima iza leđa), a ja se bez razloga isekla da je kapitulirao i predao vlast nekom drugom, makar i predsedniku tuđe vlade.

Peščanik.net, 18.05.2020.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)