Od kad je počela tranzicija, kandidata za bisere (izjave ili postupke) srpske privatizacije nikada nije manjkalo. Poslednjih dana kao mogući „šampion“ nameće se izvesni Dragan Bogdanović, sindikalni lider srpskih aviomehaničara. Bogdanović je povodom privatizacije preduzeća Jat Tehnika najavio štrajk aviomehaničari za obaranje tendera, ako prodajna cena ne bude odgovarala vrednosti Jat tehnike koja, po proceni tog sindikalnog lidera, iznosi između 100 i 200 miliona evra.

Dakle, ako neko bude želeo da kupi to preduzeće, moraće da plati cenu za koju sindikalni lider i zaposleni misle da je prava i jedina. Ako kupac smatra da Jat Tehnika vredi manje – nema ništa od posla, jer će Sindikat da obori tender.

Primer privatizacije Jat Tehnike zapravo je slika i prilika srpskog „malog đokice“ koji zamišlja da se slabo profitabilna firma prodaje tako što njenu konačnu cenu određuje prodavac, a ne kupac. Tako i Sindikat traži od države Srbije da Jat Tehniku proglasi „za Majkrosoft“, samo da bi je skuplje prodala. Kao da potencijalni kupci ne znaju s kim i s čim imaju posla.

Ali ta sindikalno-klasna (a i provincijalna) pretencioznost kao da, osim neznanja, u slučaju Jat Tehnike ima još i neku drugu pozadinu koja pokazuje sa kakvim se sve otporima suočava neminovna privatizacija i ukupan proces tranzicije u Srbiji. Osim navodne brige za „opšte“ dobro da se firma proda što skuplje, iza najave obaranja tendera za Jat Tehniku krije se i lobiranje velike grupe budućih gubitnika te privatizacije koji žele da zaustave prodaju rasterujući štrajkom potencijalne kupce.

Jer ako neko kupi Jat Tehniku i koliko god da je plati, biće prinuđen da kao novi vlasnik otpusti najveći deo od 1.000 zaposlenih, pošto neće imati potrebu za tom vrstom radne snage. Tu činjenicu u Jat Tehnici niko neće da prizna i svi misle da su „najlepši, najsposobniji i najpametniji“.

A istina je, nažalost, sasvim drugačija. Jeste da se Jat Tehnika hvali sertifikatima Evropske agencije za bezbednost vazduhoplovnog saobraćaja, američke Federalne administracije za vazduhoplovni saobraćaj i regulatornih agencija Nigerije, BiH i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ali to su opšti sertifikati koji u tom biznisu i ne znače mnogo, naročito kada se pogledaju dozvole koje imaju aviomehaničari Jat tehnike za linijsko i bazno održavanje aviona. Sve su to dozvole za avione „ATR 42“ i „ATR 72“ i Boingove modele „727“ i „737“, dakle za letilice koje ozbiljne vazduhoplovne kompanije više ne koriste.

Ta činjenica vidi se i u strukturi prihoda Jat Tehnike – više od pola godišnje zarade ta firma ostvari servisirajući avione Jata koji su stari 26 godina.  

Iako se vrlo često protura (opet iz sindikalnih krugova) floskula o „preduzeću koje uspešno održava avione vodećih svetskih kompanija i čiji se godišnji prihod meri milionima evra“, Jat Tehnika od 2006. godine nudi usluge i inostranim kompanijama, ali ipak najveći deo (13 miliona od 22 miliona ukupno ostvarenog) prihoda zarađivao je od linijskog održavanja Jatovih letelica i pri tome ostvarivao veoma skromnu profitabilnost – 2006. godine neto dobit iznosila je 157.000 evra, a 2007. godine – 31.000 evra.

U javnosti se često podmetala priča o „visokom nivou kvalifikovanog i iskusnog osoblja“, kao posebnoj vrednosti tog preduzeća. I ta činjenica, nažalost, ne ide u prilog onima koji traže visoku cenu za prodaju Jat Tehnike. Jer „kvalifikovano osoblje“ uglavnom su majstori pred penzijom, koji kod novog gazde bez dokvalifikacije ne bi mogli da servisiraju Airbus A380, Boeing 787-Dreamliner, Bombardijer C serije ili Embraer ERJ195. Učiti iz početka majstora pred penzijom ili ga otpustiti i uzeti mladog i školovati ga – zapravo i nije dilema za gazdu bilo koje svetske kompanije za servisiranje aviona.     

Ukoliko otkupe tendersku dokumentaciju i očiste je od „šminke“, zainteresovani kupci lako će shvatiti da je Jat Tehnika zapravo samo dobra servisna radionica za održavanje i popravku „fiće“. Problem je, međutim, što se „fiće“ više ne koriste jer su sada za vazdušni prevoz putnika u upotrebi „mercedesi“. U skladu sa tim saznanjem formiraće se i cena po kojoj će neko biti spreman da kupi Jat Tehniku.

Istina, ima to preduzeće još neke dobre „performanse“ koje mogu da utiču na višu cenu, kao što su velika površina neiskorišćenog zemljišta, puno pomoćne opreme, alati i hangar.

Osećaj da iza najavljenog štrajka stoje gubitnici privatizacije koji skrivanjem iza „opšteg“ dobra brane svoje interese čini se da je imala i Agencija za privatizaciju. Ona je odmah posle istupanja sindikalnog lidera Jat Tehnike saopštila da su „sindikati i zaposleni bili upoznati sa svim detaljima tenderske prodaje, i prilikom angažovanja privatizacionog savetnika, i tokom izrade analize poslovanja preduzeća, i prilikom pripreme javnog poziva za prodaju.

Inače, vođa sindikata aviomehaničara Dragan Bogdanović često korisiti neobične metode pritisaka na državu kao vlasnika preduzeća Jat Tehnika. 

Da bi ubedio Vladu da hitno usvoji odluku o završetku odvajanja tog preduzeća od Jat ervejza, Bogdanović je zapretio da će onemogućiti dolazak predstavnika evropskih zemalja na pesmu Evrovizije u Beograd. A kao poseban biser spominje se Bogdanovićev predlog da se pre privatizacije, Jat Tehnika kotira na berzama u Londonu i Njujorku.

Nisu, međutim, samo sindikalni biseri obeležili privatizaciju Jat Tehnike. Ima mnogo i političkog licemerja. Naročito kada Demokratska stranka Srbije sada poziva Vladu da s posebnom pažnjom i trasparentno sprovede privatizaciju Jata i Jat Tehnike. To je inače partija čiji visoki funkcioner Miloš Aligrudić četiti godine nije ništa uradio na restrukturiranju kompanije, iako je bio na čelu Upravnog odbora Jat ervejza.

Problemi koje sada imaju Jat Ervejz i Jat Tehnika sa privatizacijom, direktna su posledica nerada Miloša Aligrudića i nesposobnosti njegove partije da upravlja tim državnim preduzećem.

 
Peščanik.net, 14.08.2008.