Kasno uvečer prošlog četvrtka, a u okviru prigodnog ramazanskog programa, reisu-l-ulema Mustafa Cerić dao je intervju voditelju i uredniku Televizije Kantona Sarajevo Zvonku Mariću. Bila je to prilika da se samo nekoliko nedjelja nakon terorističkog napada u Bugojnu reis Cerić očituje o radikalizmu onih koje je ne tako davno prozvao “novim muslimanima”. Ovako je, dakle, prije koju noć, govorio reis: “Mi znamo pod kakvom je lupom BiH bila tokom rata, kakve su sve ovdje ideje dolazile, i kakvi su sve agenti ovuda prolazili. BiH je bila najveća pijaca za razmjenu agenata i za vrbovanje Bošnjaka za razne ideologije. Ne samo za ove s Istoka već i sa Zapada. Jer, ja ne vidim razliku između onog što se zove talibanizam i agresivnih ateista koji su, također, isključivi, ne dopuštaju argumentaciju, žive u svom ideološkom mraku i netolerantni su prema drugim stavovima i mišljenjima.”

Više je zanimljivih aspekata u ovom kratkom citiranom fragmentu. Zanimljiva je “teorija zavjere” prema kojoj je radikalizacija Bošnjaka posljedica djelovanja različitih “agenata”, zanimljiva je priča o “pijaci” i “vrbovanju”, no definitivno najzanimljivije jest izjednačavanje talibana i “agresivnih ateista”. I jedni i drugi su, prema reisu, “isključivi, ne dopuštaju argumentaciju, žive u svom ideološkom mraku i netolerantni su prema drugim stavovima i mišljenjima”. Lijepo je i efektno ovdje reis opisao talibanski svjetonazor, no postavlja se pitanje gdje je to on u Bosni i Hercegovini susreo “agresivne ateiste” o kakvim priča. U našem društvu se već dvadesetak godina ateizam pokušava predstaviti kao nekakva protuprirodna pojava što je rezultiralo i praktičnim nepostojanjem (odnosno nevidljivošću) deklarisanih ateista u javnosti. Među imalo istaknutijim političarima u ovoj zemlji nema nijednog koji bi se, kako se to kaže, punih usta izjasnio kao ateista. Vrhunac do kojeg idu čak i ljevičari je neki nedefinirani i fluidni agnosticizam. (Istini za volju, slična je situacija i u Srbiji i Hrvatskoj. Ivo Josipović se, recimo, izjašnjava kao agnostik. Veliki španjolski filozof Jose Ortega y Gasset napisao je na jednom mjestu kako negativan smisao agnosticizma kao pojma sam po sebi izaziva smijeh, pojasnivši da je biti agnostik “isto kao kada bi se neko zvao Ne-Pedro ili Ne-Huan”.)

Teško je, dakle, u Bosni i Hercegovini pronaći bilo kakve ateiste, a kamoli “agresivne”. Ako se neki ateista povremeno i ukaže na horizontu, prije ga karakterizira skoro pretjeran obzir prema vjernicima, negoli isključivost i netolerancija. Čuveni splitski profesor prava Nikola Visković, isti onaj čiji je udžbenik besramno plagirao Fuad Saltaga, pišući prije desetak godina o položaju ateista u Hrvatskoj, zapisao je i ovo: “U razgovorima nevjernika i vjernika, uključujući svećenike i teologe, uvijek iznova impresionira s koliko pozitivnog zanimanja nevjernici propituju vjernička iskustva, a koliko vjernike malo pozitivno zanimaju nevjernička iskustva. Kako to tumačiti? Da li kao neku vrstu obzira, jer se možda misli da sugovorniku može biti nelagodan razgovor o nevjerništvu, a ne pomišlja se da bi takav razgovor mogao naprotiv biti obostrano koristan, jer bi na jednoj i na drugoj strani povećao spoznaju i smanjio udaljenost koja rađa nelagodu? Ili je manjak takvog zanimanja, zbilja problematičan za ozbiljnu vjeru, prije izraz jedne ustaljene i nepropitane pozicije superiornosti i egocentričnosti kojoj je Drugost ne samo strana i nevažna nego i gotovo nepostojeća? I ne krije li se u tom manjku interesa i dijaloške spremnosti ponešto od drevne religijske netolerancije?” Viskovićeva dijagnoza itekako je primjenjiva na današnju situaciju u Bosni i Hercegovini. U istupima ovdašnjih vjerskih velikodostojnika, pa i reisu-l-uleme Cerića, po pravilu se primjećuje “ustaljena i nepropitana pozicija superiornosti i egocentričnosti kojoj je Drugost ne samo strana i nevažna nego i gotovo nepostojeća”.

Iz bošnjačkih političkih krugova, ali i iz Islamske zajednice, u posljednje vrijeme stižu učestala upozorenja o navodnoj namjeri revidiranja istorije, odnosno pokušajima da se, kad je riječ o posljednjem ratu (1992-1995), nivelira krivica “zaraćenih strana”. Ne baveći se ovdje razložnošću takvih upozorenja, valja naglasiti da je reisovo prozivanje “agresivnih ateista”, a u kontekstu priče o vjerskom radikalizmu, savršen primjer zamjene teza. Mnogo je zla počinjeno u Bosni i Hercegovini u posljednjih dvadesetak godina, a zločinci su se najčešće pozivali na vjeru. Zato je, između ostalog, u najmanju ruku licemjerno relativizirati opasnost od talibana (i njima sličnih) izjednačavajući ih sa “agresivnim ateistima”.  Ne vidim razliku, kaže reis Cerić. A razlika je, što bi rekli u “Top listi nadrealista”, drastična.

Oslobođenje, 16.08.2010.

Peščanik.net, 17.08.2010.