Meksičko-američka granica, foto: Visual Loft 

Meksičko-američka granica, foto: Visual Loft 

Godinu dana pošto je Hamas proglasio još jednu pobedu i skoro oslobađanje Jerusalima, većina stanovnika Gaze sukob sa Izraelom iz 2014. smatra strahovitim porazom. Godinu dana pošto je pristao na vladu pomirenja sa Fatahom, u želji da sa nekim podeli upravni i finansijski teret vlasti, Hamas je ipak bio primoran da uvede lokalni porez na promet – koji ljuti osiromašeno stanovništvo – kako bi osigurao tekuću aktivnost svojih ministara i osoblja u Gazi. Gaza je puna ruševina i ljudi osakaćenih u ratnim sukobima. Polovina stanovnika opsednute enklave, među kojima je 43 odsto nezaposlenih – od čega 60 odsto mladih – želi da emigrira. Mnogi pate od trajnih ratnih trauma. Pa ipak, Hamas ostaje na vlasti.

Razlozi koji Hamas održavaju na vlasti u Gazi slični su onima koji na Zapadnoj obali održavaju Fatah, iako to nijedna suparnička strana ne priznaje. Oba pokreta su duboko ukorenjena u palestinsko društvo i njegove navike. Institucije Hamasa opstaju zahvaljujući poverenju pobožnog stanovništva. Fatah je zapao u funkcionalnu, lidersku i moralnu sklerozu, ali ljude i dalje privlači njegova ideološka fleksibilnost. Pored toga, Palestinska nacionalna uprava je najveći poslodavac na Zapadnoj obali.

Oba vladajuća pokreta pribegavaju opresiji i zastrašivanju da bi gušila ogorčenost ljudi i svaku kritiku. U slučaju Gaze, opresija koju vrši Hamas postaje delotvornija zbog izraelske opsade: ljudi nemaju kuda da pobegnu.

„Uspostavljanje Palestinske nacionalne uprave bilo je velika katastrofa, a njeno ukidanje bi bila još veća“, kaže pripadnik Islamskog džihada u Hebronu. On pri tome misli na unutarplemenska i lična trvenja koja, u odsustvu palestinske policije, mogu prerasti u sukobe između naoružanih bandi. Naravno, pristalice Fataha na sličan način pravdaju potrebu za daljim prisustvom PNU. U međuvremenu, zvanično političko krilo Hamasa izjavilo je da pokret neće odustati od svoje de fakto isključive kontrole nad pojasom Gaze, jer se boji „mogućeg haosa“.

Vlada pomirenja zvanično je podnela ostavku 22. juna, bez učešća Hamasa u tom procesu. Nova vlada još nije formirana i šalju se protivrečne poruke u vezi s njenim sastavom: da li će u nju biti uključen i Hamas i da li će biti sastavljena od tehnokrata ili političkih predstavnika. Bez obzira na uzajamnu netrpeljivost, ova dvosmislenost pokazuje da se obe strane boje da će priznavanje neuspeha projekta pomirenja pokidati većinu oslabljenih veza koje još uvek povezuju ta dva segmenta palestinskog društva.

Oko 40 odsto tekućeg budžeta vlade pomirenja prebačeno je u Gazu da bi se podmirile razne potrebe: plate, to jest nadoknade desetinama hiljada službenika u javnom sektoru koji po naredbi palestinskog predsednika Mahmuda Abasa ne rade od 2007, socijalna pomoć, struja, gorivo i prebacivanje pacijenata na lečenje izvan Gaze. Čak i kad je vlada Hamasa bila na vrhuncu moći i fiskalno uspešna, PNU nije obustavila ova plaćanja. Istina, većina sredstava dodeljivana je lojalnima, ali u društvu sa jakom tradicijom porodične solidarnosti mnogi su bili zbrinuti.

Tako dobijamo apsurdnu situaciju da fondovi PNU pomažu opstanak Hamasa. Zbog nedostatka prihoda i odluke da se novac od doznaka van zemlje koristi za naoružanje, blagajna Hamasa je prazna. Bizarni detalj je i činjenica da aktivni službenici u javnom sektoru zaposleni posle 2007. ne primaju plate. A primaju ih zaposleni u PNU u Gazi, koji ne rade. Države koje donacijama pomažu PNU nisu zadovoljne ovakvim stanjem stvari, ali nastavljaju da pomažu (mada u manjoj meri nego što su obećale), u strahu od izbijanja haosa u slučaju pogoršanja tekuće humanitarne krize.

Dva regiona se razlikuju po žestini i dramatičnosti posledica stalnog prelaženja tanke linije između katastrofe i rutine. U Gazi, kao i na Zapadnoj obali, motivi za očuvanje postojećeg stanja kreću se od istinskog osećanja odgovornosti do cinične lažne brige. Države koje daju finansijsku pomoć igraju glavnu ulogu u održavanju statusa kvo. Bez prisustva UN i drugih agencija za potporu, civilno stanovništvo u Gazi bilo bi tokom i između ratova prepušteno samo sebi. Bez humanitarne pomoći koju te institucije pružaju palestinskim stanovnicima u Oblasti C (gde Izrael ima punu civilnu i bezbednosnu kontrolu) na Zapadnoj obali, bez država koje dopunjavaju palestinski tekući budžet, ekonomska stagnacija prouzrokovana izraelskim režimom zabrana i restrikcija mogla bi iznenada da izmakne kontroli. Izraelu sve ovo savršeno odgovara.

Oba vladajuća suparnička pokreta izmanipulisana su tako da postanu deo geopolitičke stvarnosti koju Izrael neumorno kroji od 1991: stvarnosti enklava ili takozvanih bantustana – ukratko, neprestanog nastojanja da se minira dvodržavno rešenje. Unutrašnja palestinska neslaganja spadaju u nešto što je prirodno. Ali politička podeljenost i stvaranje dualne, obogaljene samouprave logičan su rezultat razdvajanja koje je nametnuo Izrael.

Pomirenje ne uspeva jer se Abas i dalje nada, kao što se nadao i 2007, da će se Hamas, kao masovni pokret, raspasti pod pritiskom – izraelskim, globalnim, egipatskim. Hamas je uzdržan prema pomirenju zato što ono podrazumeva da će morati da deli vlast sa Fatahom u Gazi, ali ne i na Zapadnoj obali gde Izrael neće dozvoliti njegovo otvoreno političko prisustvo.

Enklave razvijaju sopstvenu logiku i njihovo vođstvo i stanovništvo sve više se navikavaju na izvesnost statusa kvo jer se plaše dramatičnih promena – pošto iz iskustva znaju da one mogu samo da pogoršaju stvari. Samoupravu koju Hamas i Fatah održavaju pod okriljem izraelske okupacije i dominacije pothranjuju obećanja da će se ostvariti dugoročno oslobođenje i nezavisnost, koji su sad izloženi riziku zarad kratkoročnih neposrednih interesa oba vladajuća sloja i njihovih pobornika.

Oružana borba, narodna borba, pregovori, diplomatija, negovanje kulture i obrazovanja kao borbe, i tako dalje – obe vlade se diče tim sredstvima oslobođenja, a u međuvremenu jačaju, ad hok, svoje ovozemaljsko postojanje.

Haaretz, 07.07.2015.

S engleskog prevela Slobodanka Glišić

Peščanik.net, 21.07.2015.

IZRAEL