Razbijena igračka crveni točkić na asfaltu
Foto: Peščanik

Slučaj je htio da u istom danu svjedočimo obilježavanju 30. godišnjice SPS-a i javnom objavljivanju Deklaracije o regionalnoj solidarnosti, koju su inicirale četiri lijeve političke stranke, SDU iz Srbije, Nova ljevica i Radnička fronta iz Hrvatske te Levica iz Slovenije, a inicijalno potpisali brojni intelektualci i javne ličnosti s prostora Jugoslavije. Teško da su se stvari mogle bolje poklopiti i jače naglasiti nesrazmjer između ove dvije činjenice. Preciznije govoreći između državotvornog sadržaja kojeg je isporučio predsjednik SPS-a Ivica Dačić i istinskih lijevih poruka na svim razinama, od solidarnosti do jugoslavenske uzajamnosti koju je ponudio sadržaj deklaracije. Za razumijevanje pak ovolikog raskoraka između partija i ljudi koji nominalno zastupaju ideju socijalizma nužno je vratiti se na početak, na vrijeme raspada SKJ, a potom i zemlje koju je ta partija stvorila. Iako je SPS tu igrao najmračniju ulogu i zapravo je pokrenuo, a kasnije i podržavao sve nacionalističke mitove te odveo ljude u rat, činjenica je da su sve nacionalne partije sljednice SKJ, odnosno republičkih partija, kidnapirale ideju i baštinu socijalizma, da bi ih istovremeno gotovo u potpunosti napustile, ostajući do kraja odane isključivo imovini koju su naslijedile od stare partije. Takvo kidnapiranje ideje i sprečavanje mogućnosti da se neka istinski lijeva partija pojavi kao ozbiljan faktor u političkom prostoru posredno je utjecalo na tri stvari. Prva i najpogubnija je totalna prevlast nacionalizma kao neupitne strukturalne činjenice svih postjugoslavenskih država. Druga je olakšavanje narativa koji je izjednačio socijalističko nasljeđe i simboliku sa zločinačkim djelovanjem ostataka JNA i općenito s Miloševićevom politikom, zahvaljujući čemu je nacionalistička desnica u Hrvatskoj partizane počela doživljavati kao prethodnike potonjih, a kao što vidimo, istu stvar preko Janšinih teza o genocidu u Srebrenici radi i slovenska desnica, što je apsolutna laž i potpuno naopako promatranje stvari, ali je uhvatilo korijena. Konačno, treća stvar odnosi se na gotovo prisiljavanje ljudi da pokušaju konstituirati istinsku ljevicu, što se konačno počelo vidljivije i s nekim opipljivim rezultatima događati. Led je probila slovenska Levica, s dobrim rezultatima na to su se naslonile dvije hrvatske lijeve partije, u suradnji sa zelenima iz platforme Možemo, a ako je slutiti po deklaraciji, sve većim društvenim gibanjima i sve raširenijim pokušajima da se ta nova ljevica konstituira i u Srbiji, izvjesno je da će do toga i tamo na koncu doći. Sve ovo skupa ne znači ni blizu da će se opća slika postjugoslavenskih društava, njihovih konstitutivnih temelja ili pretežnih političkih sentimenata u društvu u skorije vrijeme radikalno promijeniti, ali da su se konačno stvorili sadržajni i organizacijski preduvjeti da taj proces otpočne, jesu. Što nas na koncu dovodi do šireg, evropskog problema i pitanja je li uopće moguća istinska obnova ljevice koja umnogome još nije provarila povijesni poraz s kraja osamdesetih i možda još važnije, da li ta iznova uspostavljena ljevica može u potpunosti zauzeti politički prostor kojeg je pokrivala posrnula socijaldemokracija ili to bez obnove socijaldemokratskih mainstream stranaka koje bi morale iznova postati uvjerljive i sadržajno istinski lijeve te suradnje s njima neće biti moguće? Od odgovora na ovo pitanje zavisi budućnost jednako evropske, koliko i regionalne ljevice, s tim da ovdašnje partije koje su uspostavile višedesetljetni monopol na lijevo nasljeđe prije bilo čega drugoga trebaju jasno suočavanje s vlastitom ulogom u podržavanju nacionalističkog ludila i zločinima do kojih je to dovelo. Ukoliko pak to ne naprave, ne zaslužuju niti častan nestanak sa scene.

Peščanik.net, 18.07.2020.


The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).