Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Izgleda da Putin nije čitao Čehova, ni Danas, niti NIN, a ako jeste onda je njegov dar neprijatnom gostu iz Srbije gest vrhunskog diktatorskog cinizma: Vučić je na poklon dobio neku pušketinu, za malo pa kremenjaču. Nije služio vojsku, nigde nema podataka ni svedoka o tome, mada laže da jeste. Tako neukom bi moglo da se omakne, pa da opali ili pukne iz prazne puške. Njemu to najbolje ide.

Tako je kratko gostovanje, koje je označila hladnoća domaćina i uvežbana poniznost rođaka iz provincije, ipak ostalo u senci opasne afere u Valjevu, koja se tek sprema za erupciju. Nije isključeno da je Putin otvoreno zajebavao neuglednog posetioca, dajući mu tu trofejnu stvar i nudeći još olupina iz pretrpanih ruskih otpada.

Ali je sigurno da NIN više ne mora da izlazi sa belim stranama. Eno im ga Vučić kao Sadam Husein, drži vatrenu stvar u komandantskim rukama. Spreman je da stane na čelo stranačkih trupa koje ga brane od opozicije, i od svih koji su se nekako otresli svoje omamljenosti ništavilom.

Niš, Vranje i Leskovac su buntovni gradovi. Prvi su digli svoj glas u odbranu Vučića i njegove periklovske vlasti od nasilja, bez objašnjenja da li je tu uračunato i njegovo. Sirotinjski jug Srbije odlučno je ustao u odbranu najbogatije braće na Balkanu i njihovih tajnih livada u Jovanjici, pokazujući na taj način pogubnu etičku inverziju, koja podanike pretvara u robove.

Naravno da sledi pandemija građanskog ustanka u korist vlasti, verovatno prvog u istoriji. Još će mnogi gradovi, čak i sela koja su se ugasila, podići svoje glasove kako bi voljenog učitelja sačuvali od mržnje, atentata, ljudi i medija koji mu ne misle dobro; od glasina da je don mafije, ili da su mafijaši iz sive zone njegovi šefovi. Sve zavisi od toga ko se koliko i uz čiju pomoć uspinjao lestvicom na kojoj nema milosti.

Na transparentu, koji je oslikan da bi pokazao svu snagu naprednjačke ljubavi, može se zapaziti masovna frojdistička omaška. Ali, ako je libido, kao nagon za posebnim oblikom opštenja stvar jedinke, onda to nije greška. Parola koja glasi: Vučić, naš predsednik! svakako je sačinjena u kolektivnom umu centrale, ili u vodećem mozgu. I kazuje ono što znamo: da taj čovek nije predsednik države, nego stranke. One političke partije čije je jezgro već postalo opasna kriminalna sekta.

Zbog toga su protesti vlasti protiv opozicije čudovišni vrednosni prevrat: za katastrofu u državi i društvu režim optužuje sve one koji nisu bili u poziciji da utiču na arhitekturu propasti. Naravno da od toga nisu izuzeti ni oni čije su životna gorčina i sirotinja nagrđene novim ožiljcima. To što režim čini jeste prisilna mobilizacija ucenjenih građana. Na čelu nesrećnih trupa nalaze se nasilni kapoi, obučeni da disciplinuju takvu paravojsku, obaveznu da ispoljava nepostojeća osećanja. I skoro niko od njih nije tamo da iskazuje ljubav nekome ko se ne može voleti, nego na kulučenju i mučnom argatovanju.

Te nadrealne predstave su usiljeni performansi u kojima nema ničega od istine i mogući su povod za građanske sukobe: ono što vlast, koju mafijaški obračuni razjedaju iznutra, želi kao izgovor za uvođenje vanrednog stanja. Režim nije u moći da razume sve svoje razorne poduhvate, niti razloge za strah od pada i konačni ishod demonstracija koje organizuje i podstiče: u krajnjem bilansu, to su ipak protesti vlasti protiv sebe same. To je simptom neizlečive autoimune bolesti, metastaza koja će ubiti režim. I naravno, odvesti njihovog predsednika da o državnom trošku igra svoje đavolje oro.

Sagledavši sve okolnosti i rezultate pobune u korist sebe, Vučić je sinoć zamolio podanike da mu više ne pomažu. Dosta je bilo čuvanja mene od njih. Hvala vam ljudi, volim vas, ali ne treba. Ja sam hrabar, nemam problema sa njima i ne bojim se ničega i nikoga. Ovo je bila samo vežba.

Na ovom mestu je red da se ponovo vratimo literaturi A. P. Čehova i često rabljenoj pouci o funkciji oružja u izmišljenoj ili istinitoj priči. Ili o neraskidivoj bratskoj ljubavi koja se ne dobija badava. Kao što je ona iz Sočija, na primer, koja će lako biti zataškana novim avanturama.To je bio samo protokolarni ritual gde su se prisustva udostojili jedan okoreli diktator i njegov pomahnitali šegrt.

Tamo je predsednik SNS-a ponovo rekao nešto što je deo njegove folklorne skripte: ne pada mi na pamet! Ne pada mu na pamet da menja odnose. Niko njemu neće određivati sa kim će da ih ima… I nikome zbog toga nema da se izvinjava.

Dakle, čuli smo šta mu na pamet ne pada, ali ne znamo šta mu pada. U svakom slučaju, u Srbiju donosi pušku kao kapital svog gostovanja, a neko od posilnih će negde u zidu zabosti klin kako bi imao gde da je obesi.

U kom bi činu ove nepodnošljive igre mogla da opali prazna puška i sa koje će se njene strane zateći ponosni vlasnik?

To je svejedno, ta kremenjača više ne ubija, mada ko bi ga znao. Ali bi mogla da najavi poslednji čin.

Peščanik.net, 06.12.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)