Foto: Predrag Trokicić

Dačić je pokvario i nikada bolje odnose sa Bugarskom. Zbog Kosova, naravno. Teško je u sve to učitati neki smisao. Prvo je neko nešto rekao o Kosovu, onda se neko sa tim nije složio podsetivši da stvari stoje drugačije, da bi onda Dačić rekao kako ovaj potonji treba da gleda svoja posla. U savremenom srpskom, to zvuči ovako – neko (Josep Borrell, takozvani šef evropske diplomatije) posumnjao je u kosovsku nezavisnost, neko drugi (Bojko Borisov, predsednik vlade Bugarske) ju je potvrdio, a onda je Dačić tog drugog šutnuo u cevanicu. Ili je barem pokušao da ga šutne, pa je po običaju promašio.

Dobro, na sve smo to, mislim na Dačića i njegovo ponašanje, navikli. Kao što smo znali i da će na kraju vica da se pojavi Vučić u klovnovskom kostimu i sa crvenim nosom – u ulozi izmiritelja. Vučić je objasnio da Borisov nije trebalo da ispravlja Borrella, a onda je bez ikakvog razloga, dakle, da ponovim, apsolutno bez ijednog dobrog razloga podsetio da „u Srbiji živi bugarska manjina, za koju želi da se oseća kao svoj na svome i da oni ne smeju da ispaštaju zbog takvih razmimoilaženja“. Ne samo što se u uvek očekivanom incidentu oko Kosova neočekivano pojavila bugarska manjina: pojavilo se i njeno – „ispaštanje“.

Otkuda su ovi žitelji na istoku Srbije pali na pamet klovnu tobože zaokupljenom problemima na jugu zemlje na čijem se čelu nezasluženo našao? To što je klovn ne znači da Vučić nema neki svoj poseban pogled na svet, duž čije je okosnice dopušteno razne manjinske grupe naopako tretirati kao – taoce. Taj svetonazor sredinom devedesetih identifikovao je i opisao Rogers Brubaker u svojoj knjizi „Nacionalizam u novom kontekstu“ (1996). Na primerima etničkih tenzija na granicama Rusije i drugih država nastalih po raspadu SSSR-a, te krvoprolića u postjugoslovenskim ratovima, on je ustanovio koncepcije državotvornog i zavičajnog nacionalizma.

Sasvim kratko, državotvorni nacionalizam usmeren je ka unutra, ka homogenizaciji državljana na svojim teritorijama, dok je zavičajni nacionalizam okrenut prema spolja, ka pripadnicima sopstvenog etnosa, odnosno ka ljudima koji su „naši“ ali su se sticajem (nesrećnih) istorijskih okolnosti našli izvan granica „svoje“ matične države. Iako su u sukobu, jer dele jurisdikciju nad istom grupom ljudi, državotvorni i zavičajni nacionalizam imaju jednu zajedničku osobinu: oba se vezuju za naciju koja ne obuhvata sve državljane države. Iz Brubakerovih razmatranja dâ se zaključiti da je ta obuhvatnost manjkava i unutra i spolja: niti su svi žitelji države iz ugla državotvornog nacionalizma punopravni članovi (etnonacionalne) grupe; niti država iz ugla zavičajnog nacionalizma upseva da obuhvati sve članove svoje (etnonacionalne) grupe.

Naravno, Brubaker će zaključiti da je to stari problem nacionalnih država koje se grade duž etničke okosnice – one uvek moraju ostati nedovršene. Ali, kada se to tako kaže, ispada kao da to nikome ne odgovara i da je to stanje koje se želi prevazići, koliko god da bi rešenje moglo imati pogubne posledice, kao što smo to videli u devedesetima na teritoriji Jugoslavije. Nije tako. Brubaker ispravno primećuje da se etnonacionalni argumenti ne zasnivaju na realno postojećim (etničkim) nacijama; naprotiv, sami ti argumenti stvaraju (etničke) nacije, u skladu sa dnevnim političkim potrebama elite na vlasti. To su naprosto instrumenti za rešavanje unutrašnjih i spoljnih političkih pitanja. Etnonacija je tu uzgredni proizvod ili kolateralna šteta.

Na Brubakerove uvide ovde se možemo nadovezati sa nekoliko primedbi. Prvo, interesi elita na vlasti gotovo nikada se ne poklapaju sa interesima etnonacionalne grupe čijim postojanjem se legitimiše ta vlast. Iz toga sledi i druga primedba: trajno nedovršeno stanje države nije problem; naprotiv, to je željeno stanje u kome elite na vlasti mogu da zadrže svoje nezaslužene privilegije. Upravo zato što im se interesi razilaze sa interesima žitelja zemlje na čijem su čelu, elite ne teže da obezbede stabilno okruženje za sve, jer ono ne garantuje njihov ostanak na vlasti. Naprotiv, upravo kriza elitama garantuje stabilnost na vlasti.

Vratimo se, posle ovog kratkog eskursa, Vučiću. Iako su mu puna usta mira i prosperiteta, od 2012. do danas on isključivo razgoreva jedno krizno žarište za drugim. U tom potpirivanju vodi se logikom državotvornog i zavičajnog nacionalizma (za šta je savršeni primer njegova izjava od pre samo jedne godine, upućena istoj onoj manjini kojoj danas preti „ispaštanjem“: „čuvajte bugarske korene, volite i poštujte Srbiju“), tretirajući manjinske grupe na teritoriji Srbije kao taoce, u čemu mu naruku ide zavičajni nacionalizam susednih država, a manjinske zajednice Srba na teritorijama susednih država kao pretnja po te države, u čemu mu naruku ide i državotvorni nacionalizam u susednim državama (čime, naravno, iste te grupe preporučuje za taoce). Drugim rečima, razumevanje sa susednim državama najbolje je kada su krize najdublje. Što je uvek slučaj kada zemlje vode nacionalistički klovnovi.

Peščanik.net, 09.07.2019.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)