Radio emisija, 16.02.2007, govore: Desimir Tošić, Ivan Kuzminović, Vladimir Gligorov i Biljana Srbljanović.

 
Svetlana Lukić: Posle ovakvog početka rada nove skupštine, posle sabornog glasanja za bezumnu rezoluciju, koju je predložila jedna bezumna stranka, koja će nam krojiti novu vladu, izgleda da nema nade da se možemo spasiti kolektivno – možemo to učiniti samo pojedinačno. Ko može, evakuisaće se iz ovog bunila od zemlje, ko ne može, ostaje mu da pronađe sopstveni način da ne poludi. Ne znam da li sam već pominjala postupak za koji mi se sada čini da je najrazumniji, a preporučio ga je jedan od junaka krimi romana P. D. Džejms. Svešteniku je došla da se požali jedna žena kako više ne veruje u boga i ne zna šta sada da radi, a on joj kaže – sutra kad ustaneš, pomoli se bogu i nastavi da se ponašaš kao da se ništa nije dogodilo.

Evo čoveka koji već 66 godina, od 27. marta 1941, živi kao da je sve u redu, a u stvari, kao i svi mi, čeka da se nešto promeni na bolje. Desimir Tošić.

Desimir Tošić: U doba Miloševića o nama je vladalo mišljenje da smo krvoločan narod, a sada nam se ozbiljni ljudi smeju. Imam prijatelje koji učestvuju u celoj ovoj operaciji iz raznih razloga i žao mi je što moram da kažem da je tu nastao jedan poremećaj, u smislu da ti ljudi više ne shvataju međunarodne odnose. Smejao sam se već na ustavnu preambulu o Kosovu i prozvao sam Vojislava Koštunicu – Voja Preambula. Samo onaj njegov bradati pravni savetnik može da veruje da će neko da se uplaši od te preambule. To je primer iz dečije psihologije, kada je dete uvereno da je svojim rečima uspelo da zbuni majku ili oca. Da se razumemo, vi imate pravo da kažete – ne prihvatam rešenje. Ni ja ga ne bih lako potpisao, iako mi se čini da ne možemo dobiti nešto mnogo bolje nego što nam nudi Ahtisari. Ali mi možemo da popravimo neke stavke tog rešenja i da vodimo pametnu politiku. Vi ne možete nekoga da molite da vam ne oduzima Kosovo, a da mu u isti mah psujete majku i oca. Kako vi onda očekujete pomoć?

Celokupni mediji su, sa izuzetkom dva-tri lista, u hladnom ratu protiv zapada, protiv Ahtisarija, protiv Ujedinjenih nacija, protiv Amerike, protiv Evropske unije. Kako onda očekujete da dobijete podršku? Ništa mi nije jasno: vi molite za bolje uslove pregovora, a u isti mah govorite sa nekakve dijabolične visine. Tako je radio Milošević, ali on je imao neku snagu – pre svega je bio majstor da laže ove na zapadu. I naš predsednik vlade često ne govori istinu, ali on nema Miloševićeve sposobnosti, tako da je on raskrinkan, iako se o tome ne govori. S druge strane, on je gubitnik i u svojoj ličnoj istoriji. Ako hoćete nešto da izgubite, uzmite našeg predsednika vlade da biste bili sigurni da ćete to izgubiti, bilo da je to Kosovo ili nešto drugo. Užasno mi je teško kada pomislim da će se zbog ovakvog držanja pogoršati položaj ljudi koji ostaju da žive dole i situacija sa crkvama i manastirima. To je isto kao u Bosni, znate, u vezi s kojom ovaj naš vladika, koji je stručnjak za gerilsku borbu protiv zapada, stalno opravdava ubistva i rušenja. A Miloševićeva vojska je u Bosni porušila devet puta više džamija nego što su muslimani i Hrvati porušili pravoslavnih crkava.

Naši mediji su đavolski krivi za podršku javnosti ovakvom odnosu prema Kosovu. Oni daju lažnu sliku i o svetu i o nama. Oni o nama govore samo u superlativima preuveličavajući svaki problem, svaku nesreća, svaki prestup na zapadu. Najopasniji su naši takozvani analitičari, koji kao da su plaćeni propagandisti. Umesto da se upišu u DSS, oni izigravaju analitičare i obmanjuje ovaj svet. Strepim od događaja koji nam predstoje.

Svetlana Lukić: Kako vam je izgledala današnja sednica skupštine?

Desimir Tošić: Mislim da dobar deo njih ne veruje u to što govori. Verovatno svi oni znaju da je predsednik vlade kao spreman da napusti vlast, ako mu se obezbedi Kosovo – kao da je Kosovo njegovo. Nikad nisam tvrdio i ni sada ne tvrdim da je Koštunica Miloševićev čovek, ali očevidno je da se mi nismo izvukli iz sindroma devedesetih.

Svetlana Lukić: Kako vi to razumete, gospodine Tošiću, šta u stvari hoće Vojislav Koštunica?

Desimir Tošić: Vlast. Od prvog dana sam video mnoge njegove negativne osobine, ali priznajem da nisam primetio da je toliko vlastoljubiv. To se tada nije videlo. On je jedna rak rana i ja se nadam da će on posle nekih novih izbora prosto iščeznuti, kao što su mnoge stranke iščezle, jer on, sem u jugozapadnoj Srbiji, više nema podršku. Beograd ga je dosta napustio, jer građanstvo, koje je 1999. Koštunicu smatralo svojim predstavnikom, više nije na njegovoj strani. Njegova snaga je sasvim mala i interesantna je drskost sa kojom neko ko je izgubio pola poslanika i jednu trećinu glasova ucenjuje i zahteva da bude predsednik vlade. Narodnjaci nigde nisu dobili onoliko koliko su dobili 2003, svuda su doživeli pad. Da li je to presuda vladi ili posledica naslućivanja da ne treba ići u ovaj ćorsokak, ne bih znao da vam kažem. Naše izborno telo je još uvek nesređeno i ne znam kada će se smiriti.

Kada se formira vlada, spremio sam ciklus predavanja o političkim strankama, jer naši ljudi nemaju nikakvu predstavu o tome šta je politička stranka. To je za njih kao neki kafić – uđe, pa iziđe, ovde kafa nije dobra, idem u drugi kafić, tamo je kafa bolja. Ta pretrčavanja se obavljaju na jedan užasno demoralizujući način. Stranka ne predstavlja ništa, to je tako jedno društvance, koje ostvaruje svoju ekonomsku moć. Radikali svima bacaju u lice izjave da su svi lopovi sem njih, a odjednom Šešelj traži da mu se otvori pristup računima u inostranstvu. Izvinite, jeste li vi to kopanjem zemlje dobili? On je verovatno najbogatiji čovek na našoj političkoj sceni. I šta će biti sa Šešeljem, on će dobiti pet godina robije zbog ovog svog svinjarskog rečnika, jer on je zaista čudovište kakvo nismo imali u svojoj istoriji. Znate, vi ste imali ljude koji su bili neozbiljni, takozvane šaldžije, imali ste ljude koji su lupetali po parlamentu, ali ovo je jedno čudovište, oličenje drskosti i prljavštine. Razgovarao sam sa ljudima koji su napustili Šešelja 1995. i oni su mi pričali neverovatne priče o njegovom bogaćenju. On je nakupio para i od emigracije, jer su mu ti politički volovi verovali i davali mu novac, ali najveću paru on je zaradio od Miloševića. Naš svet sve to manje-više zna i pitam se kako onda može da ide sa njim?

Političke partije su krive za mnoge probleme, ali pazite, baza nije bolja. Taj fenomen Karić, to je božanstveno i onda se on kandiduje za predsednika i, molim vas, skupi preko 19 odsto. I sada dođu parlamentarni izbori i on padne na jedan odsto. Dobro, pa gde ste braćo Srbi, svetosavci, gde je tih 18 odsto stanovništva? To dokazuje da je naša baza slaba, da naš građanin ne postoji, da je to čovek lutajući, kome misli bauljaju isto kao kod Voje Koštunice, koji takođe ne zna šta misli, šta hoće, ni šta će uraditi. To je dokaz da je celo društvo ozbiljno načeto. Do Miloševića, znači u vreme komunizma, mi smo cirkulisali po celom svetu, ne samo po Evropi. Naši ljudi su putovali, školovali se, Čavoški je bio Fulbrajtov stipendista. Nikako mi nije jasno kako naš svet ostavlja utisak da nigde nije putovao i ništa nije video. A onda imate i neki podlački mentalitet. Pazite vi ovo, imate slikara koji pravi pare, živi u Parizu 40 godina i on vam šalje poruku preko novina – nemojte juriti Evropi, jer Evropa hoće da vam otme zdravu hranu i pitku vodu. A tu je i onaj strašni književnik, da mu ne pominjemo ime, sedi u Francuskoj sa celom porodicom i tvrdi da je na zapadu sve gore nego u komunizmu. To može da radi samo jedan mangup prve klase. Nemam odgovor na pitanje kako to da tolika putovanja, čitanje i poznavanje jezika nije uticalo na saznanja naših ljudi. Oni, na primer, ne znaju šta su to klase, kome sam ja klasno blizak. Ne shvatam šta se to dešava sa nama. Iako sam Srbin, priznajem da nešto ne razumem, a to je naše nesnalaženje u svetu. Kod Miloševića sam to razumeo, on je bio vezan za ideologiju koja čoveku ne daje otvoren prostor ka svetu. Drugo, Milošević je po svojoj prirodi bio aparatčik koji je učio lekcije, koji nije imao neku viziju. Ona je imala viziju, bez obzira što je bila luda. Sada imate jednu drugu vrstu političara, koji su više videli, međutim, rezultati su slabi.

Sem tog nesrećnog rata sa Bugarima, mi smo bili uspešni. Mislim da nas je taj uspeh poremetio. Mi nijedan problem u Jugoslaviji nismo uzimali ozbiljno, znate, i kada danas ljudi govore da je ta zemlja bila greška – pa greška je u tome što mi nismo razumeli šta je to Jugoslavija. To je bila nova država prepuna problema, koje ste morali bar da pokušate da rešavate. Pazite, vi sa Albancima 1912. ne vidite nikakav problem, jer je to bila pobeda, oslobođenje od Turaka. 1918. neki su verovatno videli problem, pa smo vršili dva naseljavanja. Ona nisu bila velika kao što Albanci pričaju. Naseljeno je po 10.000 ljudi, siromašnih seljaka iz Like i Korduna. Prvo naseljavanje je bilo 1923, a drugo tridesetih godina i oba su se svršila potpunim neuspehom. Siromašni seljaci nisu bili navikli na takvu zemlju, koja je bila vrlo neobrađena i zahtevala ozbiljan rad sa mašinama, koje oni nisu imali. Tako da je veliki broj tih seljaka prodao zemlju i pobegao odatle. Onda je Vasa Čubrilović, profesor univerziteta, došao na ideju da se jedan deo Albanaca iseli. Tome su se u vladi suprotstavili bosanski muslimani, jer su se plašili smanjenja ukupnog broja muslimana u zemlji, tako da do toga nikada nije došlo. I tako je to stajalo. Komunisti su napravili, istorijski posmatrano, ispravan rez – oni su hteli da izvrše emancipaciju. Da je jugoslovenska država posle 1918. pokušala emancipaciju zasnovanu na tradicionalističkim, seljačkim odnosima, možda bi ona imala veći uspeh, ali emancipacija na bazi marksizma, lenjinizma i titoizma je zaista bila deplasirano i za naše seljaštvo, a kamo li za albansko. Tako da se to pretvorilo u nacionalizam.

Mi iz emigracije smo 1986. napravili takozvani nacrt za demokratsku alternativu. Moja ideja je bila da se vodećim komunistima pomogne da vide da je ceo sistem pravljen za Tita, kojeg više nema. Nadao sam se da će komunisti biti toliko bistri, a jesu bili bistri, da kažu – ljudi, moramo da uradimo nešto ozbiljno. Ali ne, oni su išli na talasu – i posle Tita Tito. Pre nekoliko nedelja sam gledao snimak Ljubičićevog govora generalima posle Titove smrti, gde im on kaže – drugovi, Tito nije umro, Tito je sa nama. I oni, magarci, inače divno izgledaju u uniformama, samo što nisu počeli da zaviruju ispod stola da traže Tita. Bila je to jedna neverovatna spiritistička seansa. Međutim, moram da vam kažem da bismo i alternativnom politikom u odnosu na ovu teško spasili Kosovo. Albanci su demografski rasli jako snažno, onda su stvorili jednu inteligenciju, koja možda tehnički nije bila na velikoj visini, jer prištinski univerzitet je očevidno bio laka roba, ali dobili su samopouzdanje i služili su se nacionalizmom na vrlo vešt način u okviru vladajuće ideologije. Istorijski posmatrano mi, nažalost, nismo mogli da spasimo ništa na Kosovu, sem manastira i eventualno nekih aranžmana u vezi sa rudnicima i fabrikama.

Vrlo je teško prihvatiti Ahtisarijev predlog, ali ne vidim šta bi drugo i bolje moglo da se uradi. Podela Kosova je postala neupotrebljiva ideja, koju je mogao da ostvari Milošević. Moja ideja podele svojevremno je bila da vi izvršite podelu tako što ćete zadržati četvrtinu opština, kao što je Kosovska Mitrovica, a da ostatku priznate nezavisnost. To Srbi naravno nisu mogli ni da zamisle. Živeo sam u raznim sredinama i rekao bih da smo mi izuzetno bistar i maštovit narod. Kako to da u našoj politici nisu prisutne te dve sile, nije mi jasno. I dokle će to da traje, jer nižu nam se gubici za gubicima, a i gubimo na jedan sve komičniji način. Šta mi radimo – pišemo rezolucije, a ljudi koji ih pišu su ozbiljni doktori prava. U čemu je stvar? Žao mi je, ali za slušaoce Peščanika nemam više šta da kažem o tome.

Vi ste nesposobni da osudite jednog vladiku, boga li vam ljubim! To je bio čist hohštapleraj. Prvo su odugovlačili, pa su suđenje prebacili u Niš i vladika je oslobođen. Sada su osudili onog kaluđera Ilariona zbog bluda. Mi imamo jedan kulturološki problem – mi verujemo da u našem društvu nema tih zala koja postoje u drugim društvima. Sve crkve imaju pedofile, samo mi nemamo. Nije to nikakva tragedija, samo treba da ga uklonite, bilo presudom, bilo administrativno. Odgovor na pitanje zašto ne sudimo našim krivcima glasi – zato što smo nesposobni. Celo Prokuplje se digne na noge – kako da našeg čoveka i patriotu osudite, patriota ima pravo na sve, da tuče ženu, da ubije brata, jer je radio za Srbiju. Nadam se da će saradnja sa Hagom da se završi isporučivanjem bar ovih glavnih ljudi. Izvući će se verovatno neki pacovi kao onaj Hadžić. Posmatram to otkrivanje grobnica i molim vas, u Srbiji još uvek ima grobnica ljudi pobijenih na Kosovu, pa dovoženih i zakopavanih u Srbiji. Štampa o tome piše bez ikakvog uzbuđenja, povodom toga se ne vodi kampanja kao što se vodi povodom Ahtisarija. Ne, ne, ubijanje je kod nas kao neki lep doručak.

Mi smo se potpuno izgubili i ne znamo kada će ovo da stane. Videćemo sada posle Kosova, ja očekujem izolaciju i lično mislim da, i ako je neko imao u malom prstu kombinaciju kako da uhvati Mladića, sada ga neće uhvatiti. Tako ćemo se vratiti na početnu tačku, na vreme Miloševića, iako to niko nije hteo – mislim čak ni predsednik vlade, ali sve smo radili pogrešno. Već poodavno osećam da će doći trenutak kada će sa zapada reći – vi Srbi radite šta znate, niko vas neće dirati, vi ste moćni, vi sve znate, vi ćete sve rešiti, samo izvolite, mi ćemo biti samo posmatrači. To je najopasnija pozicija. Nadajmo se da će se ovde neko probuditi i tu najviše računam na Demokratsku stranku.

Situacija je vrlo mračna. Meni to teže pada nego vama, jer to traje toliko dugo. Preko 60 godina, od 27. marta 1941. ja čekam da stvari krenu na bolje. Za mene je to bolno, bez obzira što ne mogu lično da se požalim. Naša istorijska pozicija je zaista zastrašujuća. Molim vas, ne Grčka, nego Bugarska i Rumunija su otišle ispred nas, a mi smo ostali sa Albanijom i Bosnom i Hercegovinom. Naši ljudi ne mogu da shvate da tu verovatno ima i naše krivice. Vi, gospodo, ne umete da se izjasnite, ne umete da glasate, ne razmišljate kada glasate, to se totalno dezorijentisalo. Ovi koji glasaju za vojvodu i vojvotkinju imaju neku prljavštinu u glavi, vulgarnost, agresiju. Vojvoda nam je poručio da se spremamo za rat sa Bosnom, a oni inače nisu ekstremisti, taman posla, oni samo hoće da okupiraju Bosnu. Mi smo pobegli iz Hrvatske, pobegli iz Bosne i sada ćemo tamo da se vraćamo. Posle tog njegovog testamenta, on dobija 21 odsto glasova, što znači da je taj deo javnosti van svake svesti. Najteže pitanje je pitanje vlade. Ako Vojislav Koštunica ne pokaže više patriotskog osećanja i spremnosti da se skloni sa političke scene, tim pre što je gubitnik na ovim izborima, onda će biti užasno, jer najveća katastrofa bi bili novi izbori. To bi bio kraj jednog procesa koji je započet 5. oktobra.

Svetlana Lukić: Bio je ovo gospodin Desimir Tošić, a sada ćete čuti otprilike šest decenija mlađeg Ivana Kuzminovića, sociologa.

Ivan Kuzminović: Gledao sam prenos zasedanja skupštine i dve stvari su mi bile izuzetno zanimljive. Jedna je, naravno, predsedavajuća Borka Vučić. Baka ima 82 godine, izgleda simpatično kao i sve babe od 82 godine. Odmah me je podsetila na moju jadnu pokojnu babu, izgužvanog lica, sa sedom punđom, od katarakte jedva čita imena pred sobom. Morao sam da se udarim po glavi i kažem – čekaj, ta simpatična baka od 80 godina u stvari je pre 6-7 godina izvlačila stotine miliona dolara na Kipar. I onda joj je drug Dinkić sve oprostio i rekao da nije fer da jurimo stare ljude. Porazno je da 6-7 godina nakon 5. oktobra mi gledamo Borku Vučić. Međutim, u medijima nam je objašnjeno da je to sasvim u redu, jer je i njen deda bio predsednik skupštine. Protivprirodni blud kod nas na kraju uvek bude prirodan.

Prvih 20 minuta skupštinskog zasedanja Dragoljub Mićunović i potpredsednik DS-a, Petrović, podsmevali su se Borki Vučić, kao – vidi kako se baba zbunjuje dok čita i ne kako ne zna ko je ko. Dakle, imamo staricu kojoj se smeje čika koji ima 100 godina, koji bi da sedne na njeno mesto. Mislim, u čemu je tu razlika. Jedina novina, i to jeste big deal, jeste što sada imamo koaliciju oko LDP-a, ali Čanak je sa svoja tri poslanika sedeo odvojeno od ostalih. To dokazuje da su u pravu oni koji su još pre izbora tvrdili da je Čanak mućak. Mislim da će Čeda imati velike probleme sa tim čovekom. Naravno, lako je biti naknadno pametan. Mi ne znamo kako bi LDP prošao u Vojvodini da nije bilo Čanka. Teorija A kaže da bismo umesto 220.000 glasova imali manje. Druga škola mišljenja kaže da bismo bez Čanka imali više glasača. Bilo kako bilo, oni su uspeli da pređu 5 odsto. Neki kažu – jedva, ja kažem – prešli su censuz. U skupštini prvi put čujemo da postoji srpska ratna prošlost, da su činjeni zločini, da mi sada ispaštamo zbog pogrešne politike koja je vođena 15 godina. Mislim da su ti ljudi pristojno obrazložili zašto deklaraciju o Kosovu ne treba podržati. Prvi put imamo jednu drugačiju viziju parlamentarnog života i prvi put nećemo imati samo radikale i SPS koji govore to što govore, DS koji ćuti i DSS koji se u principu slaže sa svima. Prvi put u parlament ulaze ljudi koji imaju potpuno drugačiji pristup bilo kojoj temi i sve ostale će to da nervira. Biljana Vučo je jednom rekla da je naša uloga da ih grizemo kao komarci. Od ujeda komarca ne može da se umre, ali ume da svrbi samo tako.

Mene je ova rezolucija podsetila na moj IV razred osnovne škole. Imali smo jednog dečka koji je uvek bio annoying, bezobrazno dete koje svima ide na živce. Taj dečak je uradio nešto grozno, udario je neko dete za vreme časa i učiteljica je rekla – e, sada ti, Milutine, idi u ćošak i stoj tamo. I onda je on otišao u ćošak i počeo da se samokažnjava udarajući glavom o štok vrata. Učiteljica ga je gledala, a on je bio u fazonu – ja udaram glavom o štok vrata, a ti vidi kako to mene boli. To je otprilike politika srpske rezolucije – mi ćemo da napišemo rezoluciju, mi ćemo da se izolujemo, onda ćemo da se udaramo glavom o zid, a vi vidite da li tu međunarodnu zajednicu ili taj svet boli to što mi udaramo glavom. I onda je, vraćam se na ovu scenu, učiteljica posle njegovog petog ili šestog udarca glavom ustala i počela da ga grli i da mu se izvinjava. I onda smo se svi mi pitali – čekaj, on je bio kriv, otišao je u ćošak, bila je to potpuno naivna kazna, on je svesno odlučio da se samokažnjava, a ona mu se izvinjava. Slično tome, već se kalkuliše reakcija međunarodne zajednice. Mi ćemo da se udaramo, i to jako, glavom o zid i onda će, iako to naravno njih ne boli, neki Solana doći i reći – nemojte više, evo, uradićemo sve, nastavićemo pregovore, samo prekinite da budete autodestruktivni.

Mi imamo elitu koja je potpuno neuračunljiva i uopšte ne možemo da pretpostavimo kako će izgledati taj dan kada Savet bezbednosti bude doneo rezoluciju 1466, u kojoj će pisati da 1244 više ne važi. Nemam pojma kako će taj dan izgledati, što je porazno, jer trebalo bi da taj dan bude kao svaki drugi dan – digne se buka u ponedeljak, ali do petka već sve ide starim tokom. Više nisam siguran u to, jer je njihova neuračunljivost postala velika, posebno sociopate Vojislava Koštunice, a posle ću objasniti zašto kažem da je sociopata. Koštunica se ne pretvara. Za razliku od Tadića koji to čini iz neke svoje uvrnute, jadne političke kalkulacije da će on sve njih hendlovati i na kraju izaći kao pobednik, Koštunica zaista veruje da će onog trenutka kada nam bude oduzeto 15 odsto naše duše, to biti kraj sveta.

Kada je objavljen predlog rešenja statusa Kosova, primetio sam da je mrtvih bilo samo u Prištini, ne u Beogradu. Ja iskreno mislim da je najveći pojedinačni dobitnik Ahtisarijevog plana za Kosovo u stvari srpska zajednica na Kosovu. Kada ne bi bili tako uvrnuti kao što jesu, taj Jakšić i ostali frikovi, oni bi videli da njihova najveća šansa leži u saradnji sa Čekuom, premijerom Kosova. Taj čovek verovatno jeste ratni zločinac, taj čovek je grozan, ali on se srpskoj zajednici osam godina nakon rata obraća na srpskom jeziku. Kada bih ja sedeo u Prištini i čekao da ostanem na milost i nemilost Albanaca, verovatno se ne bih dobro osećao, ali manevarski prostor srpske zajednice na Kosovu i države Srbije je veliki. Ahtisarijev plan predviđa da Srbi dobiju školstvo, verovatno i sudstvo, o tome još treba razgovarati, lokalne šerife, to jest lokalnu policiju. To je mnogo više nego što smo mi ikada dali Albancima. Srbi na Kosovu dobijaju ono što Koštunica nudi Albancima, a to je potpuna samostalnost. To verovatno za samo Kosovo neće biti dobro na duge staze, jer svet je to već probao u Bosni. Napravio je državu u državi i Bosna nikada nije postala država. I otuda mrtvi ljudi u Prištini, jer Albanci znaju da im ovaj plan ne daje ono što oni hoće, a to je potpuna nezavisnost, mesto u Ujedinjenim nacijama, vojska. Oni ne samo što nisu dobili sve što su hteli, već su i dosta izgubili, a Srbi su dobili državicu u okviru male buduće države.

Međutim, o tome više ne može da se racionalno razgovara, jer je Koštunica to proglasio gubitkom od 15 odsto srpske duše. Oni nude da Srbi imaju svoju policiju, a mi kažemo – gde je naša duša. Oni nama nude sudstvo, mi kažemo – gde su naši manastiri. Onda treba biti stvarno fer i reći – baš nas briga za Srbe na Kosovu, mi hoćemo 15 odsto naše teritorije, mi hoćemo vojsku na granici sa Albanijom i ništa manje od toga nas ne zanima. Kada sam sada dolazio kod vas, ulicom Kneza Miloša ide povorka, neko bolesno udruženje, na primer 1389.org, je organizovalo šetnju od skupštine Srbije do ruske ambasade. I ide ta čudna ekipa, uglavnom neka deca koja viču – ne damo Kosovo. Na čelu kolone je uvaženi otac Žarko Gavrilović, čovek poznatiji kao ludak koji je jurio neku drugu decu pre par godina na onoj gej paradi, organizovao je linč masu u sred Beograda i niti ga se crkva odrekla niti je snosio neku drugu odgovornost. U toj projekciji, ovoj današnjoj koloni samo fali vladika Pahomije i kaluđer Ilarion. To bi bila već sasvim fantastična ekipa koja šeta gradom Beogradom i viče – ne damo Kosovo. Prihvatam realnost da smo mi kao država odgovorni za taj srpski živalj na Kosovu, što bi rekao RTS. Sa druge strane, po sto pedeseti put ti ljudi zovu majku Rusiju u pomoć, glasaju za radikale, kada ne glasaju za SPS i čine apsolutno svaki mogući pogrešan izbor, od 1987, kada su ispred iste te savezne skupštine rušili Ivana Stambolića, do današnjeg dana kada sa Žarkom Gavrilovićem brane Kosovo.

Meni je žao, mi ćemo stalno imati populaciju od 100, 150, 200.000, jer ne znamo ni koliko Srba ima na Kosovu, koji nikada neće želeti da odu sa Kosova, jer je to njihovo pravo. Ali ti ljudi će uvek glasati za radikale i svaka buduća politička elita će morati da brani njihove interese na Kosovu. I za 15 godina, Srbi sa Kosova će tražiti pomoć od majčice Srbije, koja će im tu pomoć davati, što je i prirodno. Ali ja se plašim da smo već ušli u fazu u kojoj smo mi postali taoci Srba sa Kosova. To je, mislim, fer reći. To je osnovni princip na kojem se zasniva srpski nacionalni plan, a to je da je najbolje da svi budemo u istom blatu, i Beograd i Kosovska Mitrovica i Subotica i Pirot. Život neke osobe od 18 godina u Beogradu ili u Kosovskoj Mitrovici je u suštini sličan, s tim što se ovaj u Beogradu bezbedno oseća i kreće – ali besciljnost tog života je ista. Da li će oni imati prava na dobro obrazovanje – neće, da li će imati pravo na dobro zdravstvo – neće, da li će imati mogućnost da putuju u inostranstvo – nikada neće, ni ovi iz Kosovske Mitrovice ni ovi iz Beograda.

Milan Parivodić, ministar u tehničkoj vladi Vojislava Koštunice, rekao je u jednoj televizijskoj emisiji da, na spomen imena Milana Nedića, Žarko Korać i svi mi treba da stojimo u stavu mirno. Kada kažete da Milanu Nediću svi treba da salutiramo, vi ste potpuni fašista. Parivodić je jedan od tih mlađih ljudi iz DSS-a, rođen 1966, otac dvoje dece, ima Phd iz međunarodnog prava, bio je konsultant Svetske banke, jedna divna ličnost, vaspitan, fin, začešljan gospodin u odelu. Za takve ljude Demokratska stranka Srbije kaže da je to ono najbolje što oni imaju. Ako je on najbolje što DSS ima, a iz njega izlazi takav fašizam, šta je onda DSS? Šta su ljudi u DSS-u, koji misle još gore od njega i koji su još primitivniji, a takvih ima. Šta misli Jočić? Šta jedan maloletni delikvent Jočić može misliti o Drugom svetskom ratu? Najuspešniji deo politike Vojislava Koštunice i ove vlade jeste u tome što su oni uneli krajnju konfuziju u čitanje naše istorije, koju ni naši najbolji istoričari i istoričarke neće uskoro uspeti da isprave. Mi smo na početku jednog procesa na čijem kraju više nećemo znati ko je za vreme Drugog svetskog rata bio izdajnik, ko je bio okupator, ko je bio oslobodilac, ko je bio dželat. Milan Nedić je bio čovek koji je omogućio sistemsko hapšenje i progon Jevreja iz ovog grada, iz ove zemlje. U stvari – ja ovo tumačim najšire moguće – kada Parivodić kaže da mi o Milanu Nediću treba da razmišljamo u stavu mirno, on time negira holokaust, to on radi. On negira da smo mi prvi grad u Evropi koji je pohapsio i poubijao ili spakovao i kao sardine isporučio beogradske i srpske Jevreje. To što je Parivodić rekao je toliko strašno da ja moram da mu kažem da me je kao Srbina i stanovnika grada Beograda, Republike Srbije, sramota zbog njega. Najiskrenije me je beskrajno sramota što sam Srbin, zato što on to govori, jer je taj Milan Nedić isporučio i Jevreje i Rome i na kraju same Srbe, samo zato što su bili komunisti. Taj stepen lažiranja naše istorije, to je ono što je Koštunici zaista uspelo, jer je stvorena konfuzija u kojoj vi niste sigurni da li je Milan Nedić bio good guy ili bad guy, a sutra to nećete znati ni za Ljotića.

Puls fašista ili neonacista nakon ovakvih izjava uvek se može meriti na sajtu Storm fronta. I na forumu Storm fronta je ostavljeno nekoliko poruka za Milana Parivodića, koji nije govorio samo o tome da treba stati mirno pri pomenu Milana Nedića, nego je takođe rekao da zakon o restituciji ne predviđa povratak imovine nestalim Jevrejima, koji su ubijeni od tadašnje srpske vlasti ili nemačkog okupatora. I evo šta kažu mladi forumaši – Što se generala Nedića tiče, mislim da je ispravno postupio s Jevrejima. Komunistima je zapravo smetao njegov stav po pitanju Jevreja, dakle, stav da su Jevreji najveća opasnost po srpski narod. Ili čovek koji se predstavlja pod pseudonimom Gvozdeni krst – A što se Jevrejčina tiče, samo mogu da kažem da su imali sreće što je Adolf Hitler imao previše ljubavi prema tim ljudima, inače bi cifra od 6 miliona bila itekako tačna, a imovinu će na žalost povratiti i ko zna koliko će naših ljudi završiti na ulici zbog tih parazita. I na kraju, nepotpisani forumaš kaže – Hoće prokleti Židovi da isposluju da se navodno oduzeta privatna jevrejska imovina, za koju već skupljaju dokumentaciju, vrati jevrejskoj opštini. Dakle, ne naslednicima. Slava Nediću, slava Parivodiću. Vi na sajtu Storm fronta Srbija i dan danas imate popis beogradskih Jevreja na 34 strane. Tu postoje jasna uputstva kako da  preko 988 ili u Belim stranama nađete broj telefona i adresu tih ljudi i – niko ne reaguje.

Na najnovijem izumu Srpske radikalne stranke, Radio Fokusu, voditelj izgovara – ono što pijan Mel Gibson kaže, ja trezan mislim. Ponekad kada stvarno upadnem u najmračniju fazu, pomislim da ako jednog dana sve ode dođavola, niko od nas ne treba da pita –  otkud sad ovi. I kad budu, daleko bilo, došli po svakog od nas, niko ne treba da se čudi. Popisi postoje, te ideje postoje, postoji taj isfrustrirani polusvet koji se javlja u program Radio Fokusa, gde se odvija pozivanje na linč, obračun. Ako se bilo kome bilo šta desi, znam adresu na koju treba pokucati. A za to vreme Radio difuzni savet nema pojma šta je to Radio Fokus, iako su im oni dali nacionalnu frekvenciju. Razumem pristup da o njima prosto ne treba razgovarati, ali s druge strane, na nacionalnoj frekvenciji se emituje poziv da hitno treba rešiti pitanje Sonje Biserko. Vi tamo čujete najeksplicitnije pretnje, koje kao da nikome ne predstavljaju problem. Kaže se – ali bio je 5. oktobar, živimo u tranzicionom periodu, eto, ima malo ludaka. Plašim se da kada saberemo sve ludake koji su glasali na ovim izborima, dobijamo dvotrećinsku većinu.

Mislim da već govorimo o ozbiljnom razilaženju između onoga što Boris Tadić predstavlja kao predsednik Srbije, sa svojim rezultatima, politikom, harizmom i intelektom i Demokratske stranke kao slamčice za koju se hvata 800.000 ljudi, koji od 1990. čekaju da nas ona povuče napred. Tih 800.000 glasova je uspeh Demokratske stranke, sa vrlo malim udelom Borisa Tadića. I kako sad Boris Tadić misli da dobije jedinu stvar koja ga zanima, a to je još jedan mandat na Andrićevom vencu. Mislim da će to jako teško ići. On je ovaj mandat dobio uz nezamislivu podršku svih nas. Znam šta ljudi kažu – kada opet budeš birao između Tomislava Nikolića i Borisa Tadića, opet ćeš glasati za Tadića. Moram priznati da je veliko pitanje šta ćemo tada raditi. Ono što je trenutno nejasno je ko će biti premijer. Šapnula mi je ptičica da to sasvim sigurno Đelić biti neće. Narednih 85 dana Đelić će možda nositi papir na kojem piše da je on mandatar, ali on tu vladu formirati neće. U pitanju je gubitnička pozicija Demokratske stranke. S jedne strane, oni mogu da se bore za mesto premijera u vladi u kojoj će Koštunica dobiti sve, ministra policije, ministra pravde, sve ono što njega interesuje. S druge strane, Koštunica može biti premijer u vladi u kojoj će Demokratska stranka dobiti 50 odsto svih ministarstava, posebno ministarstvo policije i pravde. Ali u obe kalkulacije Tadić ispada kao gubitnik. Ako Đelić ne dobije mesto premijera, Tadić odstupa sa te svoje čuvene dorćolske crte, na koju stalno poziva da izađu svoje protivnike. To je loša poruka za 800.000 njegovih glasača. A ako dobije premijera, on je suštinski gubitnik zato što onda ostaje bez ministarstva policije i onda nikada neće naći Ratka Mladića.

Dakle, pobeda Demokratske stranke na ovim izborima meri se njihovom blokiranom pozicijom da naprave novu vlast. Nije se desilo ono o čemu je Tadić Boris sanjao prethodne dve godine, da će on pristati na kohabitaciju, na Koštunicu i na ovu laž od Kosova, da bi, kao što je rekao onoj ženi na ulici kada su mu zviždali – pa šta hoćete, imaćete nove izbore. On je mislio da će na ovim izborima dobiti milion i 800.000 glasova, mislio je da će vrlo lako dobiti vlast, a sada se ispostavilo da je nije dobio. I sada svi mi sedimo i čekamo, i taj Boris Tadić i mi, da nam se smiluje jedan sociopata. Dakle, Vojislava Koštunicu nazivam sociopatom ne u smislu ćaknute osobe koja je jadna bolesna. Ne, nego u smislu sociopate, možda psihopate za kojeg treba izgraditi posebnu zgradu iz koje nikada neće izaći, ali će imati medicinsku negu. On je po meni u toj fazi. Mi sedimo, Boris Tadić, mi, cela normalna Srbija sedi i čeka koji će vetar dunuti u leđa ili u lice jadnog DSS-a i Vojislava Koštunice. Da li će ga košava oduvati u ruke radikalima ili u ruke demokratskom bloku. Mi tom fašisti treba da budemo  zahvalni ako pristane da sa demokratskom opcijom napravi vlast. Ljudi kažu – sigurno će oni s demokratskim blokom. To nije sigurno i ja podsećam šta je rekao Vladeta Janković, još jedan najbolji od najboljih vitezova DSS-a, čovek kojeg smo godinama čekali da dođe iz Londona – evo, ja ga čekao – i unormali DSS. A Vladeta je ispao još veći ludak od Koštunice, on govori sve što Koštunica misli, samo eksplicitnije, razgovetnije i sa jednim groznim osmehom na licu. Dakle, Vladeta Janković i Aligrudić su jasno rekli da ne isključuju nijednu opciju za formiranje vlade, osim da to učine sa LDP-om.

Vidite koliko nivoa ludila mi imamo: radikale o kojima više nema šta da se kaže, Demokratsku stranku koja je nakon ovih izbora u istoj poziciji u kojoj je bila i pre njih, DSS kao treću stranku o kojoj opet ne može ništa pametno da se kaže i na kraju imamo G17-ljudi–plus! Kada uzmete rezultate istraživanja, vi vidite da su oni po snazi četvrta stranka, ali da su bili najzastupljeniji u srpskim medijima tokom izborne kampanje. To je stranka koja najdirektnije podseća na JUL pre 2000. Ne mogu da verujem da smo  dopustili da se formira jedna stranka koja je u stanju da kupi 7 odsto glasačkog tela u Srbiji, jer oni su kupili te ljude. Sigurno su slušaoci Peščanika razmišljali ko su ljudi koji glasaju za G17. Znamo da za SPS glasaju ove babe Borke Vučić, znamo ko glasa za LDP, znamo da za DS u principu glasaju naši roditelji, znamo da je DSS neka čudna grupacija, znamo i ko su radikali, ali ko glasa za G17? G17 je verovatno simbol korupcije u ovoj zemlji danas. Njihova ideja su bila ova feudalno raspoređena ministarstva i opet mi ptičice šapuću da će i u narednoj vladi onaj ko bude držao ministarstvo finansija zaista i držati ministarstvo finansija, jer mu nijedan zamenik neće biti iz DS-a ili DSS-a. Dakle, ja treba da sedim i da molim bogove demokratije da se dogovore DS, u koju imam najviše poverenja, fašistički DSS i koruptivni G17 plus. Džabe smo krečili, sve je bilo džabe.

Juče sam aplicirao za vizu za Veliku Britaniju i morao sam da popunim upitnik sa 50 pitanja, kao što su – da li imam rođake u Britaniji, da li sam tamo bio, kada sam bio, zašto sam bio. Pored tih bizarnih pitanja, postoji i pitanje da li je neko u mojoj porodici ili ja lično izvršio genocid nad nekim. To je trenutak u kojem se iznerviram i pomislim – zašto ja stojim u ovom redu. Onda sam sebe opaučim po glavi i pomislim – Mačkatica. Mi smo zemlja u kojoj je jedna fabrika koja služi za livenje čelika bila aktivirana da bi se spaljivali leševi kosovskih Albanaca. To je stvar koju nikada nisam prevazišao, jer to niko od 1945. nije na tlu Evrope uradio. Ja ne mogu da preživim, ne mogu da prevaziđem to da nas je 1999, kada sam išao u Batajnicu sa nekim drugom da registrujemo neka kola, zaustavila neka paravojna formacija i da sam se u junu mesecu pitao šta će sad paravojna formacija u Batajnici. Mislio sam da je to zbog aerodroma, a ispostavilo se da su oni – sanirali teren, da su ispod asfalta, kojim se mi još uvek krećemo, pokopali leševe. Da je taj Guri, za kojeg se nadam da će ga naći i da će večno goreti u paklu, ta paravojna prilika, taj saradnik Legije i Arkana, uzeo leševe ljudi i prevozio ih kroz moj grad i sahranjivao ih po obodu Beograda. Dakle, dok se ne obračunamo sa tim demonima prošlosti, dok se to ne dogodi, mi ćemo odgovarati na pitanje da li je neko iz naše porodice činio genocid. I dok se ne otarasimo tih ludaka, čekaćemo u redu za vizu, prosečna plata biće 220 evra, biće Dinkića i biće Koštunice.

Dubravka Stojanović je primetila da u ovoj zemlji postoji savez elita kojima je svejedno – Solun, Knin, Japan, sve je to Srbija. Mi možemo da sedimo i da čekamo da Dobrica Ćosić umre prirodnom smrću, ali to neće suštinski ništa promeniti, jer će sutra Matija Bećković postati Dobrica Ćosić i biti to narednih 20 godina. Njihovom putu nekako se ne nazire kraj. Ovo stanje u kojem mi definišemo problem, a ne znamo šta da radimo, može jako dugo da potraje. Pametniji ljudi od mene, u svojoj analizi Srbije poslednjih 100, 150 godina došli su do zaključka da se mi nikada nećemo otarasiti ove pogrešne elite. Dobrica Ćosić mora da živi, u telu Matije Bećkovića ili nekog drugog, Legija mora u ovoj zemlji da se pojavi u ovom ili onom obliku, jer ovo društvo generiše takve ludake, bilo u obliku pesnika ili u obliku plaćenog ubice. Moram i ovo da kažem, to je tako otrcano i tako jadno, ali tako je – mi nemamo drugu zemlju, mi nemamo drugi grad. Naravno, može čovek da pokupi svoje prnje i da ode u Berlin da mu bude lepo, to možemo, mada tvrdim da nema dovoljno mesta ni za nas 220.000, a kamo li za par miliona. Ako nemam drugu zemlju, ja sam u mojoj maloj glavi skovao sledeći plan – ja ću sedeti ovde još određeni broj godina i dajem ovoj zemlji šansu sledećih 5 do 10 godina. Da li ću ja biti prestar da za 5 do 10 godina emigriram, verovatno. Biću izgoreo i star ovim tempom, ali postoji ta prokleta lekcija, da je taj Zoran Đinđić za samo dve godine povukao ovu zemlju toliko daleko da niko nije verovao da je to moguće. Nema nam druge, ili ćemo nekako gurati svi zajedno ili ćemo dići ruke. Primećujem da je ovo faza u kojoj svi polako dižemo ruke, od sebe samih, od svoje porodice, od svojih prijatelja i na kraju od svoje države. To je valjda patriotizam, kada ti želiš da sopstvenoj zemlji pomogneš da ne bude ovako jadno mesto.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Ivan Kuzminović, a sada slušate tekst Vladimira Gligorova, koji je izašao u poslednjem Ekonomistu. Naslov je – Koncentraciona vlada.

Vladimir Gligorov: Izbegavanje da se formira vlada ima za cilj da se dođe do koncentracionog oblika vladanja, da se, dakle, oformi velika koalicija. Ona će preuzeti odgovornost za pregovore o Kosovu, a to znači da će odlučujuću reč imati većina, koju čine radikali, socijalisti i narodnjaci. Ukoliko joj se pridruže i demokrate, eto koncentracionog vladanja, ako ne i vlade. Kao što su sasvim mogući i novi izbori, na kojima bi trebalo da izgube oni koji će u međuvremenu izgubiti Kosovo, čitaj demokrate.

Kako se došlo u ovu situaciju? Najčešće je laž u osnovi svih rđavih ishoda. Čitavu godinu dana političke vođe i pregovarači u raznim timovima ubeđuju javnost kako od nezavisnosti Kosova nema ništa. Strategija laži je jednostavna, kaže se – ne verujte svojim očima, nego verujte nama. Zašto? Zato što vam mi kažemo šta piše u međunarodnom pravu. To se događa u zemlji koja je nastala tako što su šest delova prethodne države, od kojih je ona jedan, već stekli nezavisnost i koja je već prenela unutrašnji suverenitet na Kosovo i sada samo osporava njegovo pravo da traži i spoljašnji suverenitet. E, u tim okolnostima se tvrdi da je međunarodno pravo jasno da ne može biti jasnije i da kaže kako je Kosovo uvek bilo i uvek će biti deo Srbije.

Onda se to napiše u ustavu, koji se donese na način koji bi u normalnim okolnostima bio očigledan dokaz da je – nešto trulo u državi Srbiji. Javnosti se objasni kako će se time sačuvati Kosovo, mada se u tom času već zna sa kakvim će predlogom o statusu Kosova izaći međunarodni pregovarač. U svemu tome, naravno, učestvuju i demokrate, jer očekuju da upravo oni budu ti koji će preuzeti vlast posle održanih izbora, pa nije važna ni sadržina, niti procedura, važan je cilj.

E sada, evo većine u skupštini, to je inače većina ili bar njen najveći deo, koja je odgovorna ne samo za sadašnji status Kosova već i za sve rđavo što se dogodilo Srbiji u poslednjih 15-tak i više godina. Demokrate će sa njom ne samo kolaborirati, već će preuzeti odgovornost da izvršavaju njihovu politiku na Kosovu, pri tome tvrdeći da je to njihova politika, a sve to sa nikakvom šansom da postignu bilo šta drugo osim kompromitacije, kako kod kuće, tako i u inostranstvu.

Kada se toliko laže, gubi se sposobnost da se vidi istina. Evo zanimljivog primera, Sinod Srpske pravoslavne crkve je u svom saopštenju povodom plana za Kosovo napisao i da – pravda drži zemlje i gradove, iz čega bi se jedino moglo zaključiti       da se Kosovo odvaja od Srbije, jer u njihovoj zajedničkoj državi nije bilo pravde. Tim se stavom kritikuje srpska politika prema Kosovu, a to bi onda trebalo shvatiti i kao samokritiku crkve. Naravno, autori ne vide da je to smisao onoga što su napisali. Sinod izgleda ne vidi da se raspada Srbija, već valjda predviđa raspad nekih drugih nepravednih država, recimo kao što je tek nastajuća kosovska država, a možda i države njihovih zapadnih saveznika.

Teži se, dakle, koncentracionoj skupštini da bi se održala vlast, ako ne baš i zemlje i gradovi. Ali to ne znači da će sve to biti dugog veka, jer se ova politička kriza mora razrešiti, a izgubiće ipak oni koji se sada koncentrišu.

Svetlana Lukić: Čuli ste tekst Vladimira Gligorova. Vladimir Gligorov živi u Beču, a ove nedelje iz Pariza nam je na nekoliko dana došla dramska spisateljica, Biljana Srbljanović.

Biljana Srbljanović: Na glasanju za srpski parlament u Njujorku su pobedili radikali. U Parizu su 10 odsto glasova dobili Karići, zato što mu pola familije živi tamo. Znači, dva najdžiberskija grada na svetu su Njujork i Pariz, jer su tamo sve glasove dobili radikali, odnosno narodnjačka koalicija i slični. Kada me je moj Francuz pitao da se udam za njega, rekla sam mu da treba da zna da ću glasati suprotno od njega, kada jednog dana budem dobila pravo glasa. Taj za kojeg bih glasala sada je u zatvoru, ovaj što ruši Mek Donalds. Francusko društvo me veoma zanima, ali ja tamo živim krajnje virtuelnim životom. Visim na telefonu, mesečno plaćam 100 evra za internet, stalno sam na srpskim novinama i to je društvo kojem zapravo pripadam. To nije neka moja tragedija, mislim da je to opšte mesto srpske dijaspore koja ne pripada tehničkoj inteligenciji. To se vidi po blogu B92, na kojem učestvuje puno ljudi iz dijaspore. Momci i devojke koji su doktori matematike i rade u kompjuterskim firmama se javljaju na teme tipa – da li je gužva u tramvaju broj dva. Svi mi ostali smo ljudi neintegrisani.

Zamisli da treba da ideš na to glasanje u naš kulturni centar, koji je prekoputa Bobura, jednog od najznačajnijih muzeja savremene umetnosti. On je dokaz da država može da ulaže u ludilo. Pazi, neko je odlučio da se napravi zgrada, na kojoj će cevi za instalaciju biti spolja, u kojoj će biti izložen pisoar i to će biti vrednost francuske kulture, a ne samo Luj XIV. I sada ti prekoputa takvog zdanja, znači sigurne oznake šta je pravi progres u jednoj državi, ideš da glasaš za Karića, begunca sa poternice. Znaš, to je jedna strašna podeljenost. Nekad mislim da ti ljudi ni ne glasaju na izborima država u kojima žive i čije pasoše imaju. S druge strane, veliki deo naše dijaspore u Francuskoj je u članstvu one Le Penove stranke – ne glasači, nego su članovi njegove stranke. Oni sada imaju najdirektnije fašistički slogan – volite Francusku ili je napustite. I ja sam neintegrisana, s tim što sam ja na drugoj strani ideloškog horizonta. Verovatno sam jedna od retkih koja je za LDP. Tehnička inteligencija ni ne glasa, ti ljudi imaju svoju karijeru i to ih uopšte ne zanima. Glasa starija generacija i glasaju ljudi kao ja, koji su istrgnuti iz svog ličnog konteksta. Na otvaranju izložbi u našem kulturnom centru u Parizu stalno izbegavam neke mine, kada se pojave razni Ljube Popovići i kada mi se čini – sad će da se zaleti na mene, zadaviće me na licu mesta. Taj sukob u okviru dijaspore je nekako mnogo živopisniji.

Ja ni ovde nemam neki život i u stvari živim isto i ovde i tamo. Volim da sam uronjena u razna društvena zbivanja, ali ako može iz svoje sobe i ako je moguće bez direktnog kontakta sa bilo kim. Tako da ja tamo živim vrlo slično kao na svom Dorćolu, znači, imam svoje noćne more koje me jure svuda. Onda sam u stanju da se uz doručak tako opasno posvađam na temu svetske nepravde u Beogradu, kao da ću kad otvorim vrata da uđem u to, da se nađem tamo, razumeš. Jednostavno ovo ovde osećam kao apsolutno svoje. A tamo živim tako da malo izlazim, vrlo malo se družim sa ljudima, vrlo malo ljudi poznajem i to mi je najlepše na svetu. Kada ovde izađem na ulicu, svako hoće da mi kaže nešto, pozitivno ili negativno. Čak i kada ljudi hoće da me pohvale na ulici, ja se toga stidim i stalno idem spuštene glave. Tamo se naratujem na blogu i onda mirno izađem da kupim hleb u samiš i znam da mi niko neće ništa dobaciti. Mislim, to je nemerljivo, ali s druge strane, tako ne može da se živi baš stalno. Mada negde sam čitala koliko milijardi mobilnih telefona i internet priključaka ima na svetu. Kome ti sad možeš da utvrđuješ, bre, gde se tačno nalazi i na koji način učestvuje u životu svoje zemlje. Zašto ti moraš da budeš tu, a ne udaljen dva sata leta?

Nikada ranije se nisam kačila ni na kakve forume, osim na Forum B92, ali nikada nisam učestvovala u tome, nego tako, ukucam svoje ime, pa vidim ko me kako pljuje. Ima to kod Marka Vidojkovića, jeste li čitali roman Crvenkape. To sam i njemu rekla – junak mu ima orgazam hiljadu puta u toku knjige, nijednom se ne istušira, a između orgazama i netuširanja visi na forumima i traži svoje ime i ide da bije bejzbol palicama ljude koji kažu da je on glup pisac i nema veze sa životom. E, i ja sam dugo samo to gledala. Ali kada jednom uđeš na blog, ti vidiš koliko je tek to jedna zatvorena sredina. Tu je grupa ljudi koja se iselila iz zemlje, ali zemlja nije isterana iz njih, nego ih još uvek boli i zamara, a imaš i malu grupu ljudi odavde, koji žive u svom virtuelnom svetu. Mislim, ja bih bila ista takva da sam ovde. Imaš to malo selo, ali za vreme izbora mi samo što se nismo potukli. Pazi, sedimo u Australiji ili u Isi le Mulino, a ono tuča na internetu do najgoreg vređanja, pretnji, sudskih tužbi. Tako i treba, jer mi jesmo, bre, provincija. Negde sam pročitala da Srbi imaju najviši self esteem na svetu, prvi smo na rang listi koja meri samopoštovanje naroda. Fascinira me kako mi stalno objašnjavamo da smo mali Njujork, nešto posebno, da u stvari nismo provincija. A mi smo u stvari jedno malo dupence, eto, i ništa od nas ne zavisi i nikakav presedan mi nećemo biti. Mi smo usputna stanica koja se ne pamti. Ljudi ovde treba da shvate da nas je malo. Kako kaže Milena Marković – malo nas je, al` smo govna.

Svetlana Lukić: Prošlo je neko vreme od izbora. Da li se  nešto promenilo?

Biljana Srbljanović: Mi u našoj glasačkoj ćeliji u Francuskoj mislimo da jeste. Prvi put sam pred ove izbore rešila da se ne deklarišem otvoreno. Nisam govorila da treba glasati za tu i tu političku opciju, nego sam smatrala da moj polujavni, društveno-koristan rad treba da bude na temu da ljudi znaju da moraju da glasaju, da je to odgovornost i da znaju zašto glasaju i kako. Znači, da prosto shvate da je to što čine sa svojim glasačkim listićem najznačajnije što mogu da urade u životu. I tako sam radila do izborne ćutnje, a onda, pošto pišem u mediju koji nije državni, smatrala sam da imam pravo da ubeđujem ljude i da poslednjih 48 sati agitujem za opciju kojoj bih ja poklonila svoj glas. Moram da priznam da sam u jednom trenutku i sama razmišljala da li je to ta opcija ili nije, jer sam do sada uvek bila glasač Demokratske stranke. Mislim da me oni smatraju i svojim članom, pošto mi stalno šalju neka pisma. Prvi put mi ove godine nisu poslali čestitku za rođendan – ali mislim da je to neka greška. Smatrala sam da je budućnost Srbije u posleizbornoj koaliciji Demokratske stranke i koalicije okupljene oko LDP-a, i da u tom smislu možda i nije važno za koga glasati, osim da je bilo važno glasati za LDP, da bi prešli cenzus. Onda sam u jednom trenutku pomislila da LDP postaje dovoljno popularan i da mu ne treba ta vrsta pomoći i razmišljala sam da glasam za Partiju Roma, ne Uniju nego Partiju Roma, ili za manjine.

Odlučila sam da DS ne može da dobije moj glas, jer su se povlačili i pokazivali slabost. Delovali su mi kao neki veliki gigant koji trpi udarce ispod pojasa i nikako da se postavi tako da ovi prekinu da ga šutiraju ispod pojasa. Kao neki veliki debeljuca koji deluje opasno, a onda naiđe neki mali, lupi mu prstenac i ovaj je gotov, eto. Jurili su glasače, popularnost, i to sa one strane sa koje im nije potrebna i sve više i više su gubili legitimitet kod onih ljudi koji su glasali za njih zbog toga što oni nisu takvi. Ali ako i to staviš na stranu, i složiš se da prvi Đinđić dugo nije otvarao pitanje Kosova i da Demokratska stranka nije Građanski savez – opet im nije dobra taktika. Povukli su se na pitanju ustava, datuma izbora, povukli su se i na pitanju da li će ovi izbori biti i predsednički izbori, a sada će se povući i na pitanju vlade. Znači, oni su jedan debeli, neutrenirani tip koji prima niske udarce i nikako da se oporavi, nikako da se uspravi. Prosto, više volim da glasam za plejboj zečice, pedere i narkomane, kojima podmeću bombe pod kola i koji ne lažu narod u oči, nego kažu – ljudi, nemoj da se mažemo uopšte, ako hoćeš glasaj za mene, ako nećeš nemoj, idi glasaj za onog koji će da te farba da će ti Kosovo ostati u Srbiji. Ja mislim da je to velika hrabrost i mislim da je to jedna ozbiljna politička zrelost, tako da ja sam odlučila da je to moja opcija.

Petoro ljudi iz LDP-a ulazi u parlament. Svi smo zamišljali scenu u kojoj predsednik skupštine kaže – reč ima poslanik Ivica Dačić, a neka se pripremi poslanik Pera Luković. Petnaestoro ljudi, to je više nego što je Demokratska stranka dobila na prvim višestranačkim izborima, je l’ se sećate. To je veliki uspeh, bez obzira na svu satanizaciju, negativnu kampanju, strah ljudi da se ne raspu glasovi, dileme koje svi imamo u vezi sa neraščišćenim stvarima iz perioda kada su delovi te koalicije bili na vlasti. To nisu ljudi koji prvi put dolaze na vlast. Ali ja sam nekako odvagala, jer politika je kompromis. Bilo mi je smešno da slušam ljude koji neće da glasaju za LDP zbog Batića. Ne razumem zašto ne bi glasali zbog Batića – pri tom je taj čovek čak i simpatičan, bez obzira što s njim ne delim ideološki stav. Ako je on spreman da uđe na listu koja ima ovakve ideološke stavove, tim bolje po njega i po nas. Naša ideja nije da u našu sektu niko ne može da uđe, nego je svako dobrodošao da se pridruži. Ovo sad kažem onako, ja nisam sa njima. Ali ako taj čovek hoće da uđe u to, onda svaka čast, ja njemu pružam ruku. Uopšte me ne zanima to sektašenje, kao gadi ti se, nećeš ni za koga – ne razumem zašto nećeš.

Bilo mi je neprijatno da sedim one mirne večeri pred izbore i drndam po ovom mom blogu i da odjednom neko javlja da je nešto podmetnuto pod kola Čedomira Jovanovića. Znači da je neko imao pristup da na ta kola zalepi štapić sa žicom. To je ista poruka kao Bagzijeva kod hale Limes – samo da ti kažem da može nešto da ti se desi. Sredstvo političke borbe ne može biti Zmijin metak, niti štapić pod kolima i taj trenutak mi je dosta pomogao da prelomim i počnem da zovem ceo Beograd, da teram ljude da glasaju za njih. Ima ljudi koji se boje, koji misle – videće me neko da glasam za njih, pa ću da nadrljam.Onda Beograd strašno voli da se bavi slavskim tračevima, znači – da li je Zoran njega voleo, da li je Ružica ovakva ili onakva. Nju užasno poštujem i ne zanima me koga je Zoran voleo, čak neke koje su oni voleli ja nikako nisam volela, ali to me ne opredeljuje, to su njihove stvari. Moje je da se opredelim prema onome što u njihovom političkom programu odgovara mom političkom programu. Osim toga, ja znam da moj idealni politički program nijedna država ne može da izdrži, tako da nemojte nikada da glasate za mene.

Oni moraju biti prvi u uspostavljanju imovinskih kartica političara, oni prvi treba to da urade. Znam pola te stranke i ja mogu da im uradim kartice. Tačno znam šta imaju ti ljudi i to me je isto dosta prelomilo. Znaš ono kada pričaju – LDP je bogataška stranka, a oni voze neke krševe i žive kod ćaleta i keve. Pa da vidimo onda kome je Koštunica dao stan, a kome nije. Ti onda možeš da postavljaš pitanje korupcije, jer korupcija nije samo u lovi, korupcija je i u moći, u položaju, u obećanjima, u tome da te drže izvan zatvora. Oni, bre, pola države drže izvan zatvora. Onu što peva ispred skupštine, oni nju drže izvan zatvora, to je takođe korupcija. Oni njoj ne treba da plate da im peva, ona će sve to za džabe, a izvini, to vredi mnogo miliona. E, ti možeš to pitanje da postaviš tek kada si ti potpuno čist i ja se nadam da će to biti jedna od prvih stvari koje će uraditi. Ali dok stignemo do toga, možda će se ova skupština i raspustiti. Kako može Slobina bankarka da bude u skupštini, da vidimo u koje mahinacije je ona umešana.

To je nešto što poštujem kod Demokratske stranke, stvarno ne mogu da zaboravim taj trenutak, koji su ovi koji se bave političkim marketingom proglasili najglupljim trenutkom Borisa Tadića, a ja mislim da je to bio najbriljantniji trenutak, onaj u kojem je on izašao i priznao za Bodrum. To ja smatram poštenjem, ali to nije dovoljno. I drugo, ta stranka je dosta izgubila time što je pokušala da vlada pomoću popularnosti. Taj posao koji vlast u Srbiji sada očekuje ne može nikako da im donese nikakvu popularnost. Ako im donese bilo kakvu popularnost, znači da oni ne rade dobro svoj posao – nažalost je tako. I ti ljudi koji su u Demokratskoj stranci, na vrhu i oko predsednika Tadića, to su neki relativno mladi ljudi, znači, ne vladamo sad iz udarca, nego vladamo da se napravi neka platforma zbog koje ću izgubiti sledeće izbore, ali one tamo ću dobiti. Potvrdio sam aferu Bodrum, pa sam izgubio izbore, ali ću ih sledeći put dobiti zbog toga što ljudi smatraju da sam pošten. Tako je i sada, očekuju te strašno nepopularne stvari. Izađi i reci, čoveče, stisni, preuzmi, kaži – ljudi, nemoj više niko da vas laže, nema od Kosova ništa, evo, sve smo probali, dali smo sve od sebe, kunem vam se svojim životom, ali nema, gotovo je. Ovde se, osim tri krezuba penzionera, ljudi nisu pobunili ni kada su odveli Miloševića u Hag. Čak ni oko njegove sahrane, koju su onoliko napumpali, nije bilo nemira. Radikali čak ni sada nisu uspeli da osvoje veću većinu. To znači da ih ni nema više od toga. Neće nijedna od tih kukavica da te juri zato što si dao Kosovo, niko od njih neće poslati svoju decu da idu u rat. Rata neće biti, prema tome, progutaj žabu, bre, i pregovaraj o važnim stvarima.

Večito Srbi idu u pregovore sa – ne može, ovo je naša pozicija, od nje ne odstupamo – a onda moramo sve da popušimo. Umesto da kreneš od – čekaj, da vidimo. Meni kaže ovaj moj Francuz, a on je mnogo veći srbofil od mene – što vi Srbi imate neku samoubilačku varijantu. Ti voliš da se uvališ u situaciju iz koje nema izlaza. Znaš ono, kada se svađaš, ti kažeš – ja sad idem, pa onda moraš da ideš. Kaži – razmisliću da li ću da odem, ako budeš nastavio tako, pa ostavi neku varijantu i da ostaneš, a ne ovako. I onda, što je najgore, ti ostaneš i posle ti više niko ne veruje. Nikako niko da skupi hrabrost i da kaže – baš me briga za popularnost. Uostalom, Đinđić je vladao kao najnepopularniji političar. Sve što je radio bilo je nepopularno – ja sam ga pljuvala, bre, svi su ga pljuvali, razumeš, svi su mu rekli – ne valja ti ovo, ne valja ti ono. Kada on radi nešto u vezi sa ekonomijom, mi vičemo – a šta će biti sa građanskim društvom. Kada je uveo veronauku, samo što ga nismo preklali, a kada je isporučio Miloševića, to nam je bilo normalno. Prema tome, radiš svoj posao i misliš šta ima dalje, posle tvog mandata, šta ti želiš od te svoje države, šta je tvoja zamisao.

Mislim da ovaj Đelić ipak ima neku širu sliku o tome dokle on može Srbiju da dovede, ali samo ako mu se da ono zbog čega su demokrate glasale za njega. Ako Boža Đelić ne bude bio premijer, a kao što vidimo ni Ružica nije ušla u parlament, onda dve osnovne stvari zbog kojih je mnogo ljudi glasalo za Demokratsku stranku neće biti ispunjene. Onda je to laganje tvojih birača i nemoj da misliš da ti se to neće olupati o zadnjicu sledećeg puta. To se ne radi, ako si rekao – Đelić, ima da bude Đelić, ne može više taj pokvareni slabić da te šutira ispod stomaka.

Svaki put kad dođem ovde, zapanjim se brojem bilborda. Sve se otima, strmoglavljuju te u neko potrošačko društvo, a nemaš šta da potrošiš. Danas sam videla bilbord sa reklamom za Narodnu banku, sa onom bivšom članicom JUL-a koja puca iz pištolja, jeste to videli. Jasna Šekarić sa ovolikim revolverom reklamira da se puca pravo u metu, a to je Narodna banka, jer kada ti oročiš lovu u Narodnoj banci, onda ti je kamatna stopa veća nego što je procenjena inflacija, koju, by the way, određuje Narodna banka. Izvini, molim te, pa šta je ovo, je l’ to Kir Janja, o čemu se radi. Znači, pištoljem ćeš da me nateraš da ti dam lovu, jer ja znam kolika će da bude inflacija. Pa čekaj, čoveče, pa gde to ima. Ovaj tip Đelić je ipak sam sebe napravio, sam je sebi sve zaradio, sam je sebe naučio i to sada može da uradi od ove zemlje. Ali za to mora da ima ozbiljnu podršku, ali ne od onih ljudi koji to ne umeju i mrze ga zbog toga što on ume, oni što sami sebi ništa nisu napravili. Volela bih da Demokratska stranka ne napravi kobnu grešku. I dalje sebe smatram biračem koji će jednom glasati za njih, pa jednom iz čistog besa za neku manjinsku partiju, a jednom ću ja da osnujem partiju. Ja ću da se kandidujem za gradonačelnika, to sam odlučila. Fali nam komunalna policija i ja ću da se kandidujem i molim da mi se pomogne u ovoj kampanji.

Pretuku ti dečka Roma, ubiju ga, iskopaju mu oči da bi mu oteli novac i ništa. E sad, mi imamo tu mikro komunu na tom blogu i svi smo izašli na tu virtuelnu ulicu, na kojoj se okupljalo po 30.000 ljudi dnevno – to nije malo. Mi stalno pišemo neke peticije i to ponekad i upali. Vlast je baš briga, zato što ona radi minimum od onoga što bi morala. Ovde politiku vodi istraživanje javnog mnjenja i uporno govorim da to treba zabraniti na neko vreme, uz svo poštovanje tih ljudi. Jednostavno, ne smemo da objavljujemo nikakve rejtinge i gotovo. Ima da radiš svoj posao i na kraju ćeš znati rezultat, dobićeš ocenu na kraju školske godine. Ali je van pameti da obični ljudi nemaju potrebu da reaguju kada to dete bude ubijeno. Da sam bila tu, ja bih zvala svoje prijatelje da zaustavimo, bre, saobraćaj, da se objasni ljudima da to više nikad ne sme da se dogodi. Gledala sam pre dva dana kako ova iz Centra za socijalni rad kaže da romska porodica ne može da usvoje srpsko dete, Srpče, jer dete koje se daje na usvajanje mora da zadrži svoju religiju i nacionalnost. Koju religiju ima dete kad se rodi, izvini, molim te? Gde to piše, u kojoj smo mi to državi? Znači, mi treba da proverimo da li oni tu siročad svu silom krste, bez bilo čijeg pitanja? Kakav je to način, to dete će da se opredeli kako ono hoće. I tu se digne neka mala prašina, napravi se jedna emisija, ali da neki obični svet ne izađe na ulicu zbog toga, ej.

U Pančevu je zagađenje non stop. U vašoj emisiji sam rekla – dobro, u toj vladi je Aleksandar Popović, on je kao pristojan. Čekaj, šta se izdogađalo za vreme Aleksandra Popovića. On se bavi Kosovom, a u Pančevu se ljudi, bre, dave. Bilo gde na svetu, tu se digne susedna opština, susedni grad, pa im pomogne. A mi, svako svoje gleda, zatrpavaju te reklamama, atrakcijama – biće rata, neće biti rata, da li će biti skupštine, neće je biti. Pa šta me briga za skupštinu? Dovde mi ih je, oni imaju po dva soma evra plate, pa sram vas bilo. Za ta dva soma evra moraš mnogo da uradiš.

Ali da skratim priču, da ne davim mnogo, mislim da ovde ne postoji osnovni minimum građanske svesti i odgovornosti prema svom životu, prema svom gradu, prema svojoj državi. Da kada glasaš ti znaš za šta si glasao i šta ti to sutra nosi, kada kažeš – ne dam Kosovo, da znaš prvo kako se to piše, da znaš svoj jezik, da taj koji ide i piše – Ratko Mladić heroj, da ga uhvate ti panduri, kao što tebe zaustave noću da te legitimišu. Kako ne mogu da nađu te koji pišu po crkvi i po školi pored moje kuće. Prema tome, nađi ih, nađi ko je taj koji ne da Ratka Mladića, pa ga malo propitaj odakle ga ne da. Ljudi su ovde strašno sebični, ima nekog sebičluka užasnog. Neće nikoga da gledaju, nekako se raduju ako je grozno, ima nekog samozadovoljstva u tome kada ti kažu – uf, nikad gore bilo. Prosto se ispune nekom ekstazom kada ti to kažu. Ili imaš varijantu, kada ti kažeš – jao, što je ovo lepo, oni ti kažu – ne znaš ti. Znaš, meni pričaju drugarice, ako detetu ne daš da sluša Cecu, neće da ga zovu na dečije rođendane. Pa ti sad moraš tu nešto da napraviš, da nađeš tu nastavnicu, pa da se sa nastavnicom nešto dogovoriš, pa da zoveš tu decu, pa da im ti puštaš nešto drugo, pa neka ti i ne zovu decu na rođendan, pa tako neka se množimo. Da ne ideš više linijom manjeg otpora. To sad zvuči kao malo po malo, ali to uopšte nije malo. Mislim da ljudi nemaju osećanje odgovornosti, nego čekaju da im neko drugi obavi nešto u njihovo ime. Dođe ti da ih pitaš – kad si ti uopšte bio na Kosovu, kaži mi jedan podatak, koliko ljudi ima u Mitrovici, koliko ima Srba, koliko ima Albanaca, hajde, objasni najosnovnije podatke. Niko ne bi znao da ti kaže, evo, napravi prostu anketu, svi će da ti kažu – oni će nama da pale naše svetinje. A kada pitaš koliko je džamija samo 1998. i 1999. srušeno na Kosovu, postoji li Srbin koji će to da ti kaže. Ti ih pitaš – koliko je civila po kojim selima pobijeno, a oni kažu – to su ti namestili, a ni ne zna koliko je pobijeno.

Ne pogađa me ni Koštunica, niti me pogađa Velja Ilić, niti iko od njih, nego me pogađaju obični ljudi oko tebe koji ti kažu – znam, ali ne mogu Šiptari sa nama tako. A mi možemo Šiptarima šta hoćemo, jer oni nisu ljudi, kao što ovo romsko dete nije čovek. Najviše me nervira kada ti objašnjavaju kako bi izgledala skupština sa albanskom većinom. Kao da ti ljudi imaju gubu, bre. Pa što da nemaju većinu u parlamentu. A ima onih što su još najprogresivniji, koji su u fazonu – da damo Kosovo, ali da dignemo zid, da nam gubavci ne bi naišli. E, nekakva odgovornost mora da se uspostavi, a ja ne znam ko će da je uspostavi, ali evo, kažem vam, ako se ja nominujem, idući put glasajte za mene. U međuvremenu imate LDP i evo ovog Đelića.

Svetlana Lukić: Kad Bilja bude gradonačelnica Beograda, Petar Luković će ući u srpski parlament. Luković nije ušao u skupštinu i za utehu smo ga vodile u Suboticu, na promociju sedme knjige Peščanik FM.

Petar Luković: Jednog dana, ako budem pisao memoare,  imaće samo jednu stranu, pa ću na toj jednoj strani da se pitam – koji mi je stvarno… da ne kažem šta… koji mi je stvarno kurac bio svih ovih godina. 20 godina idem, pa pričam ovako sve isto i na kraju sve isti rezultati. Ja stvarno neki put pomislim – jedino genetika, da izduvaju jedno četiri, pet generacija, ja nemam drugo rešenje. Jedino da čekam da poumire to nešto, a u međuvremenu da uzmemo ove druge i da ih oblikujemo na neki način, ne znam kako. Mi se toga nikada nećemo osloboditi. Šok koji sam ja imao, šok koji su svi ljudi imali kada su čuli da je Dačić dobio više od LDP-a, ne može se meriti nekim normalnim užasom, to je triple horror. Vi nemate jedan horor, jer tu su radikali, a imate i Koštunicu i Dačića, pa zamisli svo troje. I taman se završe izbori i ponovo počne priča sa Kosovom, kad iznenađenje – otkud Ahtisari 26. januara kod nas. Pa čekaj, jebote, pa 10. novembra Ahtisari hteo da dođe, javio se, ja čitao, imam u novinama, hteo da dođe pre izbora. Ovi kažu – nemoj pre izbora da dođeš, da ne bi Kosovo postalo tema izbora i on kaže čovek – dobro, doći ću posle izbora. On došao 26. – što si sad došao. Boris Tadić kaže – nije zgodno u ovom trenutku, trebalo bi malo da se odloži njegov dolazak. Koliko da se odloži, 15-20 godina bi nam verovatno odgovaralo. Pa kad ovoj zemlji odgovara da se bilo koji problem iznese? Pre nego što sam pošao u Suboticu, gledam nekog ludaka na Palmi plus, imam tu nesreću da gledam takve televizije, koji kaže – treba samo polako. Kako sad polako, ja sad ne razumem, kako polako? Pa, kaže, nigde ne treba žuriti. U kom smislu ne treba žuriti? Pa, treba to sve odložiti što više, duže. Pa koliko duže? Pa što duže. Znači vekovima. Pa, vekovima. Cela naša politika može da stane u samo jednu reč – odlaganje. Bilo šta da se desi – hajde da odložimo. Evo, sad je došlo Kosovo, šta ćemo sa Kosovom, i to sad ima da traje, ima da se ubijemo, svake večeri ima da gledamo emisije o Kosovu, ne damo Kosovo, nećemo Kosovo, ne dolazi u obzir Kosovo, nikad se nećemo odreći Kosova. I dobro, šta će na kraju da bude? Pa, svi znamo šta će da bude, svi znamo šta će da bude. Neki put mi je stvarno neprijatno, ne što živim u ovoj zemlji, nego što sam okružen idiotima. Pa, mislim, je l’ imaju televiziju, je l’ čitaju nešto, je l’ gledaju, pa je l’ čuju šta kažu drugi ljudi? Niko ništa ne čuje. Da ponovo izdržim kampanju oko Kosova 8, 9 meseci, pa stvarno ću da poludim. Već sam poludeo, ali ne mogu 8 meseci ponovo da slušam diskusije zašto mora da se brani međunarodno pravo.

Evo, danas slušamo radikalsku platformu, oni ne pristaju ni na šta, pa da, i ne dolazi u obzir nikakva platforma. I zamislite kad vas neko zove iz sveta, iz Londona, iz pizde materine, neko vas zove ko nije zvao mesecima, i pita – je li, šta ima novo kod vas? Marš u pizdu materinu, šta ima novo kod nas, kako da ti kažem u tri rečenice šta ima novo, treba mi 26 dana da ti objasnim šta ima novo. Nema ništa novo, ko te jebe, sedi tamo i ćuti, jebo te internet. Nikad neću razumeti te ljude koji negde odu. Postoji među njima grupa koja brine. Ma, jebote, nemoj da brineš o meni uopšte, otišao si, gotovo, završio si priču, šta brineš o meni, pusti me, gledaj da nađeš neki posao da odem i ja, šta brineš kako nam je, šta te boli dupe kako mi je. To je jedna grupa, a imaš i onu grupu onih ludaka, onih napaljenih iz Kalifornije. On radi od 9 do 5, pa je fin sa Indusima, pa obožava crnce, pa ljubi Azijate, pa se uvlači u dupe svakom Tajvancu. Ali u pet kad dođe kući, na 38 stepeni stavi šubaru na glavu i udri – svi na Kosovo, jebaćemo vam majku. To vam je čuvena emigracija iz Kalifornije koja nas pita –  zašto ne idete na Kosovo. Dođi, majku ti jebem, dođi ti pa idi. Ne mogu da razumem ni moje prijatelje iz Bosne i Hrvatske. I oni se brinu nešto, pa, pusti, šta se brineš, ja da živim tamo, ne bih se brinuo uopšte. Pa ne mogu više da se brinem, da li me razumete, imam svaki dan život ovde u Srbiji, a još me onaj zove iz Hrvatske – šta ima novo oko Kosova. Jebalo te Kosovo, pusti me, on živi u Splitu, pa njega interesuje šta ima novo na Kosovu, baš ga interesuje, šta te briga šta ima novo oko Kosova. Pazite, problemi: Kosovo, pa presuda međunarodnog suda pravde, pa onda još Dinkić dosoli. To moram da ispričam na kraju.

Dođem ja kod moje majke, ima 81 godinu, potpuno žena izgubljena, ne zna ništa više, neki put me ne prepoznaje. Šalim se, zna me mama. I mama se trese, ona i komšinica se tresu, šta je sad, gledale smo televiziju, šta je bilo na televiziji. Kaže, govorio Dinkić. Ja kad čujem – Dinkić, popizdim kao fiskalni račun kad čujem i pitam ih – šta je rekao budala. Kaže da nema penzije od 31. marta. Gde je rekao, pa kaže, na televiziji. Ja njima objasnim – slušaj mama, slušajte gospođa Anka, to samo kreten može da kaže, biće penzija. Sad je rekao. Ma, jebo vas Dinkić. One su u međuvremenu, gospođa Anka i moja mama, zvale sve penzionere da im kažu da neće biti penzije uopšte, da će umreti od gladi. Evo, to vam je zemlja, pazite, ludak, ludak, dođe i kaže tako nešto. Pa nema te zemlje u kojoj to može da se desi, nego on sad plaši narod. Pa, seckao bih ga sekirom, onako fiskalno sitno. I to vam je život i zamislite sad ovaj, presuda međunarodnog suda, mi osuđeni za genocid kao nacija, nemamo vladu, hoće da nam uzmu Kosovo, možda nećemo imati penzije i plate, jebote, kakva božanstvena zemlja.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik, hvala što ste nas slušali, doviđenja.

 
Emisija Peščanik, 16.02.2007. 

Peščanik.net, 16.02.2007.