Francuski raper sa imenom Sinik (pisano sa “es”, ne sa “se”) je svoj realistično-angažovani hit snimio u nekoj dečijoj bolnici: kod teško bolesnoga maloga crnoga pacijenta, Sinik nagoveštava dijagnozu rečima “u njegovoj glavi je Kosovo”. Konfuzija, neizlečiva bolest, užasna izraslina, beznadje? Sve to. Uzgred, ni Sinik nije belac, ali francusko slovo zakona o državljanstvu ne prepoznaje boju kože. Druga je stvar koliko ju prepoznaje stvarnost, zakonita ili nezakonita. Jedno je izvesno: tamo daleko, nejasna i bezoblična, teško prepoznatljiva ali uvek spremna, vreba kolektivna zver, koja će skočiti na svaku nepravdu (kad je prepozna) nanesenu Siniku, pacijentu ili sličnima, dakle svakom obliku “Kosova u glavi”. Možemo je formulisati kao glas javnosti, kritički duh, gradjansku tradiciju otpora, liberalno levičarstvo – svaka definicija je nepotpuna, ali upravo to je definicija fenomena kome je na nekim drugim delovima planete već uveliko odzvonilo – u Srbiji, recimo. Nije samo reč o tome da su oni koji o Kosovu misle drugačije udaljeni iz javnosti, već su i stigmatizovani, pa je dijalog odnosno promena mišljenja nešto sasvim isključeno. Prostor za razgovor o Kosovu je potpuno de-racionalizovan, može se konstatovati samo klinička smrt imaginarnoga pojma “srpska inteligencija”. Zašto bi baš većinski usmereni intelektualci bili krivi za Kosovo? Samo zato što o njemu nisu mislili. Jer kada se misli, ne može se završiti ni u stereotipima, niti u dosadnome nacionalističkome tuljenju, niti u očitim lažima, niti u bilo kome drugom obliku inače mizernoga tematskoga horizonta srbske kosovonanije. Starija krivica je biti većinski usmeren: najbolje adaptirani na komunističko jednoumlje (računajući i tome pripadajući slavski anti-komunizam) isto su se tako najbolje snašli u nacionalističkome jednoumlju. Ne videti paralelu, i ne osetiti bar pobunu stila protiv formule mi-svi-Kosovo izvestan je znak gorepomenute dijagnoze.

Kulturna invencija je plod zajedničkoga (ne nužno planiranoga) rada državnih institucija, individualnih intervencija, ponekad njihove interakcije sa masovnom kulturom, ponekad čak i sa sub-kulturom. Tu bismo očekivali invenciju Albanca, manje ili više planirani napor obrade političke stvari u kulturi. Individualna intervencija je, recimo, nežni (mogućni) ljubavnik Albanac iz romana Mir-Jam, dašak egzotike – i ženske slobode izbora – izmedju slovenačkih gora i Crne Gore. Jugoslovenske institucije su posle rata ponudile lako kolonijalni, ali probavljiv lik Albanca, u varijantama od čestite starine, neprobojnoga patrijarhalca koga novo vreme “slama”, sve do nepokolebljivoga borca, ukratko više privlačne nego odbojne muške zveri – sve to u filmu, gde se najlakše guta. “Igranje drugoga” kao performativni kulturni kod omogućilo je igranje Albanaca i igranje Albancima, i ostavilo nešto tragova u filmu i pozorištu, a sa mnogo dobre volje će se ti i danas naći u raspršenim ostacima beogradske urbanosti. To je i bila glavna osnova nekoliko pokušaja sasvim drugoga Beograda da u retkim peticijama i javnim manifestacijama pokaže da nisu svi mi oko Kosova i Albanaca. I, sa druge strane, jasan dokaz da čak i državna intervencija može otvoriti prostor tumačenja i afirmativne političke akcije.

Mainstream kultura je uspešno zaobišla i ovakve, najmanje zahteve poštovanja ljudskih prava i gradjanske tolerancije. Čim je postalo dozvoljeno, a to je bilo znatno pre nego što će se komunizam uspešno transformistati, Albanci su zamenjeni Šiptarima i ustoličeni su kao kolektivni neprijatelj broj jedan, sa situacionističkim zamenama i dopunama (svi ne-Srbi, po volji i porudžbini). Ako zasada odbacimo riku i bes, ostaje tzv. fina književnost, recimo Slobodan Selenić i Svetlana Velmar Janković. Premda je u njihovim delima glavni negativac mračna i neljudska Prečanka, nije zanemariv ni dubinski pokvaren Albanac: oboje su objekt srpske plemenitosti, iskrenosti i naklonosti, a vraćaju kako samo oni umeju. U doba kulturne prevlasti disidencije 80′, tik pre nego što će se veći deo odlučiti da otplovi na Meduzi, Hana Dalipi je napisala, objavila, i dobila nagradu za izuzetni roman Vikend u materini, u kojem karnevalizuje albansko-srpsku svakodnevicu, a posebno rod, seksualnost, i manje-više sve što je na obe strane sveto. Autorka je za vreme rata emigrirala, a i šta bi drugo. Poslednji put je vidjena u Parizu, a zatim joj se gubi svaki trag. Slučaj Svetlane Djordjević pokazuje da je reč o sistemskim rešenjima – pa izvolite, srpske a i albanske književnice! Imate širok izbor izmedju pranja nogu junaka, svete ili civlne Petke, a ko hoće može i magijski realizam: samo probajte ono što vam je pred očima!

Drugim rečima, kulturna invencija je izvesno deo dužnosti intelektualaca sa koje god strane da u njoj učestvuju, i srpski intelektualci su zastrašujuće masovno ispustili mogućnost da svojoj zemlji pomognu time što bi stvarali privlačne, zapletene, upitne i mnogoznačne, a zašto ne i naprosto pozitivne i tolerantne slike, likove, situacije Albanaca i albanskog, srpsko-albanskog i albansko-srpskog – čega god. Domovini se služi mržnjom, u redu. No kako je mogućno da izazovni tematski sklopovi potpuno izmaknu pažnji književne sredine? Recimo, slučaj države koja vojno napadne svoj integralni i navodno najsvetiji deo? Recimo, slučaj najgorih neprijatelja koji godinama ne napadnu zaledje države dok ona sebi daje luksuz da napadne sve svoje susede istovremeno, pa i nesusede na krajnjem severu? Recimo, slatko-lepljiva retorika koja koristi radi dopušta Slovencima i Hrvatima da imaju svoju državu, ali ne i ostalima, a naročito ne Albancima? Recimo, jako razumna rasprava bivših targetaša o potrebi da se Srbija pridruži NATO paktu, i istovremeno pena na ustima kada se spomene nezavisnost Kosova? Recimo, potpuna nesposobnost da se Crnogorci ubede milom, i istovremeno očekivanje da će se Kosovo prikloniti samo pretnjom, vredjanjem i silom? Recimo, “lukavo” podgrejavanje latentnog evropskog rasizma do Albanaca? Recimo, namig sa najvišega mesta koji Srbima, onim pravim, omogućava da glasno govore epski a broje pare za cenu Kosova u tihoj molitvi? Kako naivno u poredjenju sa tim zapletima izgleda Den Braun sa tračevima o Magdaleni…Naravno da bih za ovakve zaplete zaželela boljega pisca nego što je Den Braun, što je bogohulna želja iz provincijalne perspektive bilbordske idolatrije SSSS (sasušeni starci služe svakome) pisaca.

Srpska država, kakav god da je model javne laži i licemerja nudila u zadnjih 15 godina, nije ponudila nijedan program tolerancije i anti-rasizma, naprotiv. Ne de bi to iko pametan očekivao, to je samo ilustracija konteksta još veće krivice intelektualaca za današnje stanje duha i pameti oko Kosova: niko ih nije ozbiljno sprečavao da takvu državu kritikuju što se Kosova tiče.

Kosovo u glavi je moćna metafora, jer se drugačije ne može opisati stanje u kojem svi znaju da Kosovo ne može više biti srpsko, ali se preventivno i drugačije guši svaki glas koji bi rekao nešto o poslovičnome novome ruhu. Izgledi takve glave su skoro nikakvi. Oni koji misle da Kosovu treba prepustiti odluku o nezavisnosti, bez obzira na evropsko muljanje, nisu nužno obožavatelji bilo kojega nacionalnoga programa, baš naprotiv, svi im otprilike isto smrde. Ali ta beznadežno jednostavna situacija je posledica svesnog i koristoljubivog odbijanja intelektualaca da svojim osnovnim vežbama i veštinama, ne ulažući ni mnogo vremena a ni talenta, spreče predvidljiv razvoj. Kao i ranije, kao i obično, kriv je svako ko je huškao, kriv je svako ko je ćutao. Ostaje samo da što više ja-ova kaže javno zbogom i sa srećom Kosovu, i da ih ne bude briga što ih ni na jednoj strani ne čuju.

Danas, 19.09.2007.

Peščanik.net, 18.09.2007.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)