Krešnik je osamnaestogodišnjak i živi u Prištini, glavnom gradu Kosova. Ne znam ga lično, ali povremeno dobijam elektronsku poštu od njega. Kao verni čitalac kosovskih dnevnih novina za koje ja jednom nedeljno pišem kolumnu, Krešnik često komentariše moje tekstove.

Pre nekoliko meseci, tačnije u maju, dobio sam elektronsko pismo od Krešnika sa nešto drugačijom sadržinom od uobičajene. Zamolio me je za komentar o svom tekstu koji je tom prilikom priložio. Reč je o eseju koji je napisao povodom konkursa kosovskog ministarstva obrazovanja za učenike završnih razreda kosovskih srednjih škola.

Tema je Balkan i Evropska unija. Petorici pobednika konkursa smeši se nagrada u formi jednonedeljnog putovanja u Brisel. Organizatori iz glavnog grada Evrope obezbediće vizu, smeštaj i hranu. Poseta obuhvata i obilazak važnih evropskih institucija.

Krešnikov esej me je impresionirao. Ne samo zbog toga što je njegov pisac zapanjujuće dobro informisan, već i zbog toga što ima jasnu predstavu o trenutku u kome živimo i o uslovima za dalje evropske integracije Kosova. Krešnik smatra da narodi i države regiona prvo treba da intenziviraju regionalnu saradnju i da izgrade međusobne mostove ukoliko žele da ispune zahteve Brisela. Krešnik se ne ustručava da probleme koji se na Balkanu najčešće guraju pod tepih nazove pravim imenom, a to su vladavina korupcije i organizovanog kriminala.

Pročitao sam esej i drugi put i zaključio da me prvi utisak nije prevario. Ovaj 18-ogodišnjak ima daleko jasniju predstavu o izazovima evropskih integracija nego velika većina onih koji sebe smatraju kosovskom političkom klasom. Ostaje pitanje koliko ima Krešnikovih vršnjaka koji su približno dobro kao on informisani o EU i kojima je jasno da je neophodnost regionalne saradnje preduslov za približavanje Evropi.

U svom odgovoru Krešniku nisam se bavio ovim pitanjem, već sam mu samo čestitao i poželeo puno sreće na konkursu.

Zahvalio mi se na pohvalama, ali što se tiče pobede na konkursu nije bio veliki optimista. „Oni gore“, birokrati u ministarstvu kulture i konkursnoj komisiji, postaraće se da nagrada ode i ruke nekoga koga poznaju.

Odlučio sam da se uzdržim od daljih komentara.

Šta sam mogao da mu kažem? Da nije nimalo jednostavno kada živiš u najsiromašnijem i najkorumpiranijem regionu Evrope? Da njegovi vršnjaci iz Poljske, Češke, Mađarske ili Slovačke, ali i iz Rumunije i Bugarske, dakle skoro sa Balkana, žive u Evropi, u koju bi on, pod uslovom da pobedi na konkursu, smeo da proviri tek na nedelju dana.

Krešnikova priča podseća me na moju. Bio sam otprilike njegovih godina kada su početkom osamdesetih građani bivše Jugoslavije počeli da otkrivaju nove turističke destinacije. Titova država bila je raj među socijalističkim zemljama. Stari, kako ga još uvek zovu nepopravljivi nostalgičari, izgradio je snažne veze sa zapadom, što je građanima njegove zemlje obezbedilo bezvizna putovanja u zapadne zemlje. Istovremeno su ponovo uspostavljene veze sa državama istočnog bloka, prekinute posle razlaza sa Staljinom: tadašnjom Čehoslovačkom, Poljskom i Mađarskom.

Nikada neću zaboraviti koliko su moji nastavnici po povratku iz Poljske bili oduševljeni ovom jeftinom (ne „siromašnom“) zemljom, jer su tamo nastupali kao bogati turisti koji u prodavnicama kupuju stvari o kojima njihove poljske kolege mogu samo da sanjaju.

Dvadeset godina kasnije odnosi su se promenili. Poljska je postala sastavni deo Evrope, dok ljudima iz država bivše Jugoslavije ide lošije nego Poljacima tokom osamdesetih.

Ukidanjem kosovske autonomije 1989. zabranjen je ne samo odvojeni politički život, već je to označilo i početak najkrvavijeg rata u Evropi od Drugog svetskog rata. I dok je Miloševićeva vojno-policijska mašinerija držala Kosovare pod kontrolom, provokacije su se nastavljale izazvavši naposletku ratove u svim republikama bivše Jugoslavije. Godine 1991. Milošević je na nekoliko sati poslao vojsku u Sloveniju, da bi joj kasnije „dopustio da se povuče“. Usledio je krvavi rat u Hrvatskoj, gde su mesta kao Vukovar i Knin postali sinonimi za masovno stradanje, sistematsko proterivanje i nepregledne kolone izbeglica. Onda je došla na red i Bosna i Hercegovina, gde je od 1992. do 1995. mlada Evropa doživela najbrutalniji rat od kraja hladnog rata. Glavni grad Sarajevo je postao sinonim za najdužu opsadu nekog grada u poslednjih nekoliko decenija, a grad Srebrenica, na istoku ove bivše jugoslovenske republike, sinonim za najgori masakr u Evropi od Drugog svetskog rata. U periodu od 48 sati od pada bivše muslimanske enklave, u julu 1995, Radovan Karadžić, Miloševićev politički komesar, i vojni egzekutor Ratko Mladić, po naredbi iz Beograda su masakrirali 8.000 nedužnih muškaraca i dečaka.

Tokom svih ovih krvavih ratova, dok je Milošević ratovao po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i popuštao u poslednjem trenutku pod vojnim pritiskom, Kosovo je bilo pod beogradskom šapom.

Porazi u Hrvatskoj i Bosni, gde je NATO posle Srebrenice i vojno intervenisao, značajno su oslabili Miloševiča. Naročito je teško bila pogođena srbijanska privreda, tako da mu je bio potreban novi rat. Albanska omladina na Kosovu bila je razočarana Ibrahimom Rugovom i zapadom.

Situacija na Kosovu početkom 1997. bila je identična onoj u Bosni početkom 1992, samo što je sada Milošević nameravao da bude još brži, dokle god su srpski vojnici i paravojne formacije moćniji od kosovsko-albanske Oslobodilačke vojske Kosova. Kosovski rat počeo je u proleće 1997, eskalirao 1998, a okončan je u noći 10. jula 1999. kada su Srbi u Kumanovu u Makedoniji, posle višemesečnog NATO bombardovanja, potpisali kapitulaciju.

Period posle rata.

Miloševićev režim u Beogradu je pao. Na Kosovu je još uvek primetno veliko prisustvo međunarodnih civilnih misija UN-a, Evropske unije, OEBS-a, kao i vojne misije NATO-a, u cilju nadgledanja i pomoći vlastima i institucijama u izgradnji ove mlade i krhke republike.

I dvanaeset godina od završetka rata problemi su brojni. Od onespokojavajućeg siromaštva, preko korupcije, pa sve do neverovatno teškog ponovnog uspostavljanja odnosa između albanske većine i srpske manjine, koja i dalje u Beogradu vidi spas, a u Prištini pretnju svojoj egzistenciji.

Svi mi južno od Hrvatske, bilo u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji ili Kosovu, teško podnosimo ne samo isključenost iz Evrope već i regionalnu razjedinjenost. Najgore je to što je za međusobno zavađene, nesposobne političke elite ovih zemalja priključenje Evropi samo objekat špekulacije, dok je mafija odavno naučila da je u njenom najboljem interesu da prevaziđe nacionalističke podele. U poslu trgovine ljudima, cigaretama i drogom prekogranična saradnja odlično funkcioniše.

Mi na Balkanu smo još daleko od stvarnog približavanja Evropi. Za to su verovatno potrebne decenije. Desetogodišnjim ratovima nisu uništene samo ekonomske prednosti ovog regiona, već i nada da u postkomunističkim, postnacionalističkim društvima može doći do brzog stvaranja snažnog i uticajnog proevropskog pokreta.

Da li i Evropa snosi deo krivice za ovu situaciju? Da i ne. Da, zato što je apsurdno da evropske diplomate zaobilaze Balkan kada idu u Tursku ne bi li pregovarali o njenom priključenju EU. Ne, zato što umesto naroda Balkana, a posebno njihovih političkih i intelektualnih elita, niko drugi ne može da donese odluku o njihovoj budućnosti u Evropi.

Konkurs na kome je učestvovao Krešnik iz Prištine, glavnog grada Kosova, sasvim je u redu, ali iz Brisela ipak moraju doći efektnije inicijative u pogledu približavanja Balkana Evropi. Možda i glavni grad Evrope počinje da traži podršku za to u Krešniku i njegovoj generaciji?

Beqe Cufaj napisao je ovaj tekst za književni festival u Berlinu: Evropa sad: književni paket pomoći za Evropu (Europe now: Ein literarischer Rettungsschirm für Europa).

Parlentaucher, 17.09.2012.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 02.10.2012.

KOSOVO