Normandija
Normandija

Dozvolite mi da već na početku priznam, donekle posramljeno, da naslov ovog eseja nije baš najoriginalniji. Preciznije rečeno, on asocira na naslove romana dvojice autora koje je većina vas sigurno čitala ili je makar čula za njih. Reč je o Raymondu Carveru, američkom pripovedaču, koji u svojoj knjizi „O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi“ jednostavnim jezikom ilustruje bračni život, gradske četvrti, porodicu, samrtnu postelju, slatkiše, katedralu, autobus, kazino, voz, egzil, domovinu i ljudske drame prošlog veka. Druga aluzija se odnosi na njegovog najboljeg prijatelja i prevodioca sa engleskog na japanski, a danas jednog od najčitanijih svetskih autora, Haruki Murakamija i njegovu knjigu „O čemu govorim kad govorim o trčanju“.

Priznajem, ponovo uz dozu srama, da sam toliko zbunjen da nemam nikakvu ideju o tome o čemu bi tačno trebalo da govorim. O sebi, a time i o nama. Jer kao što nas uči Portugalac Fernando Pessoa, svako od nas nije samo jedno. Unutar nas postoji mnoštvo Ja. Ne bezuslovno onih najboljih. Ili obratno. Pri pokušaju da se uzdržim od teoretisanja i moralisanja, potrudiću se da učinim ono za šta sam verovatno jedino sposoban: da ispričam priču.

Sve vreme svestan da ću doživeti neuspeh. I sami znate: sve zavisi od toga koliki je taj neuspeh. Što veći, to bolje. Što manji, to gore.

Ukoliko izuzmem nekoliko predavanja koje sam održao povodom mog novog romana tokom prošle godine u Nemačkoj, Austriji i Švajcarskoj, ovo danas bi bio prvi put posle čitavih godinu dana da sam napisao i predstavio nešto novo pred mnogobrojnom publikom. To važi i za nemački, moj drugi, ali i za albanski, moj prvi maternji jezik. Međutim, to ne znači da nisam pisao. Naprotiv. Potpuno povučen iz javnog života u Nemačkoj ili na Kosovu, u Albaniji i uopšte na Balkanu, ne znajući gde sam se zaputio ili šta bi trebalo da tražim na tom još neodređenom mestu, rizikujući da zapostavim svoje dužnosti oca i muža, sedeo sam za radnim stolom ovde u Štutgartu i nisam prestajao da pišem, neuspešno na svaki mogući način.

Bez zadovoljavajućeg rezultata i bez izgleda da se to promeni. Ono što time želim da kažem jeste da je biti umetnik, a naročito pisac, neka vrsta posebnog ludila. Naročito u vremenu koje danas živimo i u kojem živimo. Znam da su ovo isto, u različitim trenucima i okolnostima, pre mene izgovorile mnoge moje koleginice i kolege. Ali se to posebno odnosi na vreme koje proživljavamo sada.

Pre samo jedne decenije, kao i vekovima pre toga, biti stvaralac bilo je prokletstvo, ali i privilegija. Danas je svako od nas umetnik i pisac. Slikar i muzičar. Zahvaljujući vremenu u kojem živimo, pesmu, priču ili roman možete da napišete na desktopu, smartfonu ili laptopu…, možete da fotografišete, dizajnirate, pevate, slikate i stvarate. I da onda sve to postavite na virtuelnu mrežu – Facebook, Twitter, You Tube, gde vaš rad može da se svidi hiljadama i hiljadama ljudi. Možda vam to donese i neočekivani uspeh. Živi se brzo. Zaboravlja još brže. A nove tehnologije, uprkos svom napretku, donose sa sobom i lakšu kontrolu svojih korisnika. O tome drugom prilikom, jer sada želim da vam ispričam nešto što sam doživeo u poslednjih mesec dana.

Dvadeset prvog decembra 2013. seo sam u voz za Pariz, a odatle dalje ka Normandiji. Da li će me voz odvesti ka svetlosti? Proveo sam ceo dan i noć u ovoj oblasti, gde su pre gotovo 60 godina u samo nekoliko meseci hiljade mladića, roditelja, dece, ljudi različitih nacionalnosti iz Evrope i SAD ubijali jedni druge, pretvorivši plaže jednog od najlepših delova Evrope u masovne grobnice – gde se nameće neizbežno pitanje o smislu, koga nema, o logici, koja ne postoji, o ideologiji, koja to nije, o osećanju straha i tuge, užasa i prokletstva, i o ovom velikom groblju.

U nedostatku razumnog objašnjenja za kolektivno ludilo, pitam se da li čovek i čovečansto u sebi nose značajan samodestruktivni potencijal, koji nadilazi svaku logiku ideologije i manipulacije masama?

Pitao sam se o svemu tome dok sam kretao ka Vaterlou u Belgiji, prolazeći pored mesta gde je Napoleon još uvek verovao u svoju pobedu? Koju pobedu? Onu koju mnogi i danas smatraju najvećim porazom u istoriji čovečanstva. Belgijski seljaci još uvek prilikom kopanja temelja nalaze kosti vojnika koji su poginuli pre dva veka. Uprkos napretku u forenzici, teško je odgonetnuti da li su ovi ljudi bili Francuzi, Nemci, Belgijanci, Rusi, Austrijanci ili balkanski plaćenici! Isto bismo mogli reći i za masakr kod Lajpciga… odakle sam se teškom mukom zaputio ka Austriji. Zaobišao sam Štutgart! Ni sam ne znam zašto. Ili znam. Prosto sam želeo da dotaknem prošlost, bez virtuelnog (interneta) i mobilnog (i time krajnje ograničenih kontakata). Put me je odveo do centralnog bečkog groblja. Ugledao sam ime poznate prijateljice, sada verovatno u osamdesetima, koju nisam video nekoliko godina. Kada sam pročitao njeno ime, pomislio sam da je umrla. Ali ne. Dama o kojoj je reč, poznata Jevrejka, ovekovečila je samu sebe upisavši na spomenik svoj datum rođenja. Smrt će doći, a u trenutku kada je polože kraj njenog supruga, neko drugi će uklesati datum njene smrti. Tada će, za razliku od svojih roditelja, braće i sestara, mirno počivati i neće je pretvoriti u prah i pepeo neka ludačka ideologija. Da li su Brams i drugi kompozitori koji tamo počivaju svojom muzikom predvideli drame koje su snašle čovečanstvo u prošlom veku? Od centralnog bečkog groblja, preko nepoznatih terena, vozom, autobusom, peške i autostopom, našao sam se u Bosni i Hercegovini. Prvo u Sarajevu, gde je pre 100 godina počeo Prvi svetski rat koji je srušio staru Evropu. A onda ka najvećoj mrlji nove Evrope, gde je pre 19 godina, ponavljam, pre samo 19 godina, uz blagoslov i odobrenje holandskih, a time i evropskih plavih šlemova, u samo 48 sati ubijeno i masakrirano ni manje ni više nego 8.000 dece, muškaraca i staraca. Samo zato što su pripadali jednom narodu, slabijem od onog drugog. Srbi pod komandom Miloševića, Mladića i Karadžića masakrirali su nenaoružane muslimanske civile, sahranivši ih kasnije u masovne grobnice kako bi izbrisali tragove svog zločina. Srebrenica pod tmurnim decembarskim nebom deluje poput mesta gde se smrt oseća na tlu, nebu, drveću, u žbunju, u kućama, na ulicama, malim trgovima, u dolinama i na planinama. A naročito na mračnim, duboko nesrećim licima Srba i Muslimana. Odavde Srbija nije daleko i mogu tamo da otputujem prilično lako. Ovde moram da napravim kratku digresiju. Zahvaljujući nemačkom državljanstvu i nemačkom pasošu, jednom rečju, zahvaljujući tome što sam Nemac (iako sa kosovarskim imenom i prezimenom) mogu slobodno da putujem, bez straha da će me zaustaviti i šikanirati kao neprijatelja, koga su tokom poslednjeg rata na Kosovu 1999. smatrali „teroristom“, koji se borio protiv srpskih snaga i Miloševićevog režima, režima odgovornog za najkrvaviji rat u Evropi posle Drugog svetskog rata. Rat, čije rane još nisu zacelile.

Srbija je zemlja u kojoj ću morati da provedem neko vreme. U Novom Sadu i Novom Bečeju u Vojvodini, ali i u Beogradu i Raškoj. Želeo bih da vidim one predele gde je možda pokopan moj deda, ubijen u Drugom svetskom ratu. Nikada nam nisu objasnili da li je poginuo tokom poslednje partizanske ofanzive protiv nacista i kolaboracionista (kojima je on izgleda pripadao). Nikada nisu našli njegov grob. Želim konačno da posle Drugog svetskog rata i ratova iz 90-ih, sada opremljen nemačkim pasošem, posetim one oblasti gde se najverovatnije nalaze njegovi posmrtni ostaci. Bez nade da ću nešto saznati, jer naglašavam, ni petnaest godina posle poslednjeg rata na Kosovu još uvek nema saznanja o 1.000 nestalih Albanaca, civila sa Kosova, masakriranih i transportovanih hladnjačama u Srbiju, bačenih u reku Savu i pokopanih ispod drumova, sada prekrivenih asfaltom, kojima putuju automobili iz Srbije, celog Balkana i Evrope. Nedavno su ispod jedne takve ulice, kojom svakog trenutka prolaze automobili brzinom od 60 kilometara na sat, na jugu Srbije u Raškoj, otkriveni posmrtni ostaci mnogih Albanaca.

Mogu da zamislim kako se neko pita zbog čega nam ovaj čovek govori o mračnim pričama koje su ga podstakle da proputuje celu Evropu! Od francuske Normadije preko Belgije, Nemačke, Austrije, Balkana sve do tužne priče o njegovom dedi i telima hiljada nestalih, koji su i danas izvor velike, opipljive i nepodnošljive tuge i to ne samo članova njihovih porodica. I kakve to veze ima sa Štutgartom i Degerlohom (deo Štutgarta – prim.prev.)? Ja kažem – mnogo. Dok pokušavam da rezimiram ovo dugo i duboko uznemirujuće putovanje, tamo dole u moderno nameštenom stanu na 10. spratu nove zgrade u centru glavnog grada najmlađe evropske države, republike Kosovo, preda mnom su izronile dve slike. Višednevno putovanje po svim delovima ove zemlje i Štutgart. Otvorene rane iz poslednjeg rata na Kosovu, kada su poginule hiljade nevinih ljudi, ulazak NATO snaga, među kojima su prvi put posle Drugog svetskog rata bili i nemački vojnici koji su učestvovali u vojnoj intervenciji protiv Miloševićevih snaga. Dakle, posle onoga „nikad više“, mi Nemci smo ušli u novi rat, ovoga puta na strani saveza koji je u Drugom svetskom ratu bio protiv nacizma. Sve to posle ponovnog ujedinjenja Nemačke, koja je devet godina kasnije, 1999, zaslugom tadašnje crveno-zelene koalicije preuzela veliku odgovornost u svim oblastima i u svim pravcima. Ovo ponovno ujedinjenje ne samo da je dve decenije kasnije Evropu učinilo Evropom, već je ona sada nezamisliva bez nemačke uloge i snage. Razlog za radost, ali i za zabrinutost. Ponovo se bude stari resantimani zbog nemačke hegemonije na starom kontinentu, a i šire. Druga slika je ona o Nemačkoj, o Štutgartu iz 50-ih godina prošlog veka. Da li je bilo takvih kao ja, koji su imali vremena i snage da se iz očaja daju u potragu za nemogućim. Potragu za smislom zla u ljudima i čovečanstvu, kada su nevini mladi ljudi umirali, jer im je neko rekao, naredio, da se pretvore u ubice koje su po beskrajnim evropskim poljima ostavljale svoje živote. Vekovima.

Razmišljam o svemu tome, ali i o budućnosti glavnog grada kosovske države, Prištini, gde sam proveo prvu polovinu života. Zaista, moj život se sastoji od dve gotovo identične polovine: 24 godine na Kosovu i skoro 20 godina u Nemačkoj daju mi vremensko i fizičko pravo da se osećam kao podeljena osoba. Jedna polovina pripada jednoj, druga drugoj zemlji. Dvostruki teret, koji pokazuje svoje pravo lice čim jedna polovina pretegne nad drugom. U Nemačkoj i Evropi često pokušavam da se izjašnjavam kao Balkanac, a ne samo kao Albanac sa Kosova. Balkanac u pravom smislu te reči, dok se istovremeno osećam kao Nemac. Vreme koje živimo ne sprečava me da se osećam kao oboje. Ovo dugujem odrastanju u zemlji iz koje potičem. Ali takođe, moram priznati, i traumi proživljenih ratova tokom 90-ih. Drugim rečima, kada sam na Kosovu moram da se osećam Nemcem koji ne primećuje ovu razorenu i obnovljenu, ranjenu i isceljenu, traumatizovanu i izlečenu, siromašnu i kranje osiromašenu, dekolonizovanu i korumpiranu, proevropsku i realtursku, muslimansku i dvadesetprocentno hrišćansku, gotovo članicu UN-a – zemlju koja očekuje nova priznanja svog postojanja. Kosovo, zemlja mog porekla, 15 godina posle oslobođenja, jedan je od najneobičnijih eksperimenata velikih sila, kojim svaka od njih pokušava da ostvari svoje najčudnije zamisli. Amerikanci su posle rata na Kosovu podigli svoju najveću vojnu bazu od Drugog svetskog rata. Ujedinjene nacije upravljaju svojom najsveobuhvatnijom misijom od osnivanja, a Evropska unija najambicioznijom međunarodnom misijom od svog postanka. Niko od njih nije ostvario ciljeve svoga rada. Kosovo ostaje zemlja bez suvereniteta nad celom svojom teritorijom. Zato što Kosovo još uvek nije član UN. Zato što građani Kosova, iako tamo postoji najveća misija u istoriji Evropske unije, jedini na ovom kontinentu nemaju prava na putovanje bez viza u EU. Evropska unija je trebalo da ispuni ovaj zadatak za osam godina koliko je tamo, ali svakoga dana postaje sve očiglednije da nije zakazala samo ona, već i mi, nemački poreski obveznici, bez ikakve ideje šta naši službenici rade na Kosovu. Blaža verzija neokolonijalizma. Ludilo koje je pripisivano Francuzima u Alžiru, Britancima u Indiji, Nemcima u Africi, na Kosovu je našlo svoj izraz u bizarnom amalgamu velikih nacija. „Međunarodna zajednica“, koja je tu da bi rešila probleme, postala je deo tih problema u pokušajima da posreduje u nerešenim sukobima, od onih sa Srbima iz severnog dela Kosova, do nestalih ili žargonski rečeno „missing persons“. Da budemo jasni: uticaj međunarodne zajednice, a time i nas poreskih obveznika, bio je veliki, da ne kažem od životnog značaja. Ali ne smemo zaboraviti gorku stvarnost da se 70% naše pomoći Kosovu na neki način vraća u zemlju porekla, u džepove međunarodnih pomagača. To se odnosi na posleratnu Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, ali i na Haiti i ostale regione pogođene prirodnim katastrofama. To se mora promeniti. Ne smemo da se zanosimo time da mi kao Nemci i Evropljani, kao zapadna civilizacija, pomažemo i da će naša pomoć završiti na pravoj adresi. Prisetimo se samo Evrope ili, konkretnije, posleratne Nemačke. Činjenica je da su Nemci bili ti koji su izgubili rat, ali je isto tako tačno da su nemačke žene u muškarci obnovili ovu zemlju i storili je onakvom kakva je danas! Moram da podsetim na legendarne žene ove zemlje, na koje smo ponosni i koje su do dana današnjeg idealni uzori za stvaranje međunarodnih organizacija! One su predmet istorijskih i socioloških studija i služe kao moderni obrazac organizovanja od mesta do mesta, od sela do sela, od grada do grada!

Ne prestajući da razmišljam o obema mojim zemljama, o obema mojim prirodama u jednom telu, ne mogu a da se ne osetim očajno kada pogledam Prištinu, glavni grad Kosova – zabetoniran, ogrezao u kriminalu i korupciji i bez tračka nade da će iz ove depresivne situacije brzo izaći. Zimsko sivilo koje tako neodoljivo podseća na scene iz filmova Krzysztofa Kieslowskog.

Ostavljam sav bes po strani da bih pokazao šta znači živeti u Prištini. Opisaću sledeću scenu. Često se naljutim kada u Štutgart-Degerlohu odem u kupovinu, a neka stara dama, koja je sigurno provela celi svoj život u Löwenstraßeu i preživela sve one prethodno spomenute užase, odluči da proćaska sa prodavačicom u pekari ili u Lidlu. Isto tako jedna stara dama u Prištini mora da istrpi plač svog unuka, jer u tašni ima samo 5 evra, a račun je 5 evra i 70 centi. Sedamdeset centi košta sok od narandže, koga žrtvuje kako bi kupila preko potrebno mleko za celu porodicu! Treba li da se osećam srećnim jer sam joj istog trenutka dao 70 centi i zaustavio plač deteta? Ne, naprotiv. Ovo dete će nastaviti da plače, a njegovo odrastanje u takvim teškoćama bi trebalo da bude opomena u kakvom stanju se ova zemlja nalazi. Da li mi, građani hemisfere – recimo to tako – bogatih, treba da budemo srećni što dajemo milostinju nerazvijenim oblastima na Balkanu, evropskoj kapiji ka Turskoj, i ostalim zemljama u razvoju?

Zadržimo se na Kosovu. Ono je jedina zemlja u Evropi gde, preciznije rečeno na njenom severnom delu, imamo zamrznuti konflikt Beograda i Prištine, za koji Evropa i SAD predvođeni nemačkom vladom pokušavaju da pronađu mirno rešenje. Da li je samo etnička mržnja između Srba i Albanaca razlog za pat poziciju na 15 odsto kosovske teritorije? Naravno da nije. Ovaj deo Kosova ima nešto što nema nijedna država u Evropi, a samo delimično Kina, Rusija i Afrika. Sve ove velike države, „posrednice“ u ovom etničkom konfliktu, govore o miru, dok im je nešto drugo na umu. Mineralne sirovine i posebno ruda gvožđa, koje se nazivaju „retkim rudama“. Preciznije rečeno. Retke rude i ostala rudna blaga najsiromašnije evropske države obezbediće najvećim državama Evrope monopol u narednih 200 do 300 godina, jer se one koriste za proizvodnju modernih tehnologija!

Kao čovek i autor sklon preterivanju, sa balkanskim genima sklonosti ka teorijama zavere, ali istovremeno i sa trezvenim i realističnim nemačkim stavom, ohrabriću se da kažem: najveći uspeh međunarodnih misija u mojoj zemlji je fizička bezbednost. Drugim rečima: Kosovo je bezbedna zemlja. Onda sledi gastronomija. Hranu u ovoj zemlji možemo da uporedimo sa onom na štutgartskom vašaru. I tu su internet i telefonija. Prema poslednjim anketama UNDP-a, 78% stanovništva Kosova raspolaže internet priključkom. Čak i u najudaljenijim selima, ljudi poseduju W-LAN i kablovsku televiziju! Fudbal je popularan, ali budući da nismo članica UN-a, kosovska reprezentacija ne može da igra međunarodne utakmice, a kosovski klubovi mečeve sa Stuttgarter Kickersima, a kamoli VfB-om! Kultura u gradovima cveta. To se odnosi pre svega na subkulturu, muziku, lepe umetnosti i kratkometražne filmove; ovi poslednji su forma protesta zbog teške situacije u svim životnim oblastima. Književnost je takođe dostupna. Nikada ne generalizujem kada govorim o kosovskoj i albanskoj književnosti, ali treba reći da je stanje u umetnosti i književnosti slično onom u Austriji i Nemačkoj – samo je produkcija manja. Ostajem po strani, jer se pridržavam zaključka velikog majstora Franza Kafke: „Male kulture, prgave kulture!“ Jednom rečju, kao autor često izbegavam da držim javne prezentacije i predavanja na jeziku na kojem pišem. Prosto se osećam loše i strahujem da bi me bilo sramota, jer ljudi i kolege imaju druge brige i probleme sa kojima se svakodnevno suočavaju.

Drugim rečima, kada su politika, vlada, ali i opozicija korumpirane, o čemu se redovno izveštava, onda su korumpirane i akademska, medijska, umetnička i ostale elite. Svako sa svakim sarađuje i više ne znate ko je sa kim, a ko protiv koga. Nada u veliki intelektualni pokret, u ugledne ličnosti koje bi mogle da podignu svoj glas kako bi zaustavili ovaj nakaradni razvoj, jedva da postoji. Riba ne smrdi samo od glave, od vlade, već smrdi celo njeno telo, a situacija je do te mere nepodnošljiva da bi se, dok ovde čitam ove redove, neko mogao zapitati: šta ovaj čovek tamo traži? Ili: zašto ovaj čovek ne pokuša da učini nešto više? Smatram da su oba pitanja na mestu. Ali istovremeno kažem da je krajnje logično da vam je za neophodne promene potrebno više vremena, napora, znoja, suočavanja sa stvarnošću i rasprave sa samim sobom. Nije samo Kosovo korumpirano, već i celi region, nekada sa svojih 22 miliona stanovnika, od kojih je 9 miliona – Slovenaca i Hrvata – uspelo da pristupi EU. Ostale države, Bosna, Srbija, Crna Gora, Kosovo, Makedonija i Albanija moraju prvo da zauzdaju ovo zlo, pa tek onda da ga suzbiju, kako bi im se otvorio put da postanu deo naše evropske porodice. Verovatno je pozicija sa koje govorim veoma udobna. Na prvi pogled. Međutim, ova udobnost je prožeta velikim bolom zbog teškog stanja u svim ovim državama, a posebno na Kosovu. Naša odgovornost, kao Nemaca i Evropljana, ogromna je, jer smo Kosovu, od 1999. kao regionu, a od 2008. kao državi, pomagali da se slobodno i osnaženo proglasi državom! Svi oni koji razumeju šta znači pripadati dvema nacijama, sa ili bez dvojnog državljanstva, mogu da osete teret odgovornosti za dalju podršku demokratizaciji i izgradnji pravne države u ovoj državi-bebi koja je još uvek u inkubatoru. Ili laboratoriji. Kako vam se više sviđa!

Posledica mog dugog putovanja ili – murakamijevski rečeno – trke je – da se poslužim Carverom – povratak mojoj ljubavi. Nema sumnje, moja ljubav je Štutgart. Svaki njegov deo i sve njegove dobre i loše strane. Ono što mi se tu posebno sviđa jesu ljudi. Različitih nacionalnosti i porekla. Znam da nije lako voleti ljude koje ne poznajete. O tome imam jednu originalnu anegdotu. Neposredno posle rata, kolega i ja smo bili na dugom i tegobnom putovanju skupljajući materijal za članak u Die Zeit-u. Kada me je čuo kako govorim o Albancima, rekao mi je: „Razumem to što voliš svojih dva miliona Albanaca, ali reci mi, nije li malo naporno da je volim svojih 80 miliona Nemaca!“ Danas, 10 godina posle, kažem da mi teško pada da volim 80 miliona Nemaca i još 2 miliona mojih Albanaca. Bolje je zato voleti Štutgart. To me navodi na ideju, da ne kažem zaključak, da bi ljudi trebalo da vole one sa kojima žive. Poštovanje, učtivost, kultura koji vladaju među stanovnicima neke četvrti, sela ili grada, zaista odslikavaju kulturu i stanje u nekom društvu. Uprkos celodnevnom stresu i protivrečnostima zbog kojih vreme tako brzo prolazi, mi kao Nemci moramo biti ponosni na to što smo. Na to što svet izuzetno poštuje Nemačku i njene građane. Sama činjenica da je nemački model jedan od najpoželjnijih na planeti, nezavisno od predrasuda i zavisti i uz sve moguće i nemoguće nesporazume, nezavisno od unutarpartijskih razlika, smatram da nas je nemačka radna etika, suočavanje sa užasnom prošlošću i spremnost na pružanje pomoći drugim zemljama i kontinentima stvorila onakvima kakvi smo danas. Naravno da neko može da odmahne glavom u neverici i da pažljivo preispita ovu tvrdnju. Ipak svi pokazatelji ove države, a naročito ovog regiona, ubrajaju je među one najrazvijenije, bezbedne, obrazovane, integrisane (spoljnopolitički posmatrano), itd, itd. To kažem i zbog činjenice da sam u ovih 20 godina, koliko ovde živim, obišao ovu veliku i čudesnu zemlju od Meklenburg-Forpomerna (nažalost sve do Zilta) pa do Bertehsgardena i Kenigzea! Sve to mi daje za pravo da se prisetim mudrosti jevrejske majke: „kada ti je najbolje, počni da plačeš, jer dolaze teška vremena!“ Mora još mnogo toga da se uradi, a opasnosti su ozbiljnije nego ikada pre – klimatske promene kao posledica brze industrijalizacije, terorizam i finansijski slom! Strah osećamo svi i kao građani ove zemlje imamo zadatak da izvršimo pritisak na svaku partiju da posveti više pažnje zaštiti životne sredine; moramo da radimo na sprečavanju terorizma tako što ćemo pomagati državama u teškom procesu tranzicije i trebalo bi da se postaramo da bogati daju malo više državi kako bi podržali one slabije. Osećam kako se pretvaram u propovednika i zato ovde moram da stanem i kažem da mi je velika čast to što me ovaj grad nikada nije izneverio. Čak i tokom teških perioda mog života vezanih za ratove 90-ih ili velike i duge kreativne tišine i odsutnosti poput ove poslednje, moj Štutgart me nikada nije napustio. I sam ne znajući zašto i kako, moja poslednja stanica svakog pokreta ili projekcije, gde bih potražio spas ili mir: telesni, duševni, psihički – stvari ili sumnje verovatno uobičajene za svakog stvaraoca i pre svega stanovnika ove veličanstvene planete, uvek su me vraćale Štutgartu. Mora da postoji neki razlog zašto se u mome neznatnom opusu najviše spominju Kosovo i Štutgart. Degerloh je jedino mesto koje sam precizno opisao u mojoj poslednjoj knjizi. Kada me neko pita zašto to radim, odgovaram da nemam pojma. Ono što znam je da mogu da pišem samo o onome što poznajem ili vidim, osećam ili dodirujem. Otišao bih čak toliko daleko da kažem da mi Kosovo nikada nije ukazalo poštovanje koje sam dobio ovde. Možda je to ljubav na prvi pogled. A kao što znamo, u tom slučaju nema povratka. Pobeda ili poraz.

Da li je moje dugo putovanje bilo iskušenje, pokušaj da pobegnem iz Štutgarta kako bih pronašao nešto što sam izgubio? Ne znam. Ono što znam je da neprestano razmišljam o mom putovanju Evropom, sve do najdubljih balkanskih ponora.

Istovremeno moram da priznam da, iako sam telesno ovde, mislima sam u svom rodnom mestu. Nekoliko sela u oblasti Dukađin, koje sam obišao posle 19 godina i gde sam započeo novu godinu. Sa samo jednim pitanjem, koje postavljam sebi i želim da ga podelim sa vama: hteo sam da proverim da li je tačna izreka da je domovina tamo gde vam je dobro?! Gde? Mislim da je ovo pitanje, posebno u vremenu u kome živimo, pogrešno postavljeno, jer je nečija domovina tamo gde ima svoj mir i gde se dobro oseća. Užurbanost i transatlantska putovanja, a naročito ona unutar našeg kontinenta, brža su od putovanja kolima između Štutgarta i Hamburga. To ne znači da sam doneo odluku. Jedna moja polovina još uvek nije upotpunila onu drugu. Za to je potrebno još vremena. Nekoliko godina. Sve dok Nemačka i Štutgart i matematički ne nadmaše moje mesto i zemlju rođenja. Ono što želim da kažem je da sam tokom posete selima iz kojih potiču moji roditelji, posle dužeg vremena posetio i grob svoga oca. Pitao sam se da li ću doživeti bolju sudbinu od mog dede čije ime nosim i čiji je grob još uvek nepoznat!

Činjenica da sam se u ovom eseju, koji i treba da bude o meni, prilično bavio sobom, posledica je ove duge i mukotrpne potrage. Ali smatram da je svakome od nas važno da zna gde su mu koreni, odakle potiče i šta želi da postane, sada i ubuduće. Da se mi u stvari jedva razlikujemo. Sa našim porodičnim pričama, ili onima o ratu i miru. Da u svakom od nas postoji dva ili više Ja. Da bi bilo dobro da se odlučimo šta želimo da budemo, pre nego što bude kasno. Da svako od nas ima jedan život koji treba živeti i da treba da izbegavamo greške koje će nas odvesti na stranputicu. Da je odgovornost i briga za porodicu, za okruženje i za mesto u kome želimo da živimo simbol kulture življenja, ali i naša zaostavština.

Slažem se sa negde pročitanom rečenicom da je imati umetnika u porodici jednako prokletstvu. Nesigurnost posla, strah od neuspeha, zanemarivanje obaveza, sve ono što se nekom racionalnom čoveku čini kao najveća noćna mora kada se nađe pred stvaraocem čiji se čitav život svodi na umetnost. Uspeh je oluja za kojom ostaje pustoš, a neuspeh stanje pred skok u ambis. Iste sumnje muče i druge ljude. Njih ima gotovo svako ko diše i razmišlja o životu i smrti. A život ide dalje. Rečima našeg velikog učitelja, William Faulknera, „čovek je čovečanstvo, a čovečanstvo želi i preživeće neočekivano svaku opasnost, svaku katastrofu ma kakva ona bila.“

Kada sam u ovoj zemlji, u ovom stanu iz koga posmatram ovaj zabetonirani grad, moje misli i moja duša su u Štutgartu, sa mojom dragom ženom i ćerkom. Ali dok čitam ove redove, počinju da naviru slike lica građana moje druge zemlje, Kosova, Prištine i okolnih sela.

A pre svega slike grobove ljudi palih u poslednjem ratu pre 14 godina na Kosovu. Znate li? Velike porodice, karakteristične kosovske porodice, koje su žrtvovale svoju decu, žene, sinove, majke i starce i sahranili ih uz svoje kuće. Po prvi put u istoriji Balkana na Kosovu mrtvi žive pored živih. Događaj bez presedana u novijoj istoriji čovečanstva. Da li će to doprineti miru i sigurnijoj budućnosti? To zaista ne znam i to ne možemo da znamo. Znam samo da kada govorimo i živimo život, moramo da volimo jedni druge, čak i kada trčimo i jurimo. Jer smo mi kao ljudi, kao čovečanstvo – jedno. Mi smo mi!

Hvala!

Govor na novogodišnjem prijemu u opštini Stuttgart, 2014.

Sa nemačkog preveo Miroslav Marković

Peščanik.net, 05.02.2014.

KOSOVO