Radio emisija 14.10.2011, govore: Biljana Srbljanović, Vesna Rakić-Vodinelić, Nataša Kandić, Vesna Pešić i Borka Pavićević.

Svetlana Lukić: Jučerašnji dan je izgledao kao i svaki drugi. Ništa dramatično se nije desilo. Nikoga nisu na smrt prebili na Terazijama, niko nije palio ambasade, nisu čak palili ni Jarinje. Juče smo samo dobili poruku od Evropske unije da nije vreme, ni posle 11 godina, da postanemo kandidati za njeno članstvo. Niko se nije iznenadio, potresao ili uzbudio zbog toga, jer niko nije očekivao da ćemo dobiti taj famozni datum početka pregovora. Mi smo odavno savladali veštinu koju zna svaka budala da, kada doživi poraz, kaže da u toj igri nije ni htela da učestvuje. Da joj do igre nije ni stalo, jer ima pametnijeg posla. I tako ona misli da anulira poraz koji je doživela. Najgore je što takva primitivna svest izvodi zaključak da sada, kada je dobila po nosu, može da radi šta god joj je volja. Može da se još jednom proveseli na ivici svakog razuma. Za vreme granatiranja Sarajeva, često smo mogli da čujemo na srpskim položajima, na okolnim brdima, sledeću tezu: Zapad nas ionako ne voli, za svaku smrt u Sarajevu okrivljuju Srbe, e kad je tako, onda ćemo da bijemo gde god stignemo.

Sada je samo pitanje da li će vlast, u panici da katastrofalno ne izgubi sledeće izbore, odučiti da kao onaj majmun u Kusturičinom filmu uđe u tenk i počne da puca gde god stigne, u nadi da će ljudi zaboraviti u kojoj bedi žive i opet se zabaviti večnim pitanjima, kao što je na primer Kosovo. Nedavno sam čitala knjigu u kojoj je autor citirao jedan izveštaj Ernesta Hemingveja, o stanju na Balkanu, pre svega na Kosovu iz 1922. godine. Hemingvej je pisao za neki kanadski list. I bila sam zgranuta koliko je on aktuelan i posle skoro 100 godina. 100 godina posle Hemingveja, Volstrit žurnal je juče pisao o tome, da nas je Kosovo koštalo četiri izgubljena rata, međunarodne izolacije, ekonomske propasti, a sada i evropske integracije.

Mnogi će reći, pa moći ćemo da živimo i bez Evropske unije. Moći ćemo da živimo i u ovakvoj razvaljenoj i bednoj zemlji. Pa ljudi su našli život i na morskom dnu i u naftnim bušotinama. Život je žilav.

Bilo bi lako kada bismo mogli da ovu našu nekompatibilnost sa spoljnim svetom, kome želimo da pripadamo, navodno, pripišemo samo korupciji i ekonomskim interesima vladajuće oligarhije. Problem je, na žalost, mnogo dublji. Mi, svako od nas pojedinačno, svaki popisivač, nastavnik srpskog u školama, kelner, pop, svaki vozač na beogradskim ulicama, mora da postane neko drugi. Mora da postane neko drugo biće da bi mogao da preživi u tom svetu koji nas neće ovakve kakvi smo. Ovako, posle jučerašnjeg dana, sve je u redu. Dogovorili smo se, mi i Evropska unija, da nismo jedni za druge.

A u Beogradu je pre neki dan održan razgovor u organizaciji Fonda za humanitarno pravo i Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine. Postavljeno je retoričko pitanje da li je Srbija odustala od evropskih integracija. Tamo su govorili, između ostalih, i Vesna Rakić-Vodinelić, Nataša Kandić, Borka Pavićević i Vesna Pešić.

Vesna Rakić-Vodinelić: Meni se čini veoma važnim da detektujemo taj momenat kada je politička vrhuška odustala od evropskih integracija. Mislim da je prvi korak bilo usvajanje Ustava iz 2006. godine. Na to usvajanje Ustava tada je vrlo veliki uticaj imala i Demokratska stranka, čak mislim možda i odlučujući uticaj. I tada su se naše političke vlasti i politička opozicija prosto ujedinili zbog preambule koja se tiče Kosova, ali pokazaće se ne samo zbog preambule nego i zbog nekih drugih odredaba tog Ustava, koje su bile jasna smetnja ka ozbiljnom formiranju institucija. Ja sam i dan danas duboko uverena da je taj četrdesetosmočasovni referendum, koji je duže trajao, bio falširan i da je to jedan ozbiljan korak ka ugrožavanju biračkih prava u Srbiji. Očekujem i mnogo drastičnije primere. Tada se sa političkom vrhuškom solidarisala i Srpska pravoslavna crkva, koja je izvršila veoma veliki uticaj na dobar broj birača i mi znamo da se tu takođe desilo nešto vrlo ozbiljno, a to je da na teritoriji Vojvodine taj referendum nije uspeo. To je za mene bila prva pravno-politička činjenica koja je pokazala da je tadašnja vlast, vlast koja je došla posle toga, današnja vlast i uopšte politička elita u smislu vrhova tih političkih stranaka, odista digla ruke od evropskih integracija.

Druga vrlo važna pravno-politička činjenica bilo je stvaranje koalicije Demokratske stranke i SPS-a. Ja ne bih imala, kao građanka ove zemlje, ništa protiv da je ta koalicija stvorena na jednoj hladnoj ugovornoj osnovi, jer ono što je bilo sa druge strane je izgledalo mnogo gore nego ova koalicija, ali tu nije stvorena samo jedna politička koalicija. Tu je došlo do pomirenja vrhova tih političkih stranaka, navodno u naše ime. Da su oni koalicija koja namrgođeno ide jedna pored drugih, to ne bi bilo tako pogubno, ali oni se grle, izražavaju svoje emocije, oslanjaju se jedni na druge i zaključuju takozvano pomirenje. Te dve bitne činjenice, dakle, recikliranjem prošlosti, Miloševićevog doba, kroz Socijalističku partiju Srbije, pa onda recikliranje nekakve autoritarne moći kroz način na koji je donesen taj Ustav, obojio je dalje sve naše institucije, obojio je legislativni proces koji se shvata kao mašina za mlevenje mesa. Dakle, što pre ispustiš određeni sadržaj, bez obzira na njegov kvalitet, to ćeš napraviti više kobasica i te ćeš kobasice, kao, prodati tamo nekoj Evropskoj uniji, kao gotov proizvod.

Najpogubnije, čini mi se, to se odrazilo na izgradnju pravosudnih institucija. Ja, naravno, tu mislim na tu takozvanu najnoviju reformu pravosuđa gde mislim da je ličnost, recimo, ministarke pravde, upravo paradigmatična za odnos naše političke vrhuške prema Evropskoj uniji. Dakle, ona izgleda kao da je nabubala lekciju o evropskim integracijama i njoj zapravo više niko ne veruje. U suštini, svi potezi koji se vuku na planu te takozvane reforme, pokazuju da se radi sve što je suprotno onome što je Evropska komisija rekla. I sada su oni počeli tu reviziju izbora da vrše na jedan način koji zaista nigde ne postoji na svetu, jer onaj koji je napravio brljotine treba da ih ukloni i ono što ja sada moram da kažem, to je da je Evropska komisija na kraju na to pristala. Zašto su pristali, ja ne znam. Da li su im davani podaci koji nisu verodostojni, u koje su oni poverovali ili im prosto uopšte nije stalo, tek mi taj datum za pregovore ne možemo očekivati. U nekim situacijama bila sam svedok koliko su pojedini visoki predstavnici Evropske komisije, uopšte Evropske unije, zapravo bili blagonakloni prema Srbiji. Koliko su oni nekakve bedne parčiće naše legislative ocenjivali visokom ocenom i nazivali ih reformskim zahvatima. Tako da je moj utisak potpuno suprotan onom utisku koji naša politička elita prodaje preko medija, a to je da su organi Evropske unije neblagonakloni, da nas stalno nečim uslovljavaju, naprotiv, i verujem da upkos svoj toj blagonaklonosti, Evropska unija ipak u ovom trenutku nije spremna da Srbiji da početak pregovora. Pre svega zato što im je jasno da je ta navodna evolucija institucija bila jedan običan simulakrum u kome su oni blagonaklono učestvovali, sa namerom da to pokrenu sa mrtve tačke.

Ono što mi možemo da doživimo kao poraz jeste zapravo to ciklično vraćanje u, za nas, zlu prošlost, a za neke, u jako lepu prošlost. Zamislite kako je ta prošlost divna Dačiću, kako je njemu lepo što može da se sprda o tome zašto se Parada ponosa ne održava u Crnoj Gori, podrazumevajući gomilu stereotipa iz devedesetih godina. Dakle, njemu je lepo. I šta sada? Ja ne mislim da se ikad treba predavati, naravno. Mislim da subverzivnost koja je ipak uzdrmala društvo u Srbiji, recimo sada sa lažnim Nobelom, nije bila mala. I da možda ljudi koji su mnogo mlađi od mene imaju senzibilitet da makar mladu generaciju nekako animiraju na taj način. Ali mene interesuje onaj ozbiljan momenat rađanja vlasti, koja nas ipak očekuje. Neki izbori nas čekaju i sve ovo što se sada dešava u vrlo velikoj meri je i posledica te predizborne kampanje.

Ja sam razmišljala malo o tome šta bi nam valjalo činiti kao građanima i došla sam do jedne vrlo naivne solucije. Hajde da probamo da im oduzmemo legitimitet tako što ćemo im pisati poruke po tim glasačkim listovima, čime će oni, naravno, biti nevažeći. Ne zaboravimo da kad su bili izbori za centralne organe Bosne i Hercegovine, to je bio do sada, u poslednjih ne znam koliko stotina godina, najveći procenat nevažećih listića, 22 posto, čime ozbiljni intelektualci u BiH objašnjavaju zašto centralni organi nisu formirani. Ne zaboravimo da je Milošević promenio Ustav Srbije da bi posle izgubio izbore. Do tada je predsednik SRJ biran u Skupštini. On je promenio Ustav da bi stekao legitimitet, jer je osećao da mu, iako je bio autokrata, taj legitimitet nešto znači. Meni se čini da našu vrhušku, kako na vlasti tako i u opoziciji, treba tretirati kao jednu celinu, znate. Razlike između njih su vrlo male: lepše je gledati u Borisa Tadića nego u Tomu Nikolića i toliko. Razlike su, dakle, vrlo male i ko god da dođe, neće nam biti bolje, a verovatno nam neće biti ni mnogo gore. Nekako mi se čini da im treba pokazati građanske zube. Jedino, dakle, na taj način. Možda je to naivno, ali verujte mi, politički legitimitet uopšte nije naivna stvar. I autokrate uvažavaju njegov značaj. Možda da pokrenemo neku akciju, hajde nacrtajte im šta god želite na tom listiću i da probamo da ta akcija bude masovna.

Nataša Kandić: Godina 2004. i 2005. kada je tužilaštvo počelo ozbiljno da funkcioniše, to je bila stvarno jedna oaza. Činilo se, evo konačno imamo početak uspostavljanja vladavine prava i to na pravi način, od kažnjavanja za ratne zločine koji su počinjeni u prošlosti. Da bi se već od početka 2010. godine potpuno jasno videlo da zapravo oni nemaju problema, ta institucija i tužioci, da podižu optužnice protiv onih koji su direktno pucali, zato što su to pripadnici kriminalnog miljea, ali još uvek nije dopušteno i mislim da iza toga stoji jedan politički konsenzus, optuživati generale, bilo da su vojni ili policijski. Mi danas imamo jasno nekoliko primera koji pokazuju šta se dogodilo. Imamo slučaj Ganića, kada britanski sud, u julu 2010. Godine, za tužioca za ratne zločine Republike Srbije kaže da je to nepouzdan svedok. Kako nepouzdan svedok pred jednim stranim sudom može uopšte da sudi ovde za ratne zločine. Imamo situaciju kojom Ministarstvo pravosuđa pred tim istim sudom dostavlja dokumenta i papir u kojem po prvi put kaže da su u Bosni i Hercegovini, u vreme događaja u Dobrovoljačkoj ulici, da se tu radilo o međunarodnom oružanom sukobu. Mi imamo znači odluku britanskog suda koji donosi odluku kojom vrlo jasno kaže da ne izručuje osumnjičenoga Ganića pravosudnim organima Srbije zato što on ne bi imao pravedno suđenje u Srbiji. To se ponavlja zatim i u slučaju Divjaka. Onda, još jedna stvar koja je zbilja, čini mi se, prošla neprimetno, jako govori o kompromitovanju tih institucija, Tužilaštva za ratne zločine i Ministarstva pravde. Vi svi znate da se ovde sudilo pripadnicima Škorpiona za učešće u izvršenju genocida u Srebrenici, u julu 1995. godine. Jedan od pripadnika koji se vidi na snimku je dugo bio u bekstvu, identifikovan je i lociran u Francuskoj i ono što je bilo logično očekivati bilo je da on bude izručen Srbiji zato što je ovde svima njima suđeno, osim jednom pripadniku, onom Davidoviću, kome je suđeno u Hrvatskoj.

Znači, ovde su svi dokazi, ovde su svedoci. I odjednom, imamo odluku francuskog suda o izručenju pripadnika Škorpiona Hrvatskoj. Zbog čega ga ne izručuju Srbiji? Zato što je presuda pripadnicima Škorpiona takva da u njoj stoji i taj deo koji kaže da sud nema dokaza da su streljani muslimani iz Srebrenice. To je jedno, znači, kompromitovanje ove institucije, jer su oni mislili da će tako napraviti otvoreno polje za moguću reviziju presude Međunarodnog suda pravde. Time bih završila i rekla bih da su dokazi jasni, koji pokazuju da na početku imamo instituciju koja zbilja pokazuje spremnost, i podržana je bila i od međunarodnih institucija tranzicione pravde, da napravi jedan dobar razvoj u odnosu na kažnjavanje ratnih zločina, ali da danas imamo instituciju koju vode oni koji imaju isključivi interes da brane nekadašnje kriminalne institucije i da žive u stalnom strahu da im nešto u tim optužnicama ne promakne, što bi bosanska strana mogla da iskoristi u procesu pred Međunarodnim sudom pravde.

Borka Pavićević: Centralni greh naših vlasti jeste zapravo otuđivanje svih nas od temelja i svetskih i evropskih rasprava. Mi svi pričamo o nekim vrednostima. Međutim, već dugo godina u Evropi se vodi rasprava o tome šta jeste ta utopija. Pa o tome ima barem jedno 700 knjiga koje govore o tome da li je to Evropa nacija ili Evropa građana, da li je ona sekularna ili nije sekularna, od svega toga, mi koji imamo toliku praksu, toliko iskustvo, da nešto artikulišemo i da kažemo ljudima, da kažemo danas u Švajcarskoj, šta znači kad vi samo držite Zakon urbanistički, pa kad kažete ne može više od dva sprata na lokalitetima gde je većina muslimanskog stanovništva. Šta to znači? Šta mi možemo da ispričamo, kako smo došli do toga da sad ispred svake naše crkve imamo miting i ispred svake džamije imamo miting. Mi možemo nešto o tome da kažemo, naime, kako jedna represija izaziva da nešto drugo procveta. Je li tako? Ja mislim da je temeljna odgovornost političkih struktura ove zemlje što su mlade ljude, što su ljude isključili iz toga da budu ravnopravni u svojim mišljenjima o sebi i Evropi. I ta neravnopravnost stvorila je kod nas čoveka koji je inferioran i arogantan istovremeno. Stvorila je kič čoveka. Taj kič čovek je nasilan. I zato mi imamo toliku količinu nasilja svuda oko sebe. To je ta imitacija Dostojevskog: ljubim te u usta, a držim ti nož u stomaku. Svaka društvena grupa koja je izolovana unutar sebe porodiće svakojaka čuda i svakojako zlo. Oni veoma dugo demonstriraju ljudima da ništa ne možete učiniti što ne bi bilo ometeno. Mislim, ovo je situacija jednog stalnog ometanja u temeljnim mogućnostima ljudi da se iskažu bilo kao privatnici, bilo kao autori, bilo kao ljudska bića. Vi znate, u evropskim konvencijama i konvencijama ujedinjenja, dugo nije postojala kultura. Međutim, u poslednje vreme, verovatno zbog pitanja te utopije ili toga šta se može spasiti od buduće revolucije, od buduće promene, kultura se vraća u dokumenta Evropske unije. Ide se ka mogućnosti toga što se zove Evropa građana, a ne Evropa država. I mislim da je taj input kulture u evropska dokumenta, odnosno prihvatanje te kulturne povelje, nešto jako važno.

To je uviđanje do koje mere se tu nalaze resursi vaspitavanja budućih građana, a kod nas nema nikakvog traga o tome šta se zapravo dešava, a mi ne menjajući sebe ne možemo pridoneti promenama na bolje u Evropi. Mislim ta kastracija, odsecanje od Evrope, daleko je veća, dublja, strastvenija od onoga što se na prvome tragu vidi u dokumentima i zakonima odnosa između ove zemlje ili teritorije i onoga što se zaravo dešava na evropskom tlu i uopšte onoga što se dešava u svetu. Mislim da se i Evropa nalazi pred promenama, a ne videti to odavde u suštinskom smislu, reći da li će Angelu Merkel tamo da smene ili ne – ta vrsta jalove zavisti, ta vrsta identiteta preko Novaka Đokovića, ja ne znam da li je svima nama jasno do koje mere je to opasno. Do koje mere je inferioran čovek unižen, onemogućen da savlada to da ne bude fašista.

Vesna Pešić: Prvo bih htela samo nešto da kažem Borki. Kad se ona iznervira, kad ovde čita u novinama kako stranka Angele Merkel gubi, evo, ta naša mučiteljka, otpašće ona. To je samo zato Borka što ti ne poznaješ Srbe. Oni misle da je istorija nekakav tornado. Svi će oni biti odneti. Kao što su varvari uništili Rim. Kad bi mi mogli mi bismo odmah uništili Ameriku. Mi bismo odmah uništili tu Evropu. To je taj fantazam srpski. Danas je u skupštini je bilo svečano otvaranje prve sednice i bila je ona garda u plavo obučena, a onda je na balkonu nekakav hor, naravno, tamo je jedan otac, znači iz Srpske pravoslavne crkve i sad kad malo pažljivo slušate reči te himne, znate šta smo mi? Mi smo rod. Ako smo mi rod, izvinite molim vas, rod niti stvara državu, niti stvara pravo. Pošto bog treba da spasi srpski rod, pošto smo mi rodovska zajednica, Srpska pravoslavna crkva je naš totem. To nije crkva, izvinite, to je totemska crkva tog roda. Tu postoji bazičan jedan problem koji nikakve veze nema sa Evropom, koja je davno rešila pitanje države, državljanstva, građana. Znači, to je idealna slika onog nepatvorenog, nepokvarenog zapadnom civilizacijom, nekog domaćina, nekih Srba koji su iskonski, onako fašistički zdravi i imaju neke zdrave instinkte, kojima te institucije apsolutno nisu potrebne.

Šta će njima to? Tako da mi te institucije zaista i nemamo. Znači, mi smo se odlučili da ostanemo taj rod i da ne uđemo u savremenost. Srbi su otišli negde, u neku istoriju, neki XIV vek, ko zna gde. Molim vas, ko je stub toga? Da li mi možemo da zamislimo to srpstvo i taj rod da nema Srpske pravoslavne crkve, tog totema. Treba da se razvije određena strategija sužavanja prostora tog totema, koji je počeo da odlučuje koji građani ovde imaju prava. Ko ima pravo da ima državnu zaštitu. U patrijarhalnom rodu, znate, gde se zna gde je mesto žene, a da ne govorim o gejovima, gde je njihovo mesto. Oni su apsolutno zgranuti i zbog toga je dobio orden, brže bolje, i Filaret, koga znamo šta je, znači oni su brže bolje izašli na scenu, pohvalili Dačića što je rekao gejevima – dosta je bilo. Videli ste ko je tu stupio na scenu. Da li možete da zamislite uopšte srpstvo bez tog totema, bez te Srpske pravoslavne crkve. Znate, sada patrijarh Irinej kaže, izjasni se kao Srbin pravoslavac. Čekaj, znači protestant nije Srbin, ne može da bude ni građanin, musliman, ne daj bože, gejovi, ne daj bože, ateisti, sačuvaj me bože. Sve je to izbačeno iz Srba. To sve nisu građani. Vidite, pošto je ona nama zasela svuda, ušla je u vojsku, svuda se infiltrirala i pošto od nje ne možemo da dišemo, ja se zauzimam da pokušamo da vidimo da li možemo da idemo na neku vrstu akcije ateizacije ovoga društva, jer su neka društva da bi postala moderna, da bi iz tog prirodnog rodovskog stanja uopšte izašla, imala neke sisteme. Znači, ili su išle na sekularizaciju kao Francuzi, ili su protestantizmom došli do tog istog, samo na drugi način.

I samo da kažem gospodinu Tuciću, vi stalno ubacujete neki pojam mentaliteta. To je samo zato što se nacionalizam smatra kao nešto opšte. Ne. To je blebetanje kad se govori na taj način o nacionalizmu. Ako govorite o drugim pravoslavnim državama, svaka ta pravoslavna država, Rusija, Grčka, Kipar, Srbija, vi morate svaku od njih da proučite posebno. Ne postoji neki uopšteni nacionalizam. To je priča da su svi nacionalisti isti. Ja ne znam ko je tu podvalu ovde nama prodao. Znači, svaki put kad je reč o nacionalizmu, mora da se analizira specifično ta zajednica i da se ta zajednica vidi kakva je uloga te crkve i da se rasklopi taj identitet i cela ta izmišljena priča, da bi se videlo šta je njen sadržaj.

Samo da kažem i ovo. Jedva čekaju da nađu neki izgovor, da krenu u nekakvom drugom pravcu, samo da ne bi išli ka Evropskoj uniji. Najveći je problem u tome što mi ne možemo da dostignemo nikakvu društvenu koheziju. Evo, crkva na primer, određuje ko će da bude građanin, ko neće da bude građanin. Mislim da je to sada glavna tačka borbe protiv plemenskog udruživanja. Na to se oslanjaju i Dačić i svi drugi mangupi koji vode ove partije.

Svetlana Lukić: U nastavku Peščanika slušate Biljanu Srbljanović.

Biljana Srbljanović: Jedina platforma predizborna grupacija na vlasti je bila: u ove četiri godine ćemo sprovesti neophodne reforme da se Srbija približi Evropi. Dakle, slagali su. Sistematski su se trudili da ne sprovode taj plan, a da se prave da ga sprovode. Najveću energiju su potrošili na to da ubede inostranstvo da ga sprovode, a da nas ovde ubede da ga ne sprovode. Oni zapravo duplo lažu. Oni njih varaju, a i nas varaju, i nikako da se opredele i da stoje na tome. I mislim da se sada oni približavaju ozbiljnom izbornom sunovratu i velikom zaokretu politike. Sada više ne postoje klasični mediji i potpuno mi je smešno kad se govori o internetu kao da je on neki submedij, kao ono pedesetih kad su ljudi govorili, ma kakva televizija. Ma kakva železnica, svi ćemo ići na konjima. Smešan je bio, na primer, Utisak nedelje u kome sede četiri neka urednika, a kad se saberu svi njihovi tiraži nemaju koliko jedan ozbiljan blog. I oni naravno lamentiraju nad time i smatraju da je kao, internet niža rasa i ljudi koji su na internetu su niža rasa, to je jedan sunovrat. Ali stvarno, to je kao kada bi neko došao i rekao, fotografija će uništiti slikarstvo. A fotografija ne samo da nije uništila slikarstvo, nego je slikarstvo napravilo revoluciju u XX veku, baš zbog toga. Prema tome, štampani mediji moraju da imaju neki odnos prema tome da postoje novi mediji i da oni više ne mogu da rade tako kako su radili do sada i da moraju da naprave nekakav zaokret, ako uopšte žele da postoje. Ti tiraži su po dve, tri hiljade. Pa ti knjigu pesama prodaš u dve hiljade. Šta je to čoveče?

Pa mislim, sad si objavio tekst u nekom listu i dve hiljade ljudi će to da kupi i da pročita. A ti ga objaviš na tviteru ili na bilo kom blogu i ti imaš desetine hiljada ljudi. Da ne pričam sada za taj slučaj Nobelove nagrade Dobrici Ćosiću. Meni je zanimljivo da emisija u kojoj se govori o stanju medija u Srbiji, i u njoj sede četiri medijska maga, ne govori o dve ključne stvari medijske koje su se dogodile te nedelje: izveštaj Verice Barać o medijima, i ne pominju taj slučaj Nobelove nagrade. Taj tekst je 150 hiljada ljudi kliknulo da pročita. Oni mogu zaista da žele da imaju makar deo tog tiraža. Znači, ako se stvarnost ne uklapa u moju sliku i moju ideologiju, u lenjost moga uma, tim gore po stvarnost. A sa druge strane, taj medij internet postaje jedna velika kanta za đubre. Iz njega preuzimaju ono što se nekad zvalo „glas naroda“. To mi je zanimljivo, čak ne čitam tekstove po novinama na internetu, nego čitam komentare, i po tome zapravo vidiš kakvo je raspoloženje, kolika je pismenost. To je jedan mini popis svakoga dana o nekom važnom događaju. Najčitaniji tekstovi su uvek da je Novak Đoković izgubio pudlicu ili neka nacionalistička mitomanija. Da ne uzimamo te zapaljive teme kao što je Kosovo.

Evo, ta Nobelova lažna nagrada, da je istu stvar neko izveo pre 4 godine, 100 posto sam sigurna da bi bilo 50 : 50 posto komentara za i protiv, jer je to političko pitanje. To je bila politička akcija i pre prošlih izbora bilo bi pola-pola. To bi možda bila pata karta, jer bi se tu raspravljali ljudi, da li ta akcija pozitivan ili negativan predznak nosi. Sada je 99 posto bilo negativnih. Devedeset devet posto ljudi je najpre smatralo da Dobrica Ćosić treba da dobije Nobelovu nagradu i da je to kao Novak Đoković, da smo se mi time osvetili za Kosovo. Akcija se desila u trenutku godišnjice 5. oktobra i kada u Beogradu postoji koncert Volim devedesete. I u tom času 99 posto ljudi smatra tu akciju politički neispravnim potezom i to je ono u čemu se javnost Srbije promenila u poslednje 4 godine. To je najkatastrofalnija posledica ove vlasti. Zbog toga što su oni nastupili sa jednim lažnim programom; nisu imali snage, volje, želje i nikada iskrenu misao da ga zaista sprovedu, a ljudi su iskreno zbog tog programa glasali jer su negde procenjivali: u mom životu mi je bolje da idem u Evropu nego ovo. Glasali su za to. I onda nastupa ovo mrcvarenje četvorogodišnje.

I na kraju tog mrcvarenja, ti si iz Evrope dobio jasan signal da ćeš da čekaš još mnogo, mnogo, mnogo, a možda nikad nećeš ni dočekati Evropu. Ti moraš da imaš sređene odnose sa svojim susedima. Nema razloga da izađe Đelić na radio i da nas 20 minuta ubeđuje da to nije uslov, kad to jeste uslov. Mi znamo, on zna. Ne priznaješ svog suseda, pokušavaš da uspostaviš paralelne institucije. Oni ti kažu, to ne može. I sad se pojavljuje taj neki Zvonko, glavni je Zvonko, on je sve sam organizovao, znači. Sigurno je tačno da je to neki tamo polukriminalac, neki šibicar, koji tamo ima svoje koristi. Ali nema on korist samo za svoj džep. Kome sve, u koji džep to ide. To je ista priča, kao sad se svi bavimo time da li je Čović ili nije Čović Ćora, naravno da jeste, nije važno samo što on jeste, nego čiji je on kurir bio, bednik. Čiji je on kurir bio. Čiji je on pion bio. Čiji je Zvonko kurir. To je kao kad su govorili, evo ga Legija, preplivao Dunav sa 20 kila eksploziva na dah. Mislim, to je diktirano, organizovano, finansirano, uvežbano od strane jedne iste službe, koja drži sve u ovoj zemlji. I sad prvo vičemo goloruki narod, pa onda nije goloruki narod, nego ti izađe neki koji ne rizikuje tih svojih 100 hiljada glasača, koji će uvek imati to poslaničko jedno mesto, on ti govori poruku Saveta za nacionalnu bezbednost. Sve je to jedan Zvonko.

Pa su ručno rađene eksplozivne naprave. U čijem kupatilu? Koje službe je tačno ručno rađena eksplozivna naprava? Znači, ljudi jednostavno do te mere prihvataju tu vrstu medijske manipulacije, čitaju to po nekoj inerciji, zanemaruju taj glas koji je na internetu užasno jasan, glasan i zanemaruju opasnost da smo mi na jasnom putu odstupanja od plana i programa ulaska u Evropsku uniju. I za to će imati veliku podršku nova vlast, koja će se formulisati na osnovu Tome Nikolića i Borisa Tadića zajedno, koji kažu, evo mi smo obojica raspoloženi za Evropu, ali kada ne može, ne može. Ne možemo mi sebi da pucamo u nogu. I oni će tako doći na vlast.

Nazirem da se konstruiše neka vrsta političke misli, alternativne, da se uvede pravo na beli glas na sledećim izborima i da se ta vrsta glasanja broji. Znači, to nije bojkot izbora, to je izlazak na izbore, to nije nevažeći listić. To je listić na kome ti svesno odbijaš da zaokružiš bilo koga od ponuđenih kandidata, jer nijedan ne zadovoljava nijedan tvoj kriterijum. I ti glasovi moraju odvojeno da se broje, kao što je u velikim svetskim demokratijama: odvojeno moraš da brojiš nekoga ko greškom nije dobro popunio listić, nekoga ko nije izašao na glasanje i nekoga ko je svesno izašao na glasanje, da svesno poruči vlasti da nije zadovoljan. Onog trenutka kad broj belih listića bude narastao ozbiljno i bude prešao cenzus, tog trenutka će nešto početi da se događa u društvu. Ovako mi se čini da smo u tom istom kotlu, tu je nešto malo tih nekih bednih medija, muljaju se međusobno u nekim kafanskim razgovorima. Oni pričaju, njima su svima vlasnici neki Austrijanci, a oni ne mogu da izgovore imena tih firmi. Novinarstvo postaje zanimanje kao bilo koje službenice u banci, koja te tera da potpišeš kredit koji će ti odrati kožu sa leđa.

Previše se zanemaruje značaj toga da postoji neka politička snaga koja se formuliše na alternativnim medijima, koji postaju čitaniji, jači, dostupniji i samim tim mnogo opasniji u oba smera. Dveri, Obraz, Nova srpska politička misao, svi ti predstavnici ultradesničarske misli, i oni se formulišu na internetu. Oni tamo regrutuju, tamo postaju snaga, tamo prelaze cenzus, na internetu. A sa druge strane, ti ne nudiš ništa alternativno osim što ga zanemaruješ ili mu se podsmevaš ili raspravljaš o tome koji je urednik naseo da pusti vest o lažnoj Nobelovoj nagradi, kao da je u pitanju novinarska patka. Nije to novinarska patka, to je očigledno neki politički pokret u pitanju. Ja bih volela da se učlanim u taj politički pokret, ako me želi za člana i mislim da to treba malo da se prati, šta će da se desi.

Svetlana Lukić: Da, ali odmah postoji intencija da se to što je bilo sa Dobricom Ćosićem oslobodi svih političkih sadržaja. Kao, to je samo neki bezobrazni fazon.

Biljana Srbljanović: I ne samo to, isto je na internetu bila polemika oko Gej prajda. Želeći da ga oslobode njegovog osnovnog obeležja, stalno su govorili pa nema veze koja su oni manjina. Pa to je jedna vrlo specijalna manjina i ona postoji, ima pravo da postoji kao baš takva. To je jedna vrlo konkretna manjina i to što se tebi ne dopada, mene uopšte ne treba da zanima. Smeta mi to umivanje. To je isto kao: daj samo da dobijemo izbore, da kažemo da neće biti Kosovo uslov, pa ćemo posle to sve da ih pređemo. Daj da bude taj Gej prajd, ali nema veze što je to gej. Ma ima veze, ja tamo hoću da idem zbog toga što je to gej. Ti ljudi postoje. Ja njih podržavam, baš njih. Moraju da se izradikalizuju stvari, moraju da se zaoštre. Onda, sa druge strane, takođe na internetu, najveća povika zbog koje je otkazan Gej prajd. Zbog internet pretnji. Na kraju, nama je ministar policije rekao da su na forumima i na čet rumovima za igrice u igraonicama oni međusobno razgovarali, a služba za visoki tehnološki kriminal im je ušla u trag, nekim debilima kojima je neka služba podelila motke i rekla, bićete ovog dana tu, doći će autobusi, ići ćete tamo da pravite požar ili da tučete ove koje vam ja prstom pokažem. Motkom koju sam ti ja dao.

I sad se postavlja pitanje zašto niko nije uhapšen, ko je pripremao neku vrstu nasilja i tako dalje. Ne samo da nije uhapšen, nego je Ivica Dačić otišao i primio orden zbog toga što je sprečio Gej prajd. Paradu ponosa nije sprečila pretnja nasilničke desničarske grupe. Paradu ponosa je zaustavio Ivica Dačić, lično. Prošle godine mu se isplatilo da je ima, ove godine mu se nije isplatilo da je ima i on je prekršio zakon. On je to uradio. Zbog toga što nam je rekao, postoje osnovane indicije i informacije. Po informacijama i indicijama ništa nije postupano, a on je sutradan otišao i primio orden za to što je uradio. Znači ovo je bila jedna predizborna poruka Ivice Dačića. On je iskoristio pravo na slobodu kretanja građana u svoje predizborne svrhe. On je otišao i primio taj orden, ja nemam ništa protiv, meni taj orden Beli anđeo ništa ne znači. To je neko androgeno stvorenje sa krilima na nekom kartonu. Mene to uopšte ne zanima.

Ono što mene zanima je da neko ko predstavlja ovu državu i koji je na čelu najopasnije, najpogubnije strukture, a to je ta policijska struktura i bezbednosna struktura u ovoj državi, on je otišao i stao tamo uz ljude koji su vršili najogavnija krivična dela. Mislim, i to sam saznala na tom istom internetu, to se nigde ne pojavljuje, na nekoj televiziji ili ne daj bože na nekom radiju, na primer, da slušaš ispovest dečaka kome je Pahomije gurao jezik u usta, hvatao ga za slabine, vukao ga za mošnice, smakao mu gaće, znači to je to dete pričalo. Taj čovek je to njemu uradio. Za to postoje tri sveštena lica i dve monahinje koje su raščinjene zbog toga što su potvrdile da je to istina. Sa suprotne strane, Pahomije nikad nije ni pokušao da dokaže da to nije istina. On se samo služio pritiscima vlasti da njegov slučaj zastari. On nije nevin. On je neosuđen jer mu je slučaj zastareo. I sada ti kao ministar policije primaš orden za nešto što je protivno ustavu i pravu i zakonima ove zemlje, uz čoveka koji je uspeo da svojim vezama, u istoj toj tajnoj policiji zaustavi proces protiv sebe, jer je hvatao za mošnice i slabine maloletnog dečaka, u porti.

Mislim, ako to nije ogavno ljudima ovde, ako nije ogavna činjenica da Boris Tadić ima takvog ministra, Ivicu Dačića… Brate Ivico, pokazao si muškost, znači, homoseksualnost je dozvoljena samo ako je izvođena od strane lica u mantiji, tajno, na maloletnim dečacima, protiv njihove volje, u porti crkve. Mislim, kako se osećaju ti ljudi koji razmišljaju o tome da im je jedini izlaz da decu šalju u crkvene škole. Kako se osećaju ljudi kada se skupe tu kada se deli orden Beli orao kada crkveno zvono košta 400 hiljada evra i platio ga je ruski tajkun. I njegovi saradnici su dobili orden. Znači, ti imaš zvono od 400 hiljada evra u državi u kojoj ljudi stvarno nemaju šta da jedu, gde šalju svoju decu u crkvene škole i da im se deca vraćaju silovana. A u ovom trenutku po novinama piše da smo mi država u Evropi sa najvećim brojem religioznih ljudi. Pa mislim, kao da je to neka pobeda. Znači, svaka Novakova pobeda, što veći broj pravoslavnih na popisu, to je naša pobeda. A naša pobeda nije da nam neko dete ne bude silovano u porti crkve. Ni to ti nijedan medij neće sada da pusti. Mislim da pusti intervju raščinjenog sveštenika, koji je oteran odatle zbog toga što je svedočio šta se tamo dešavalo. Pa ovog leta su se tukle letvama, u tom istom bre manastiru, letvama su se tukle dve monahinje, jer jedna tvrdi da ova druga sakriva nešto šta Pahomije radi. Da li postoji neki zakon? Ne postoji, pošto taj koji treba da sprovodi neku policijsku akciju dođe pa stoji sa tobom. Znači, to je poruka Belog anđela.

Ja volim strašno Karavađa, to je jedan od mojih omiljenih slikara, i onda on ima sliku gde se u krug krade. Pa na primer, sad za stolom sede, u nekom prvom mraku, igraju karte. Jedan vara na kartama ovoga, ali dok on vara na kartama, on ne vidi da mu odavde vadi iz džepa, kradu mu pare, a sa druge strane, ovaj što krade pare, pružila je ruku, gatara joj skida prsten, a ovaj poslednji što je skinuo prsten, ovaj prvi mu je ukrao na kartama. Tako da imam utisak da se ovde odvija ta vrsta krađe, kao na karikaturi, gde oni jedan drugog kradu u krug. Ne rade oni jedan za drugog, nego ja varam tebe, mene vara ovaj, a ovaj poslednji što vara, će da prevari mene. Tako da se mi zatvaramo u krugu prevare. U tome je stvar, što svako svakom tu otima. Znači, vlast laže građane, a građani lažu vlast da hoće to čime ih vlast laže. I mi smo svi na gubitku. Vlast je na gubitku jer se uporno upetljava, samo me još više laži, a što me više budeš lagao, meni će biti potrebnija ta laž jer mi je stvarnost sve gora i gora. Lakše bi mi bilo da ti sad vidiš da tu postoji neka organizacija gde oni, ta oligarhija, drži među sobom, održava na nekoj površini, na pozitivnoj nuli državu, da bi mogla dalje da vuče iz toga.

Ne. To je kao piramida. Kao Dafinina piramida. Svako se zadužuje kod sledećeg ili svako krade od sledećeg, i u jednom trenutku to mora sve da se skrlja. Jer više onaj poslednji neće imati šta da ukrade. Do te mere se lažemo u krug. Ta piramida mora da se sruši. To je potpuno jasno. Medof je u zatvoru zbog toga, sin mu se obesio zbog toga, tu je na jednoj maloj porodičnoj tragediji prikazano kako sistem piramidalne laži i piramidalne krađe vodi u potpunu katastrofu. A ovde je cela država u toj ideološoj piramidi laži i samo će jednog dana da se izvuče taj poslednji končić, koji više neće moći da se veže i sve će da se skrlja. U šta ćemo mi onda da odemo, u ove što se organizuju na internetu, što su spremni da motkama uteraju i to dete da posle toga, ne samo da ne prijavljuje više razne Pahomije i čika Jove, nego da smatra da je to deo njegove dužnosti, za krst zlatni i slobodu časnu.

Svetlana Lukić: A meni se čini da mi još samo nismo imenovali to rušenje piramida, koje se već dogodilo. Naravno, postoje ostaci. Bar to znaju ovi iz biologije, kad otsečeš zmiji glavu, još neko vreme i ta glava i to telo se pomeraju. Nema nikoga, naravno, niti mi možemo iznutra da identifikujemo, da je to stanje već nastalo, da ga mi živimo i da je to već postalo proces.

Biljana Srbljanović: Da. Ali ja mislim da, nažalost, tu još ima prostora da se tone. Mislim da ovaj period od oktobra do maja, kada će biti ti izbori ili kad već budu bili, dok se oni nagode i uopšte ne samo do izbora, nego do trenutka kada se formira ta vlada. Znači od sada pa za sledećih godinu dana ćemo tek još da vidimo koliko je duboko. Ja mislim da mi možemo da se suočimo sa time da oni i zvanično odustanu od programa ulaska Srbije u Evropsku uniju. I možemo da dođemo do toga da više niko ne čini ni fintu da to radi. Ja stalno govorim od kraja prošlih izbora, ovde je kraj politike. Postoji neka vrsta kombinatorike u okviru te oligarhije i oni su mogli da drže tu ljušturu dok nisu potpuno pojeli sve što je ostalo unutra. E sad se ta ljuštura još drži, trenutak u kome će se ona skršiti, to će biti trenutak eksplozije i to će da se vidi. Ja mogu da zamislim bilo koju varijantu iduće vlasti. Koaliciju bilo koga sa bilo kim. Mogu svi na sledećim izborima da uđu u vlast. Svi. Pošto oni neće moći da se dogovore oko Kosova i Evrope. Prema tome, njihova će patforma biti da svi uđu u vlast i da budu vlast i da se na vlasti održavaju. Onda će u tom trenutku sistem, i ekonomski i bezbednosno, da se skrši.

Potpuno je normalno da ti sada na televiziju izađe, ne znam, Ljiljana Smajlović i da kaže, ja sam za gej ljude, ja znam gej ljude, ali ovde velika većina misli drugačije. Pa šta to mene briga? Kad bi sad pitao ovde na ulici, da li biste ukrali, da li biste ubili onog ko vam smeta, a da znate da vas nikad neće uhvatiti – da vidimo šta će velika većina da kaže. Da li biste spalili Albance, sravnili sa zemljom, a da vas nikad ne uhvate, velika većina bi rekla, pa da. Pa šta sad sa tim? Pa tim gore, tim je veća tragedija i tih medija i te vlasti i tih medijskih magnata. Ti moraš u taksiju da ćutiš kad ti pusti Fokus radio, jer su oni u većini. Pa šta ako su u većini? To im ne daje za pravo da te terorišu, sa druge strane, tragedija i tvoja je greška što su oni u većini. Ne radi se o tome šta je tu politički ili ideološki mišljeno, nego šta je tu protivzakonito, čoveće. Ne govorim šta je moralno i šta je civilizovano. Tako da to što je velika većina za nešto, to je još samo dodatni poraz.

Svetlana Lukić: U prošlom Peščaniku govorila je Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije, o izveštaju koji je Savet načinio o kontroli medija u Srbiji. Verica Barać je pomenula i RTV B92. Juče smo iz ove kuće, konkretno od Verana Matića, dobili jedan dopis u kome on zahteva, pozivajući se na čuveni Zakon o informisanju, mnogo stvari. Jedna od njih je da pročitamo njegov demanti u ovoj emisiji. I evo, za Verana Matića, čitam sledeće:

„Netačna je izjava Verice Barać, predsednice Saveta za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije o tome da je Željko Mitrović, vlasnik TV Pink, istovremeno i vlasnik bilo kog procenta B92. Željko Mitrović, niti bilo koja kompanija u vlasništvu Željka Mitrovića, ne učestvuju i nikada nisu učestvovali u vlasništvu B92.

Netačna je izjava Verice Barać, predsednice Saveta za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije o tome da humanitarne akcije koje vodi ili je vodio Fond B92 imaju ciljeve mimo onih da ukažu na probleme u društvu i da doprinesu da se ti problemi rešavaju. Tvrdnje da te akcije za svoj cilj ili posledicu imaju osujećivanje istraživačkih novinarskih projekata, ili da se donacijama Fondu B92 kupuje zaštita od novinarskih istraživanja, apsolutna su neistina. Upravo je svaka akcija koju radi Fond B92 proistekla iz rezultata istraživačkog rada novinara informativne redakcije koja ima apsolutnu autonomiju u svom radu i Fond B92 nikada i ni na koji način nije vršio uticaj na njen rad.

Netačna je izjava Verice Barać, predsednice Saveta za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije da je hol zgrade B92 pun inkubatora. Nijedan inkubator nabavljen u sklopu akcije Fonda B92 „Bitka za bebe“ nikada i ni u jednom trenutku nije bio smešten u zgradi B92, niti je akcija uopšte osmišljena ili vođena na taj način da inkubatori uopšte prolaze kroz tu zgradu.

Apsolutno je netačna izjava Verice Barać, predsednice Saveta za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije da je akcija Fonda B92 u sklopu koje su građene sigurne kuće u više mesta u Srbiji, ili bilo koja druga akcija Fonda B92, zasnovana na principu “ekonomske isplativosti” za sam Fond. Apsolutno je netačno i da poslovanje Fonda B92 nikada nije kontrolisano. Fond B92 je osnovan i posluje na apsolutno neprofitnoj osnovi i potpuno transparentno u svemu, u skladu sa svim važećim propisima. Insinuacije da se bilo ko privatno “okoristio” akcijama Fonda B92, osim onih u čiju korist su akcije organizovane, odbacujemo s indignacijom.

Takođe, apsolutno je netačna izjava Verice Barać, predsednice Saveta za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije da nije dostupna informacija po kojem osnovu se TV B92 nalazi u poslovnom prostoru Narodne banke Srbije. RTV B92 se nalazi u poslovnom prostoru Narodne banke Srbije po osnovu ugovora o zakupu i redovno izmiruje svoje obaveze, što je sve proverljivo na različite načine, a najjednostavnije, po Zakonu o dostupnosti informacija.

Potpisao Veran Matić, predsednik UO RTV B92, predsednik Fonda B92“

Već nam je stigao odgovor na ovo od Verice Barać koji, zbog tog Zakona o informisanju, ne smemo nikako da pročitamo u ovoj emisiji, nego tek u sledećoj. Ali ga možete pročitati na našem sajtu: pescanik.net. Bio je ovo još jedan Peščanik, emituje se na devet radio stanica, ali nikada više na B92.

Radio emisija Peščanik, 14.10.2011.

Peščanik.net, 17.10.2011.

BELI GLAS