Nasuprot tenzijama koje su na Balkanu prisutne gotovo dvadeset godina postoji snažno iskušenje, u ime nekakvog realizma, da se pristupi konačnom prekrajanju granica po etničkim linijama. Ovakvo rešenje, koje su predlagali brojni posmatrači (analiza Renoa Žirara od 19. marta „Kosovo nije poslednji teritorijalni sukob na Balkanu“), upravo je na svetlost dana iznela srpska vlada, koja predlaže etničku podelu Kosova.

Prednost takve opcije bi, istina, bila izlazak iz jednog oblika dobronamerne hipokrizije o održivosti i funkcionalnosti takozvanih multietničkih država. A to su Kosovo, Bosna i Hercegovina i Makedonija, tri statistički „multietničke“ zemlje, ali čije su zajednice veoma razdvojene, to jest potpuno hermetične, i u kojima postoji najveći mogući potencijal nestabilnosti i očigledne osobine onoga što se naziva failing states.

I pored svega toga, na tom složenom Balkanu, velika podela karata po strogo etničkim linijama nije ništa drugo do lažna dobra ideja. Takvo rešenje nikada nije prihvaćeno u poslednjih petnaest godina i to ne samo zbog „lenjosti i kukavičluka“ zapadnjaka, već i zbog toga što bi se prekrajanje granica moglo pokazati još gorim od sadašnjeg stanja, koliko god da je ono nezadovoljavajuće. Na Balkanu, kao i u svakom strukturno konfliktnom međunarodnom kontekstu, bolje je suviše često neprijatelj dobra. Zapazićemo, uostalom, da su uvek isti oni koji, rugajući se američkoj naivnosti na Balkanu, postaju zastupnici idealizovane vizije prekrojenog Balkana, dok sa snažnim sarkazmom dočekuju istovetne virtuelnosti na drugim mestima u svetu (Veliki Srednji Istok, na primer).

Oduvek znamo gde bi trebalo da počne prekrajanje granica na Balkanu (u nekoj zoni očiglednih tenzija, kao što je Mitrovica na Kosovu), ali nikada nisam našao nijednog stručnjaka (političara, diplomatu, borca za ovu ili onu stvar) koji je u stanju tačno da mi kaže gde bi se to zaustavilo! Svi priučeni kartografi imaju muke da nam ukažu na granice jedne vežbe kojom se, na samom Balkanu, bavi tek nekoliko intelektualaca i aktivista zadojenih ratničkom mitologijom. Ko je pre samo nekoliko dana razgovarao sa srpskim radikalnim vođama i sa nekadašnjim albanskim aktivistima koji su sada na vlasti na Kosovu, uviđa da niko od njih ne veruje ozbiljno u nekakvo „predvečerje“ podele, niti je priželjkuje.

Jer kako prekrajati? Nameće se nekoliko „očiglednosti“: sever Kosova, naseljen gotovo isključivo Srbima, trebalo bi da se pripoji Srbiji. Ali, šta će se onda dogoditi sa desetinama hiljada Srba koji žive na Kosovu rasuti po enklavama na ostatku teritorije? I zašto Albanci koji žive na jugoistoku Srbije ne bi zahtevali pripajanje Kosovu? I šta je sa Albancima koji su većina u južnim i istočnim oblastima Crne Gore (Ulcinj, Plav)? I naravno sa Albancima iz Makedonije (mada i najradikalniji među njima radije žele federalizaciju zemlje nego nezavisnost)?

Za Hrvate iz Hercegovine, koji su u sličnom položaju kao Srbi s Kosova (manjina su, ali kompaktna, i zauzimaju prostor koji se graniči sa „postojbinom“), opcija bi bila pripajanje Hrvatskoj. A šta je onda sa hiljadama Hrvata koji ne žive u Hercegovini, već u srednjoj Bosni ili u Posavini (oblasti na severu Bosne)? Što se tiče Srba iz Bosne, u njihovu sklonost pripajanju Srbiji ne treba ni sumnjati. A da li bi to ipak bilo najbolje rešenje, u smislu konačnog rešenja koje bi trebalo da umiri čitav region? E u to treba sumnjati…

Jer ono čemu vode ove kartografske spekulacije, nije ni manje ni više nego stvaranje tri velike celine: Velike Albanije, Velike Srbije i Velike Hrvatske. Što je jedini način da budu (prividno) koherentne. Ali, osim toga što su ova tri projekta neostvariva istovremeno (previše je spornih teritorija između ove tri regionalne sile), druge manjine bi ostale opasno marginalizovane i imale bi legitimno pravo da traže svoj deo. Tako bi Bošnjaci (više od dva miliona ljudi) mogli s pravom da zatraže teritoriju između Srbije i Crne Gore, Sandžak (Novi Pazar), na kojoj su većina. Da li bi se manjinski vojvođanski Mađari našli u jednoj „etničkoj“ Srbiji? I šta bi se dogodilo sa Makedonijom? Hajde da u ovu „igru“ ubacimo i Bugare i Grke (neki bi Albanci time bili oduševljeni, pošto bi imali pravo da zatraže Čameriju, grčku teritoriju naseljenu Albancima…).

Paradoksalni učinak ovakvog rešenja, osim toga, bio bi brisanje sa karte Crne Gore (u kojoj živi 30 odsto Srba, gotovo 10 odsto Bošnjaka i šest odsto Albanaca), jedine bivše jugoslovenske republike koja je stekla nezavisnost bez kapi krvi i koja je očuvala autentični multietnički karakter. Gde bi tu bio napredak?

Ukratko, treba izabrati između dva zla. Zapadnim diplomatama se može legitimno zameriti da su uvek delovali u hitnji, pod pritiskom lokalnih sukoba, a da nisu, najpre 1991. (nezavisnost Hrvatske i Slovenije), zatim 1995. (Dejtonski sporazum) i ponovo 1999. (rat na Kosovu), jednom zauvek sagledali posledice raspada Jugoslavije.

Ali, s obzirom na etničku i teritorijalnu složenost regiona, to što je izbor pao na poštovanje prethodnih administrativnih granica (šest bivših republika i granica Kosova, spske autonomne pokrajine od 1974. do 1990) može da se opravda nekakvom realnošću i ubeđenjem da će, kao i u drugim, nekada pocepanim, oblastima Evrope, teritorijalni faktor moći da se relativizuje.

Pomalo romantična nostalgija za komunističkom Jugoslavijom ne menja bogzna šta u ovoj stvari. Ta ne tako davno stvorena federacija nije potpuno odumrla samo slučajno i zbog stranih zavera (treba li podsetiti da je Kosovo bilo pod opsadnim stanjem tri puta – 1968, 1981. i 1989 – dok je Jugoslavija još postojala, što dokazuje da se teškoće nisu pojavile tek nakon 1991). A daleko od toga da bi virtuelna kartografija u skladu sa etničkim linijma garantovala stabilnost. Na Balkanu, iako se još uvek treba plašiti najgoreg, „manje loše“ nažalost ostaje horizont međunarodnog delovanja.

 
Arno Danžan, konsultant, nekadašnji savetnik u Ministarstvu spoljnih poslova, specijalista za Balkan Arnaud Danjean, „Fausses idées simples pour Balkans vraiment compliqués“.

Le Figaro, 27. 3. 2008.

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 31.03.2008.