Skupština Srbije, foto: Peščanik
Skupština Srbije, foto: Peščanik

Predsednica Skupštine Srbije Maja Gojković ponovo nije propustila priliku da se uplete u višeslojnu laž. Izjavila je da je iz medija saznala za „neprimereno obraćanje“ poslanika Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja novinarki lista Danas Snežani Čongradin. To je iskoristila da pozove poslanike opozicije da se vrate u Skupštinu, kako bi zajednički radili na onemogućavanju takvog ponašanja, pre svega izradom novog skupštinskog Poslovnika o radu i Kodeksa o ponašanju.

Gojković već mesecima vabi opoziciju da se ponovo uključi u skupštinski rad. To čini ista osoba koja je, podsetimo, tokom predsedničkih izbora 2017. godine tvrdila da je rad Skupštine potrebno obustaviti tokom izborne kampanje, jer bi redovno zasedanje ugrozilo stabilnost Srbije, dostojanstvo parlamenta i demokratiju. Sve to je po njenom mišljenju izazivala opozicija svojim skupštinskim delovanjem. Šta se to promenilo pa je prisustvo opozicije u Skupštini odjednom postalo poželjno, a ne tako strašno destabilizirajuće?

Nasilnicima nikada nije zabavno kada se žrtve otrgnu i uskrate im mogućnost svakodnevnog iživljavanja. Gojković sada ne može u istom obimu kao nekada da prekida u pola reči, oholo omalovažava, drži moralne pridike, opominje i smanjuje plate po ličnom nahođenju. Koliko je samo tokom ovih dugih šest meseci propustila odbijanja opozicionih predloga, uskraćivanja replika i najprimitivnijih uvreda upućenih nevladajućoj manjini. Ni komandovanje glasanjem uz pomoć zvonca i deklamovanje besmislenih amandmana više nije tako zabavno kao pre.

Očekivano, podmetačine Maje Gojković se ne završavaju usiljenim i evidentno nabubanim pozivima za saradnju. Ona je, kaže, iz medija čula da je Šešelj novinarki uputio „niz uvreda“. Predsednica je propustila da se informiše o tome da je njen nekadašnji stranački lider svima koji komentarišu genocid u Srebrenici na način koji se njemu ne dopada obećao višegodišnju robiju, a onima koji mu onemogućavaju ulaz u Skupštinu obećao je i gaženje džipom koje će ići „kao po loju“ kada na njega „nabaci gusenice borbenog vozila“ (podsetiti se nedavnog napada palicom i gaženja aktiviste Dveri). Vređati nekoga, a naročito to činiti komentarišući njegov fizički izgled, je prostački. Pretnja je nešto sasvim drugo. O tome ni reči nismo čuli ni od predsednice Skupštine, niti od bilo kod drugog državnog organa.

Dalje, Gojković tvrdi da bi šešeljevsko ponašanje (ona kaže: neprimereno ponašanje i uvredljive izjave poslanika) u budućnosti moglo da bude sprečeno izradom novog Poslovnika o radu Skupštine, kao i Kodeksom o ponašanju poslanika. Predsednica Skupštine hoće da kaže da je danas Šešeljevo ponašanje dozvoljeno, odnosno legalno. Ovo ne može biti dalje od istine – pomenimo ovde samo član 106. Poslovnika koji obavezuje poslanika da govori samo o tački dnevnog reda o kojoj se vodi pretres i član 107. koji obavezuje govornika da poštuje dostojanstvo Narodne skupštine, zbog čega mu naročito zabranjuje korišćenje uvredljivih izraza i iznošenje činjenica i ocena koje se odnose na privatni život drugih lica. Zbog kršenja ovih odredbi, predsednik Narodne skupštine, dakle sama Gojković, govorniku može izreći opomenu, oduzeti mu reč ili ga udaljiti sa sednice. Dakle – odsustvo reakcije u slučaju Šešelj nije posledica dozvoljenosti njegovog ponašanja, već suštinskog prihvatanja njegovog nastupa.

Kada je u pitanju drugi segment koji je u svojoj izjavi pomenula predsednica Skupštine – sudsko utvrđivanje (krivične ili građanske) odgovornosti za upućene uvrede i pretnje, on je takođe ostao temeljno nedorečen. Iako poslanik uživa imunitet od odgovornosti za izraženo mišljenje, to ne znači da može da kaže i uradi sve što mu padne na pamet. Ustav Srbije garantuje da narodni poslanik ne može biti pozvan na krivičnu ili drugu odgovornost za izraženo mišljenje ili glasanje u vršenju svoje poslaničke funkcije. Ako je u opisu posla poslanika Šešelja vređanje i pretnja nasilnom smrću, onda bi on zaista temeljno morao biti zaštićen imunitetom. I obrnuto. Treba napomenuti da vladajuća većina u svakom slučaju ima i mogućnost da poslanika, nad čijim se aktima tobože zgražava, liši imuniteta i preda na ocenu sudskim organima.

Na kraju, ali ne najmanje važno je i pitanje – da li je Vojislav Šešelj uopšte poslanik i da li uživa zaštitu po ovom osnovu. Naime, dotičnom je poslanički mandat po sili zakona prestao kada je pravnosnažnom sudskom odlukom osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora od najmanje šest meseci. Ovo je utvrđeno članom 88, stavom 1, tačkom 3. Zakona o izboru narodnih poslanika, koji kao dan prestanka mandata navodi dan kada je ovakva odluka doneta, a ne naknadnu odluku Skupštine o ovom pitanju. Ako i ovu činjenicu uključimo u slučaj Šešelj, dobijamo jasnu sliku – lažni poslanik je u Skupštini jedino zahvaljujući milosti vladajuće većine, sa zadatkom da čini ono što je učinio Snežani Čongradin i mnogima pre nje. Navedimo samo najsvežije primere – poslanicu Aleksandru Jerkov je (ne jednom) nazvao ustaškom kurvom, poslanici Gordani Čomić je poručio da „treba da obrije brkove“ i tek onda dođe na sednicu, a ministarki Mihajlović je rekao da je „alapača“. Stvarna lista naručenih šešeljevština bila bi preduga i protegla se tridesetak godina unazad. Imala bi mnoge naručioce – koji su svi redom bili neprikosnoveni vladari.

Možemo dakle zaključiti da Maja Gojković nije juče saznala za gnusne i brojne napade Vojislava Šešelja. Njega i njegov modus operandi dobro poznaje i sledi godinama. Predsedavajuća je imala skupštinske mehanizme da sankcioniše Šešelja (i sada, ali i ranije). Izvesno je da se to može učiniti i u sudskom postupku – što zbog odsustva veze sa vršenjem poslaničke funkcije, što zbog mogućnosti lišavanja poslaničkog imuniteta, a naročito zbog činjenice da Šešelj više nije poslanik.

Zabrana uvreda, pretnji i nasilništva nije nikakvo moralno-etičko pitanje koje je potrebno regulisati skupštinskim Kodeksom ponašanja. Radi se o radnjama zabranjenim i ozbiljno kažnjivim u svakom demokratskom društvu. Moralni poslanik je onaj koji se ponaša dozvoljeno i dobro, ali teži da na skali dobrog bude najbolji mogući, tako da bude primer drugima. Svođenje nasilništva na pitanje moralne ocene je višestruko opasno za čitavo društvo. Naročito ako je vertikala ocene radikalsko-naprednjački moral.

Peščanik.net, 23.07.2019.

Srodni link: Ljubodrag Stojadinović – Šešelj, čudovišni portret režima


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)