Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

U nekom smislu, Marinika Tepić je pametni alarm, koji čuva učmalu Srbiju od mrtvog sna. Snagu crpe iz sebe same, drugih izvora nema. Svakoga dana sretne se sa čudovištem u njegovom dvorištu. I uvek se vraća, kao da joj je malo trošenja. Njene političke partije nema kad nema nje. Ona je već nedeljama prvo, lepo lice Srbije. U njenoj je senci rugobni strašljivi Gospodar, začuđen što ona ne pokazuje strah pred njim.

No, jesam li preterao u pokušaju da obrazložim suštinu njene misije, koju je odredila sama? Ne, nimalo. Marinika se prva i sasvim sama sukobila sa fašistima u Srbiji. Oni su nadirali uz ovu vlast i zajedno sa njom, i sebe su odredili kao kriterijum za naci patriotizam, koji bi važio za sve.

Oni su njoj zapretili javno, što u medijima što grafitima: Marinika shvati, nećemo stati!

Fašizam se ovde ugnezdio u varijanti podmuklog nacionalšovinizma, i našao svoje tumače među potrošenim i misaono zapuštenim intelektualcima. A oni su svoju unosnu paranoju o napadu na srpstvo sa svih strana unovčili udobno se smestivši u memljive zaklone za obračun sa „autošovinizmom“ i još jednom tupom izmišljotinom – drugosrbijanstvom. Ispod njihovih ideoloških koporana izmileli su ultradesni branioci SrBstva, uočivši da im je Marinika Tepić najopasniji protivnik.

I u pravu su. Posebna verzija radikalskog ekstremnog šovinizma jeste platforma za definisanje vladajuće filozofije u Srbiji. Ublaženi fašizam, čak ni kao uteha ne postoji. On dolazi puzeći, ima svoje surove kristalne noći za protivnike. Nekoliko takvih inicijalnih orgija režim je organizovao gušeći proteste protiv autentične firerske tiranije, nasilno gradeći zlokobni pandemonijum: jedan narod, jedna partija, jedan vođa, sa svim pratećim sablastima u njemu.

Marinika Tepić je odmah prepoznala te replicirane nakaze, još dok su bile u ranoj fazi. Postavila je pitanje šta u Srbiji radi britanski fašista Džim Doson, koji je bio gost Miše Vacića i ljubimac Vojislava Šešelja. Napisala je pismo domaćoj i međunarodnoj javnosti o nadirućem fašizmu u Srbiji. Posle toga je stigla najbrutalnija pretnja, koju je potpisao izvesni Tomo Lovreković: „N1 neće pitati Marinike. Mi ih moramo pitati, ispitati i ućutkati jednom za svagda. Sve do jedne. Za početak snajperski, a kasnije artiljerijski. Ili mi ili one.“

Odakle je nesmetano stigla takva pretnja? Samo iz sive zone moći, koju kontroliše onaj koji je ima. Onaj koji drži pod svojim papcima snajpere i artiljeriju, najteža sredstva za obračun sa jednom ženom.

Sve svoje borbe Marinika vodi kao izaslanik dela slobodne Srbije, koja još nije prekrivena blatom. U te pohode uložila je sve što ima od hrabrosti i pouzdanja, uvek licem prkosno okrenuta ka zlu. Sve svoje emocije koje drži na čvrstoj uzdi, uz sudnju strepnju da ne zaplače. Savladala je naše strahove, postavši veća od njih.

Prekjuče je govorila ispred zgrade Telekoma, uslužne kase i osinjeg gnezda režima. Izgleda da se tamo odigrava kolosalna pronevera i da novac odlazi za održavanje sve alavije mafijaške hidre i njenih trutova u partijskoj sekti.

Ponovo je Marinika Tepić stavila nokat u oko čudovištu, pa joj je korporativni siledžija iz SNS-a Draško Marković oteo mikrofon, bacio ga i pokušao da je silom otera iz prostora koji nije njegov. Da li je osiona glupost i dalje najbolja preporuka za visoku poziciju u Vučićevoj Srbiji? Ovo je pitanje suvišno, naravno da jeste, ali režim više nije u stanju da se otrese ni onih mamlaza koji mu nanose najveću štetu, jer je od takvih napravljen.

Juče se ponovo vratila na isto mesto. A to znači da se događa zaista krupna stvar, jedan od lupeških poduhvata, posle kojeg padaju domine i ruši se svaki privid o normalnosti. Telekom je bio istinski gigant, a sitni džeparoši, ubrzanim kursom proizvedeni u pljačkaše, sve su oglodali kao hijene i ostavili samo fasadu – ljušturu bez mesa i kostiju. Mrtvu stvar koja će tek izazvati slične masovne smrti. Čudovište više nema čime da se hrani, počelo je da proždire sebe.

Dok sam gledao potpuno mirnu Mariniku Tepić kako onoj somini objašnjava šta sve ne sme da radi, javio mi se prijatelj iz varoši: Vidiš li ovu ženu koja nikada ne odustaje?

Rekoh da upravo nju gledam…

Pazi sad šta ti govorim, reče mi on. Marinika će da ih sruši. Ne mogu se odbraniti od nje. Od svega mogu, od svih nas mogu, od nje ne mogu…

Ne znam na čemu je sve moj sagovornik zasnovao svoju smelu projekciju, u kojoj jedna nežna žena obara režim koji postaje sve okrutniji dok brani sebe i trezore. Ali, kao da ima nečega u njenom pojavljivanju: uvek je tamo gde im se vide žive rane, gde je najmanje žele i najviše mrze.

Uvek je na teškom mestu gde se neki leprozni komad vlasti kida i sunovraćuje u ponor. Kad je jedne večeri budemo videli da govori ispred Andrićevog venca br.1, pouzdano ćemo saznati da su od svega ostali samo zidovi i da tamo više nema ničega.

Peščanik.net, 14.08.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)