Grafit: Sam protiv sviju!
Foto: Slavica Miletić

Dan pre održavanja referenduma o potvrđivanju Akta o promeni Ustava na Peščaniku nam se obratio pravnik Milan Antonijević tekstom „Referendum 2022: NE, po cenu sopstvene štete“. Autor se već u prvim redovima požalio kako se u jednom trenutku činilo da će „ako se izuzmu ustavopisci, ostati u potpunosti usamljen na sceni u javnom zagovaranju za „da“ u nedelju“. Antonijević – sam protiv svih. Tako sebe vidi.

Da tvrdnja o usamljenosti autora nije istinita potvrdiće nam to što ustavopisac nije bilo ko – već Narodna skupština u kojoj je pre 45 dana čak 193 poslanika glasalo za potvrđivanje Akta o promeni Ustava. Za potvrđivanje akta danas će glasati predsednik Srbije, predsednica Vlade, predsednik Narodne skupštine, ministarka pravde i mnogi drugi državni funkcioneri. To zaključujemo iz njihovih javnih nastupa i poziva građanima da učine isto. Dakle, Antonijević ne da nije sam – već je u moćnom i glomaznom društvu koje deli njegovo mišljenje.

Ipak, umesto da se dan pred referendum opusti i prikloni svome jatu, Antonijević kreće u prometejsku borbu. Odnosno, u dokazivanje nekolicini pojedinaca da danas glasaju NE na sopstvenu štetu. Pravnicima, univerzitetskim profesorima i sudijama koji smatraju da ustavni amandmani sa sobom nose više opasnosti nego dobra Antonijević će se anonimizirajuće obratiti kao svima ovima/svima onima (par. 5 i 12 teksta). Dakle svima njima, kaže autor, smeta nešto što mogu da reše tek 3. aprila, na izborima. To nešto je, pretpostavljamo, smena vlasti, imajući u vidu da se 3. aprila održavaju izbori na više nivoa.

Čak ni izliv referendumske euforije ne bi mogao da opravda Antonijevićevo nipodaštavanje argumenata njegovih kolega koji su, dobrim delom i na Peščaniku, nedeljama unazad temeljno navodili iz kojih razloga smatraju da treba glasati protiv ponuđenog Akta o promeni Ustava. Ti razlozi su, suprotno tvrdnjama autora, bili usmereni na buduće vreme i na činjenicu da Ustav mora i treba da nadživi kako ovu, tako i mnoge druge zakonodavne i izvršne vlasti. Izneti razlozi nisu bili usmereni na smenu izvršne vlasti, jer se ta smena ne može postići nepotvrđivanjem akta o kome se danas glasa. Veza vladajuće većine i amandmanskog teksta kritički je analizirana isključivo kroz primenjenu proceduru i aspekt koji uključuje stvarne namere odnosno ciljeve predlagača. To nije isto što i smena vlasti.

Mučno je bilo čitati komentare protivnika amandmana, kaže Antonijević. Verujem da jeste. Ali iz muke se mogu izroditi i dobre stvari. Recimo bolji i uverljiviji argumenti za glas DA. Bolji od – ovo je kvalitetan tekst; njegovo neusvajanje će voditi u evropsku katastrofu; amandmani daju nadu; ovo je tek početak jer sledi izrada pravosudnih zakona. Šansu da ponudi bolje i supstativnije argumente od ovih Antonijević je propustio i u svom jučerašnjem obraćanju gde se zadržao tek na prizemnoj (mada pretežno anonimnoj, pa samim tim i kukavičkoj) prozivci onih koje vidi kao svoje neistomišljenike. Ovakav manir „razgovora“ i „polemike“ sa neimenovanima, ali kroz opise odredivima, svojstven je upravo osobi čija duga senka stoji nad današnjim referendumskim procesom. Radi se, naravno, o Aleksandru Vučiću.

Skrenula bih pažnju i na nekoliko flagrantnih neistina iznetih u tekstu. Primera radi „pripadnik akademske zajednice koji je zasigurno nedovoljno uključen u proces izrade amandmana“ iz paragrafa 11 teksta je – prepoznajemo ga po izjavi – prof. dr Tanasije Marinković. Profesor Marinković, inače profesor ustavnog prava, je tokom izrade amandmana učestvovao kako u javnim slušanjima u Narodnoj skupštini, tako i u direktnim razgovorima sa Venecijanskom komisijom o sadržaju predloženih amandmana kao predstavnik Centra za pravosudna istraživanja. Antonijević je profesora Marinkovića u Utisku nedelje pre samo nekoliko dana pomenuo kao autoritet koji, navodno, podržava ustavne promene. Kako se ovo u narednim danima ispostavilo kao neistina, izgleda da je Marinković za Antonijevića od autoriteta postao anoniman, ali i nedovoljno obavešten.

Takođe, nije istina da profesor ustavnog prava Slobodan Orlović u emisiji „Zašto se menja Ustav“ emitovane ne RTS-u „nije želeo da se predstavi kao član Državnog veća tužilaštva (organ se zove Državno veće tužilaca, prim. aut) jer za to nema ovlašćenje Zagorke Dolovac“. Ako već iznosimo ono što je izrečeno u off-u emisije (čija sam i sama bila učesnica), što je etički diskutabilno, ali što je započeo sam Antonijević, istina je da je bilo reči o tome da Zagorka Dolovac nije zadovoljna kada neko govori u ime DVT, ali je profesor ovom svojom titulom predstavljen u emisiji, uz svoju saglasnost, o čemu postoji i dokaz. Pristup Zagorke Dolovac, koja će u slučaju potvrđivanja Akta o promeni Ustava nesmetano vršiti svoju funkciju do kraja mandata, uz mogućnost još jednog kandidovanja i opstanka u tužilačkom savetu, ne govori ništa loše o profesoru Orloviću, već o samoj Dolovac.

Posebnu pažnju zavređuje i izjava Antonijevića da je „on argumentovao da uređenje svake, pa i sudske grane vlasti, nije nešto o čemu bi građani trebalo da se izjašnjavaju na referendumu“. Ako ne bi trebalo da se izjašnjavaju na referendumu o uređenju vlasti, što je osnovna ustavna materija – o čemu bi građani trebalo uopšte da se izjašnjavaju na referendumu? I sledstveno, da li nam je referendum uopšte i potreban? Ostali smo uskraćeni i za ove mudre odgovore.

Deo stava o ovim pitanjima možemo naći u tekstu iz dnevnog lista Politika kojim se autor naširoko hvali i u kome zaključuje „da predložene ustavne promene upravo ovaj, gotovo jednopartijski parlament, ne samo da treba da „progura”, nego je možda i jedini koji to zapravo i može“. Dakle, ništa građani, ništa postupak – jedan čovek, jedno zvonce i horska podrška. To je ono što se traži.

Takvu predstavu u ovoj referendumskoj kampanji ipak nismo priredili. Ili bar nismo svi u tome učestvovali. To je znak da smo i dalje živi kao društvena i politička bića.

Antonijević u tekstu na Peščaniku zaključuje da su „maske pale“ i da je Evropska unija u Srbiji ostala bez svojih prirodnih saveznika – političkih stranaka, civilnog sektora i proevropski naklonjenih pojedinaca, te da su zbog toga zemlje Kvinte (Francuska, Italija, UK, Nemačka i SAD) morale u svom saopštenju da pozdrave referendum o ustavnim promenama kao ključni korak u jačanju nezavisnosti pravosuđa.

Tako je Antonijević svima nama, protivnicima amandmana, još jednom sasuo u brk da odgovornost za tekst koji sliči Frankenštajnu nije na vlastima, nego na nama koji u njemu ne prepoznajemo Uspavanu lepoticu.

Možda su Antonijević, ali i predstavnici Evropske unije i zemalja Kvinte, od silnog uzbuđenja, propustili jasnu najavu vladajuće koalicije da će zakonima o sudskom i tužilačkom savetu obezbediti da se odluke u njima donose kvalifikovanom većinom, odnosno da one neće moći biti donete bez „njihovih ljudi“ (poslanik SNS Đorđe Dabić, emisija Reč na reč, min 22:55-24:00). Ovo je pre dva dana potvrdio i član radne grupe za izradu Akta o promeni Ustava, sudija Ustavnog suda i član Venecijanske komisije koji je izjavio da „bez jednih i drugih, sudija i istaknutih pravnika, nijedna odluka ovog tela (Visokog saveta sudstva, prim. aut) neće biti doneta“. To dakle znači da će obećani pravosudni zakoni samo pogoršati već dovoljno loše naznake ustavnih amandmana.

Ako uzmemo u obzir da se u ustavne promene krenulo kako bi se otklonila preterana uloga Skupštine prilikom imenovanja u pravosuđu, onda uspostavljanje dodatnih kanala političkog uticaja na ova imenovanja, uz pravo veta u pravosudnim telima, sigurno neće doprineti cilju koji je inicijalno proklamovan.

U tom smislu iza referendumskog NE neće ostati evropska katastrofa, kako tvrdi Antonijević, a ni neka naročita šteta na koju nas očinski upozorava u svom tekstu. Ostaće mogućnost da se posao podele vlasti obavi kako valja, onda kada to bude bilo moguće. Sa druge strane, postoji bojazan da će iza referendumskog DA ostati sramotno praznoslovlje i kajanje koje će, bilo zbog pogoršanja položaja pravosuđa, bilo zbog neispunjenih ličnih očekivanja, biti zakasnelo.

Peščanik.net, 16.01.2022.

USTAV SRBIJE

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)