Hrvatska 2016, foto: Neda Radulović-Viswanatha
Hrvatska 2016, foto: Neda Radulović-Viswanatha

Par zajedničkih fotografija nasmijanih i opuštenih Zorana Milanovića i Viktora Orbana koji prvo poziraju jedan kraj drugoga, a potom za stolom jednog od hrvatskih restorana na Paklinskim otocima, jesu momentalno postale viralne proteklog vikenda, ali ih nažalost nitko nije smjestio u pravi kontekst. A on daleko nadilazi hrvatsko-mađarske odnose i tu je najmanje bitna činjenica Orbanovog velikomađarskog nacionalizma koji uporno iskazuje javnu žal za Rijekom i Baranjom. Ta priča je općepoznata i smiješna s ovdašnjim nacionalistima i nacionalnim liderima, spremnima da uspostave ratno stanje u medijima zbog bilo čega što im zasmeta kod južnoslavenskih susjeda, dok istovremeno prostiru crvene tepihe Viktoru Orbanu i mađarskom kapitalu, makar ovaj vodio aktivnu nacionalističku politiku i provodio mađarizaciju krajeva koje smatra svojima. To jednako vrijedi i za Srbiju i za Hrvatsku, pri čemu je u simboličkom smislu spomenik koji se počeo podizati kolaboracionistima u Novom Sadu možda i najvidljiviji iskaz snishodljivosti prema moćnome susjedu.

No, kao što rekoh, ovo je prvoloptaška stvar koju mnogi vide, ali nije prava tema fotografija. Na ovih nekoliko fotografija dvojice političkih istomišljenika, jednog na poziciji predsjednika Hrvatske, a drugog na poziciji mađarskog premijera vidi se definitivna propast projekta tzv. tranzicije, ključnog koncepta Europske unije i SAD-a kojim se slavila pobjeda liberalne demokracije i koji je u ideološkom i ekonomskom smislu trebao nekadašnje socijalističke zemlje uvesti u tzv. civilizirani svijet, tako što bi doslovno iskopirali modele sa zapada i potpuno razgradili svaki trag socijalističkog nasljeđa. Na tu ideju, čiji je ideološki rodonačelnik Fukuyama i koja je potpuno, kao što je sjajno pisao Boris Buden u knjizi „Zona prelaska“, izignorirala činjenicu da su građani tih zemalja sami izborili demokratizaciju svojih društava, da bi onda pristali na to da se prave kako im je nju netko donio, potrošilo se more novaca upućenih u raznorazne projekte i nevladine organizacije. Bilo je tu, jasno, i mnogo korisnih projekata koji su ostali trajna vrijednost, posebno onih na polju suočavanja s prošlošću i otpora nacionalizmu, ali su svi oni ostali bez ikakvog dubinskog utjecaja na postsocijalistička društva. Razlog tog neuspjeha leži u sistemskoj grešci, odnosno u ignoriranju činjenice da se tu nije radio o nikakvim plišanim revolucijama, nego u pravilu o konzervativnom nacionalizmu, posebno na ovim prostorima. A to zapadnjaci, ideološki zaslijepljeni antikomunizmom i odani mantri o odmaku od dva totalitarizma, jednostavno nisu uspijevali vidjeti. Zato je i bilo moguće poništiti sve dobre stvari socijalističkog nasljeđa, posebno na jugoslavenskim prostorima, a iz istog razloga odbijanja da se shvati kako je Jugoslavija bila nešto drugo u odnosu na zemlje Istočnog bloka i da je ona puno kompleksnija zemlja, diplomati Europske unije ne uspijevaju ništa suvislo napraviti ni po pitanju Bosne i Hercegovine, ni po pitanju Kosova ili Crne Gore.

Dvojica glavnih likova s početka teksta su zapravo personifikacija tog idejnog promašaja, koji traje sad već trideset i tri godine u istočnoeuropskom slučaju i trideset i dvije godine u našem. Viktor Orban koji je dugo figurirao kao uzdanica mladih liberala na koncu je završio kao onaj koji je protjerao Srednjoeuropsko sveučilište iz Budimpešte, inače jednu od boljih stvari tranzicije, dok je Zoran Milanović kao čovjek koji je u politički život ušao preko SDP-a, vodeći tu stranku duže od desetljeća, sada završio kao autentični radikalni tuđmanovac koji svoje prirodno društvo nalazi u Orbanu i Dodiku i sa simpatijama gleda na Putina. Pri čemu njih dvojica nisu postali novi ljudi koji su političkom metamorfozom nekoga prevarili, nego su tipičan proizvod ovdašnjih nacionalizama koji niti jednu od tih ideoloških kamuflaža nisu doživljavali ozbiljno.

Stoga je potrebno ponajprije javno priznati da je tranzicija propala, a onda možda ipak razmisliti o novom socijalizmu i avangardi. Sanjam uludo, naravno, ali od toga nema nikakve štete. Za razliku od svih ovih propuštenih godina i opće destrukcije.

Peščanik.net, 23.08.2022.