
Rat u Ukrajini proizveo je mnogo društvenih fenomena, prevashodno za ublažavanje utiska o strahotama rata, a neki su postali pravi komoditet – od prodavnice ruskog kiča na sred Knez Mihajlove, do tržišta stanova za Ruse, pa sve do znakova oblikovanja nove i velike izbegličke dijaspore, ukrajinske i ruske, koje ponegde uspešno sarađuju i pomažu se. Negde u Evropi zabranjuju rusku književnost, negde preuzimaju bežeću rusku akademsku populaciju. Ukrajinci brojem premašuju sve izvanevropske begunce do sada: u Poljskoj ih je preko milion i po, ukupno ih je iz Ukrajine pobeglo već između 11 i 15 miliona. Pogled prema Ukrajini zamagljen je najrazličitijim predrasudama, strahom, krajnje neprijatnim analogijama. Realnost je tako surova da realna politika u Evropi nema ni pravog odgovora, ni pravih načina da odgovori na to što se dešava i što sumanuto juri ka sve gorim posledicama.
Živim u zemlji koja je zvanično opredeljena za ukrajinsku stranu, za napadnute, slabije i žrtve. Ukrajinske izbeglice su dobrodošle, premda birokratija doslovce uništava državno opredeljenje i, sa druge strane, svakodnevicu tih ljudi: čeka se previše, postupci su komplikovani, zapošljavanje i preživljavanje odmiču se u beskonačnost, ako Ukrajinci nemaju rođake i prijatelje, i ako ne nađu posao na crno. Bosanci iz prethodne generacije dobro se sećaju kako to izgleda, a imali su i šovinizam koji danas mnogo manje napada Ukrajince. Možda bolje nego ranije, postoji mreža, bar među naučnim i kulturnim radnicima, koja pomaže i Ukrajincima i Rusima da neko vreme prežive u Sloveniji, i da im se za to vreme intenzivno traži mogućnost da se ustale na drugim mestima. Pomoć Ukrajini je uzorna, ako izostavimo nekoliko zastarelih tenkova koji su poklonjeni na državnom nivou. Možda je najbolji primer evangelistički biskup Leon Novak, duhovni vođa slovenačkih protestanata, koji je dosad najmanje 6 puta vozio u Ukrajinu kombi pun humanitarne pomoći: vozi sam, jer neće nikoga drugoga da izloži nevoljama i mogućnim zakonskim zapletima. Njegovo ime treba da se pomene, druga ne pominjem iz razumljivih razloga – recimo prijatelja koji je do sada više puta proveo po nekoliko nedelja u Ukrajini, dobar deo na prvoj liniji fronta. On ima veliku mrežu posvuda i kreće se lako, sam ili sa nekoliko vozila koja onda ostaju na terenu, jer su poklon. Obaveštenja sa te strane daju neuporedivo ubedljivije viđenje rata, ljudi, njihovih opredeljenja… i beznadežnosti situacije.
Analogije, to potpuno nepouzdano sredstvo isključeno iz logike i zabetonirano kao osnova sujeverja, u ovome slučaju posebno zavarava. Putinov blickrig nije se isplatio, njegova retorika već davno ima dijagnozu, evropska politika je mizerna kao nekadašnja Liga naroda, Ujedinjene nacije su senka bez značaja, evropske vojske u službi NATO pakta. Evropski mirovni pokret – postoji li išta što na to podseća? Sve je tu za poređenje, ne može biti slikovitije, i samo jedan element opredeljuje budućnost celog sveta – atomsko oružje. Među vođama država možda je više od polovine dokumentovano mentalno poremećenih. U toj jednačini ne bismo uopšte smeli pomišljati na budućnost. I sa druge strane, smemo li zamerati evropskim stanovnicima njihovu današnju ležernost i komoditet? Šta drugo preostaje?
Sem uvek težeg oružja, kojim Ukrajina još nije napala ruske teritorije (a mogla bi), koje zbog načina proizvodnje neće usrećiti mase radnika u SAD i u Evropi i podići njihov standard, postoji naravno humanitarna pomoć – medicinska, u hrani, odeći, privremenom boravku i svakodnevnim potrebama. Postoje i drugi oblici pomoći, manjeg volumena i izuzetno korisni, kao što su generatori, vozila, elektronika i iznad svega – dronovi, koji se mogu kupiti već za manje od 200 evra, a izvrsno služe i na frontu i iza fronta. Rusi već uveliko upotrebljavaju tehnički niže oblike ratovanja, kao što su talasi vagnerovaca, kriminalaca iz zatvora, koji hrle na front jer znaju da ih na povratku izvesno čeka smrt. Na cilju, možda prežive kao ukrajinski zarobljenici. Zatvori u Rusiji se prazne, škodljivi pojedinci masovno ginu – ima li lepše opšte čistke društva? Drugim rečima, možemo oprostiti deo hipokrizije povezane sa odobravanjem slanja vrhunskog oružja i avijacije Ukrajini. Tu je bar jasno da će račun plaćati svi, u Evropi i šire. No svi se ne ponašaju isto, u ovo doba u kojem diplomatija više ništa ne znači. Jug Evrope je na strani žrtava svih vrsta, i sklon miru i sa Rusima. Erdogan trguje ucenama, kao i ranije. Ovoga puta traži glave nekoliko Kurda koji su dobili azil u Švedskoj, za svoj glas o članstvu Švedske u NATO-u; sa novom švedskom vladom, ubitačno desnom, posao može da mu propadne – Kurde možda dobije besplatno. Sever Evrope uplašeniji je od juga, možda opravdano, naročito u slučaju baltičkih država. Neki ćute polumrtvi od straha, kao što su Moldavija i komšiluk. Mađarska se još ponosi saradnjom sa Rusijom, a EU joj podnosi povisok račun. Dok desnica u Sloveniji praktično zabranjuje reč mir, a BiH i Hrvatska pristojno i ćutke primaju novu evropsku milostinju, Crna Gora je zatečena sa evrom u rukama. Izgleda da je najveći dobitnik rata zapravo Srbija, u koju se stiče sve iz Rusije što je poslovalo sa Evropom, ne bi li nastavilo sa poslom. Za razliku od Erdogana, tu još niko nije shvatio šta bi se tek moglo dobiti kad bi se priznalo Kosovo. Ali to je stvar duhovnosti, kako su scene iz srpske skupštine lepo pokazale.
Možda je jedino rešenje za rat u Ukrajini molitva? Pre nego što se s tim počne, a može se i u zadnjem trenutku, treba bar još jedanput dignuti mirotvorni, pretežno ženski, svakako ulični glas za mir a protiv rata – za dušu. A posle, put your head between your knees and kiss your ass goodbye.
Peščanik.net, 13.02.2023.
KULTURA MIRA I NENASILJAUKRAJINA
- Biografija
- Latest Posts


Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- 300.000 x 2 - 05/02/2025
- Jarani na vlasti - 03/02/2025
- Efekat domina - 30/01/2025