Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Da se kojim slučajem nije pojavio Uglješa Mrdić, svakako bi bilo mnogo dosadnije. On je promućkao naprednjačku kadrovsku žabokrečinu i pokrenuo ambicije kod sebi sličnih. Takvi su mogli da vide kako iz ničega nastaje nešto i dolazi na ono mesto odakle se ostvaruju snovi i piše istorija.

Uglješa se iz anonimnosti uzdigao ciljanim gladovanjem protiv Tužilaštva za organizovani kriminal. Bilo je još takvih primera u naprednjačkom rodoslovu. Posle štrajka glađu, sedenja na stiroporu i pričešća koje mu je prineo srpski patrijarh lično, Toma Nikolić je krenuo u osvajanje vlasti.

Uglješa te okolnosti nije dobro poznavao, niti je razmatrao značaj i domete namernog odustajanja od redovnih obroka. Želeo je da sve oko sebe uceni svojim važnim životom i pretnjom kako će da skonča, samo ako TOK nastavi da radi to što radi i ne dođe pod ruku tužioca Stefanovića.

Nije bilo mnogo saosećanja za takav kobajagi suicidni naum. Kad je Uglješa baldisao i poslao signale da više ne zna gde se nalazi – odveli su ga u Urgentni centar, povrnuli ga i vratili na mesto budućih podviga.

Pre nego što je krenuo u razaranje pravosuđa, do javnosti su doprle neke važne stavke iz njegove biografije: diplomirao je prava, a možda i nije. Ako jeste – nije to uradio od jedared. Negde piše da je doktor ekonomskih nauka. Da je rođen u Trebinju, da je bio novinar (ne zna se gde), te da je majstor džudoa (četvrti dan). Bio je savetnik za medije ministra pravde, odbornik na Vračaru, a od 2020. je narodni poslanik. Predsedava Odborom za pravosuđe.

U normalnim okolnostima, navedeni ispadi bi se smatrali marginalnim bizarnim ekscesom. Uz štrajk koji se sastoji od patetičnog odustajanja od hrane, Mrdić se pojavljuje i kao sila koja brani državu od nečega što nije dobro razumeo. On oseća da sve to razara ambijent gde čak i on, Mrdić, može da bude neko, pojedinac koji popravlja sistem u kome je lično nastao, kako bi ga napravio još gorim. Ako je to moguće, a pokazalo se da jeste.

Odjednom je Uglješa Mrdić zapao za pero majstoru Coraxu. Ali, to nije išlo lako, tema se opire crtanju, nema karakter, kako kažu umetnici, nema razloga za potez perom, mrtva stvar. Nema ni lica koje se može prepoznati, pa je Coraxov rad zapao u senku duboke praznine koju je probao da oblikuje u tome što ona jeste. I konačno, to je to, ničega nema.

Uglješa je dao sebi posao, ili ga je dobio sa najvišeg mesta, to već postaje nevažno. Smisao njegovog podvižništva je da Zakonom o sudijama vrati „oteto pravosuđe državi“.

Ima više zakona, ili zakona o ukidanju prethodnih zakona, ili dodatnih normi koje bitno zakidaju nezavisnost pravosuđa. I čitava ta gomila spisa dobila je kodno ime Mrdićevi zakoni. Tvorac tih sumnjivih normi – ako je to zaista on – prilično kuburi sa pisanim izražavanjem, pa je mnogo jezičkih redaktora i lektora pozvano da tu konfuznu i nejasnu nadripisarsku lektiru dovede u nekakav red.

Mrdićevi zakoni su podrška mafiji i put za zaustavljanje istrage protiv najuglednijih kriminalaca. Polupismeni činovnik je, ne znajući ništa o poslovima oktroisanja pravnog sistema, postao simbol velikog razaranja.

Na dan usvajanja tih zakona javio se i lojalista Vladan Petrov, predsednik Ustavnog suda, koji je bez zadrške uputio teške prekore takvom zakonopiscu. U smislu, Uglješa je hrabar, ali morao je da se konsultuje sa onima koji ipak nešto znaju. To nije omelo dresirani glasački sklop da po hitnom postupku usvoji predloge i donese zakone.

Oni još ne važe dok ih ne potpiše onaj koji ih je naručio.

A on, možda hoće da stavi paraf a možda i neće. Verovatno hoće, mada se čini da neće. Neki delikatni sastavni delovi su mu stavljeni u procep. Sve zavisi od zatezanja.

Mrdić je okončao svoju misiju. Svakako se vraća u zaborav, osim ovoga što nije umeo a uspeo je – ne zna ništa drugo.

U stvari, on još nije završio započeto. Zakon o zaštiti imena i dela, na primer.

Peščanik.net, 30.01.2026.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)