Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Ovih dana je Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, pod vrlim vođstvom (tehničkog?) ministra Đorđevića, zvanično serviralo novi udar na vladavinu prava (tehničkoj?) Vladi Republike Srbije, a Vlada je to sa oduševljenjem prihvatila i usvojila Uredbu o Programu podsticaja zapošljavanja mladih „Moja prva plata“. Nezaposlenost i radna neaktivnost mladih jeste jedan od većih problema u Srbiji, jer je odsustvo bilo kakve perspektive na tržištu rada jedan od glavnih uzroka (ali ne i jedini) za trajni odlazak mladih iz Srbije. Veoma često se ironično kaže da poslodavci uglavnom traže pripravnike – početnike „sa bar pet godina iskustva“, naglašavajući na taj način koliko je mladim ljudima teško da se uspešno otisnu u svet profesija za koje su se školovali. Zbog toga je svaki pokušaj da se mladima otvori nova prilika za sticanje prvog staža i radnog iskustva, dragocen. Ali ovo što se priprema nije ono što je tim mladim ljudima potrebno, ni izdaleka.

Uredbom se stvara nova vrsta (ili podvrsta) radnog angažovanja, suprotna Zakonu o radu. Reč je o programu podsticaja zapošljavanja, pa se to nešto – nazovimo ga modelom rada – što Uredba sadrži ne može zvati radnim odnosom. Zapravo, na osnovu Uredbe je jasno da to nije radni odnos, jer su uslovi rada koji su predviđeni za nesrećne mlade ljude koji se nađu u programu daleko od bilo kakvog zakonom propisanog standarda. Pominje se stručno osposobljavanje lica – da li to znači da će ona zaključivati ugovore o stručnom osposobljavanju, kako je predviđeno Zakonom o radu? Možda, ali to se ne navodi u tekstu Uredbe, niti se Uredba poziva na taj član Zakona o radu. Naprotiv, Uredbom se Zakon o radu ignoriše i kao osnov donošenja se navode:

– Član 43. stav 1. tačka 8) Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti. Ovim članom regulišu se mere aktivne politike zapošljavanje usmerene ka unapređenju zapošljivosti, a tačka 8) podrazumeva „druge mere usmerene ka zapošljavanju ili održanju zaposlenosti, u skladu sa aktom Vlade“. I to je sasvim u redu, ali Uredba mora „ukalupiti“ meru koju uvodi u postojeći pravni režim. Ne može se (i ne sme) očekivati da je Uredbom (ili bilo kojim drugim podzakonskim aktom) moguće osmisliti nov modalitet radnog angažovanja, sve u plemenitom cilju unapređenja zapošljivosti lica. Tako nešto je nezakonito, samim tim i neustavno jer se podzakonskim aktom preuzimaju ovlašćenja koja poseduje samo zakonodavac.

– Toga su svesni i autori Uredbe, pa se – valjda po principu „ako navedemo da znamo neko pravilo, znači da se ono na nas ne primenjuje“ – kao pravni osnovi navode i dve odredbe iz Zakona o Vladi, i to odredba iz člana 17 stav 1 („Vlada kojoj je prestao mandat može vršiti samo tekuće poslove i ne može predlagati Narodnoj skupštini zakone i druge opšte akte niti donositi propise, izuzev ako je njihovo donošenje vezano za zakonski rok ili to nalažu potrebe države, interesi odbrane ili prirodna, privredna ili tehnička nesreća.“) i član 42. stav 1 („Vlada uredbom podrobnije razrađuje odnos uređen zakonom, u skladu sa svrhom i ciljem zakona.“). Šta znači pozivanje na ove odredbe? Prvo, da se iniciranje jednog ovakvog programa smatra dovoljno važnim da se tretira kao „potreba države, interes odbrane ili prirodna, privredna ili tehnička nesreća“ što su jedine situacije kada (tehnička?) Vlada može doneti neki propis nakon isteka mandata. Slažem se da je trenutna vlast užasna nesreća po narod i da se zbog toga svaki sekund proveden u Srbiji može kvalifikovati kao stanje potpune katastrofe, ali zakonodavac nije na to mislio, niti je ova (tehnička?) Vlada vlasna da donese propis kako bi to želela pozivanjem na član 17. Druga navedena odredba je još zanimljivija za tumačenje – naime, iako se njome suštinski oduzima mogućnost Vlade da iznedri neki novi režim radnog angažovanja koji je nepoznat u zakonu, upravo se taj momenat prikazuje i spinuje kao odlučujući za postojanje pravnog osnova da Vlada to učini. Drugim rečima, u Zakonu o Vladi piše da Vlada ne može – nikada, a ne samo u stanju tehničkog rada! – menjati zakone svojim aktima. A mudri ljudi u (tehničkoj?) Vladi su to protumačili kao „navešćemo jednu neodređenu maglovitu normu iz Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti pa ćemo Uredbom sa njome povezati, ignorišući činjenicu da time kršimo Zakon o radu“.

Nameće se kao zaključak da je dakle u pitanju „program kao mera politike zapošljavanja“ koji nije ni zapošljavanje, ni radno angažovanje, već nešto što lebdi kao rezultat tumačenja široke i neprecizne odredbe Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti. I u tom lebdenju Vlada Republike Srbije ne vidi ništa nezakonito i neobično. Ne gajim ni trunku sumnje da Uredba odista nikada neće biti oglašena neustavnom i nezakonitom od strane Ustavnog suda, koji nepogrešivo odbija da radi svoj posao, pa će tako ova ocena ostati moj lični i stručni stav. A ona će se verujem primenjivati uz glasnu pompu režimskih trubača, koji će u njoj videti put u bolje sutra (možda za poslodavce koji će dobiti radnu snagu za dž, ali nikako ne za onih 10.000 mladih ljudi koji će biti objekti nad kojima će se takav model rada izvršavati).

Kakva je onda priroda rada predviđenog Uredbom? Praktično, reč je o omasovljavanju stručnog osposobljavanja, čak i u situacijama kada to prema Zakonom o radu nije moguće – što je osnovna tačka kolizije Uredbe sa ZoR. Prema ZoR (član 201. stav 1) „ugovor o stručnom osposobljavanju može da se zaključi, radi obavljanja pripravničkog staža, odnosno polaganja stručnog ispita, kad je to zakonom, odnosno pravilnikom predviđeno kao poseban uslov za samostalan rad u struci“. Prema Uredbi, međutim, u ovaj režim „osposobljavanja“ može ući svako mlađi od 30 godina ko nema radnog iskustva (pitanje je kako će dokazivati da nema radnog iskustva) i ko se nalazi na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje. Na ovom primeru se vidi koliko nam nedostaje ugovor o obavljanju stručne prakse, koji bi rešio mnoga pitanja koja su ovde sporna. Ovaj ugovor međutim mora biti regulisan zakonom, a ne „izmišljen“ Uredbom. Uredba ga sa druge strane ni ne pominje kao takvog, jer po svemu sudeći radnik na programu nije ni u jednom od poznatih oblika rada. Uredbom se ne pominje koji ugovor zaključuju mladi koji se angažuju na ovaj način, jer je po svemu sudeći zamišljeno da oni ni ne nemaju dvostrani ugovor sa poslodavcem. Članom 5. regulisan je trostrani neimenovani ugovor kojim će Nacionalna služba za zapošljavanje, lice koje ulazi u program i poslodavac regulisati svoja međusobna prava i obaveze. Ostatak ovog pravnog zamešateljstva će verovatno regulisati NSZ nekim svojim internim aktom koji će biti donet na osnovu Uredbe. Ovaj sistem ugovaranja rada nije nov i nije neuobičajen za aktivne mere zapošljavanja. Novo je međutim što kreira nešto mimo zakona i u direktnoj suprotnosti sa njim. Primera radi, raniji program „Prva šansa“ podrazumevao je tri meseca stručne prakse i godinu dana pripravničkog rada (oba režima rada predviđena Zakonom o radu), posle čega je poslodavac bio u obavezi da zadrži zaposlenog (da, lica su bila u radnom odnosu) još godinu dana. Poslodavac nije plaćao doprinose već NSZ, ali su se plaćali doprinosi, i to svi predviđeni zakonom, a poslodavac je plaćao porez na zaradu koju su lica dobijala i koja je bila na nivou tadašnje minimalne zarade.

Jasno je da radnici u programu koji ustanovljava nova Uredba neće biti u radnom odnosu i samim tim neće imati nijedno od prava koja bi im inače pripadala, a navešću samo neka: ograničeno radno vreme, plaćeni odmor, plaćeni prekovremeni rad, dnevni i nedeljni odmor, plaćeno odsustvo, naravno niti jedno kolektivno pravo (pu-pu, samo još nedostaje da naprave sindikat, daleko bilo!). Imaće pravo na neku naknadu – koja ironično nikako neće moći da se zove platom, iako se ceo program zove „Moja prva plata“. Ta naknada je ispod svakog minimuma, ispod minimalne zarade i ispod minimalne cene rada po radnom satu – to je sasvim izvesno na osnovu činjenice da je fiksirana samom Uredbom i da ne zavisi ni od poslova koje mlado lice obavlja, ni od broja radnih sati, niti bilo kog drugog faktora. Visokoobrazovani mladi će dobiti po Uredbi 24.000 dinara, a oni sa srednjim obrazovanjem po 20.000 dinara mesečno. Mladi sa osnovnom školom nisu uključeni u program – oni su valjda toliko lako zapošljivi da im pomoć nije potrebna. Da podsetim, minimalna zarada za 40-časovno nedeljno radno vreme trenutno je oko 30.000 dinara (sa mogućnošću da se poveća od naredne godine, i sa obaveznim uvećanjem za prekovremeni rad i u drugim slučajevima u skladu sa Zakonom o radu). Sama činjenica da neko mlado lice „u programu“ može da radi i po 60 časova nedeljno na visokoprofitabilnim poslovima kod poslodavca kome će stvarati novu vrednost od nekoliko hiljada evra mesečno, a da pri tome prima oko 200 evra mesečno, dovoljno govori za čiju korist je ovaj program zamišljen – poslodavaca ili mladih nezaposlenih lica. Da stvar bude još žalosnija, tih 200 evra će primati od Nacionalne službe za zapošljavanje, tako da poslodavac prema tom licu nema nikakve finansijske obaveze. Uredbom je uređeno – kako velikodušno! – da poslodavci mogu (a ne moraju) da im udele još neki dinar, ako su naročito zadovoljni njihovim radom.

Tu međutim nije kraj nevoljama mladih ljudi koji rade u režimu ovog programa. Njima, prema Uredbi, ne teče staž penzijskog i invalidskog osiguranja. Dakle, nakon devet meseci rada kod poslodavca će imati devet meseci radnog iskustva, ali ni dan radnog staža. To jasno proističe iz člana 4. stava 2. Uredbe u kojem se govori isključivo o uplati doprinosa za zdravstveno osiguranje ograničenog kapaciteta (a ni to neće uplaćivati poslodavac, već Nacionalna služba za zapošljavanje). Ovo znači da će mladi biti osigurani samo usled povrede na radu i profesionalne bolesti. Koliko je ovo zanimljivo rešenje, govori i činjenica da nisu zdravstveno osigurani, na primer, za slučaj zaraze koronom van radnog mesta. Zaista, mlad čovek samo poželeti može da mu se pruži ovakva prilika!

Iz svega navedenog postaje jasno da je „moja prva plata“ zapravo „moja prva nadnica“, budući da će se na ovaj način otvoriti vrata za zloupotrebe koje nijednom do sada u sličnim situacijama (u realizaciji programa koji nisu bili nezakoniti) nisu izostale. Biće naravno savesnih poslodavaca koji će iskoristiti ovaj čudesni i u pravnom sistemu nepoznati oblik „zapošljavanja“ mladih da im ponude bolje uslove rada, da ih stave na prvu profesionalnu probu i da im potom daju šansu da u radnom odnosu nastave (zapravo, započnu) karijeru u struci koju su izabrali. Biće međutim i onih koji će ogromne praznine koje postoje u regulisanju statusa mladih „na prvoj plati“ iskoristiti da stvore armiju od još nekoliko hiljada obespravljenih radnika koje će iskorišćavati devet meseci. A posle devet meseci – kud koji. I sve u skladu sa Uredbom. Istina nezakonito, ali poslodavci nisu odgovorni za to već država i (tehnička?) Vlada koja im je to omogućila. I posle se pitamo zašto gubmo milijarde dok nam deca odlaze, rezignirana i sluđena parazitima na vlasti.

Peščanik.net, 19.08.2020.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)