Foto: Miodrag Ćakić
Foto: Miodrag Ćakić

Čitam što obično ne bih da bih razumeo. Pa, na primer, pročitam naslov kako je „Hrabro biti na strani Ukrajine, a časno biti na strani Rusije“. Ili tako nekako. Kako bi to trebalo razumeti? Za hrabrost čast nije neophodna, a časnost ne zahteva hrabrost – to bi bilo jedno tumačenje. Ako se to želi reči, u Srbiji postoji, ako dobro razumem, veliki broj časnih kukavica, i mali broj nečasnih heroja. A sva je prilika, imajući u vidu da je zvanična politika da se ne bude ni na jednoj strani, da ne nedostaju i nečasne kukavice. Naravno, ako se svejedno misli da su časni ljudi hrabri, a hrabri ljudi časni, onda je ovo što je rečeno lišeno smisla, mada i dalje ostaje zaključak da su ljudi koji određuju i slede zvaničnu politiku lišeni i časti i hrabrosti.

Drugi primer nalazim u izjavi da ako bismo bili iskreni reč je o „ratu Rusije i Zapada, gde je Ukrajina kolateralna šteta“. A Ukrajinci su, pretpostavljam, kolateralne žrtve. Iako su oni na nišanu, a ne Zapad. Ali, kolateralne žrtve su nevine žrtve, a ako su na nišanu agresora sa namerom da budu ubijeni, onda je, iskreno govoreći, reč o ratnom zločinu. Jer se ne nišani Zapad koji je isturio Ukrajince kao štit, recimo, već se nišane Ukrajinci sa ubistvenim ciljem. Zapad je naravno tu i može se napasti neposredno, ako je zaista reč o ratu protiv tog Zapada. Ili, ako se zapravo želi reći da se Ukrajinci bore za taj Zapad, onda nikako nisu kolateralna šteta. Ali kako se ovo poslednje ne želi reći, verovatno zato što je očigledno besmisleno, jer se oni bore za svoju zemlju, mada se možda svejedno želi sugerisati, to što se zaista i kaže je besmisleno.

Najviše se piše a još više govori o licemerju, u čemu prednjači Vučić, mada je verovatno Dačić elokventniji u nekom smislu te reći. Nama kažu, obično ide priča, da se opredelimo protiv onih koji bombarduju Ukrajinu, a to nam kažu oni koji su nas bombardovali. Bombardovali smo i mi, doduše, mogli bi da kažu ali ne kažu, ali ostavimo to po strani. Tek to što od nas traže ti koji traže da osudimo bombardovanje su licemeri. Ovo ponavljaju mnogi. Ali kako je moguće da su licemerni oni koji ne osuđuju one koji su nas bombardovali, ali osuđuju Rusiju kada bombarduje Ukrajinu, a mi nismo licemerni kada osuđujemo one koji su na nas bacali bombe, ali ne i Rusiju kada bombarduje Ukrajinu? Možda se želi reći da žrtve mogu da budu licemerne, ali to nije u skladu sa retoričkim ciljem koji je da se istakne kako su drugi licemerni, a mi nismo. E to nema smisla. Inače se kaže da je na mestu biti licemeran, a to se ne želi zapravo reći već bi da se iskali pravedni prezir prema licemerima. Naravno, oni koji razumeju naše zgražavanje nad licemerjem kao licemerje su autošovinisti.

Muka je to.

Peščanik.net, 19.04.2022.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija