natpis na zidu: propali ste, kosovo, orf

Foto: Slavica Miletić

Kako se dogodilo da stolice postanu središnji motiv domaće politike, to nije sasvim jednostavno objasniti. Razume se, koliko god bi morao biti praktičan, jasan i konkretan, ni politički govor ipak ne može bez metafora. Ali u kratkom periodu visoka koncentracija jedne jedine metafore – u našem slučaju: stolice – morala bi biti indikativna za dato stanje. Naravno, medicinska asocijacija na stolicu prva pada na pamet kada razmišljamo o stanju u domaćoj politici. Ali, zašto bismo mi o tome razmišljali kada je očito da ni sami političari ne vode računa o tome šta izgovaraju. Jer, da je barem malo razmislio, Ivica Dačić, na primer, u ulozi ministra za spoljne poslove ne bi o Kosovu rekao sledeće: „Oni kažu – mi ćemo dobiti stolicu u UN, a ja ću upotrebiti narodski izraz, malo sutra će dobiti stolicu.“

U Dačićevoj izjavi nije zabavna samo učestala pojava „stolice“. Naprotiv, reč je ovde o jednom slojevitom iskazu, čiji je svaki sloj rečit već sam po sebi. I onespokojavajući. „Malo sutra“, recimo, odavno više nije samo „narodski izraz“. U visoku politiku uveo ga je pre više od dve i po decenije Dačićev politički mentor Slobodan Milošević. Milošević je frazu upotrebio u njenoj germanskoj inačici – „malo morgen“. Tim rečima on je 1991. reagovao na tvrdnju da će se Jugoslavija raspasti ako se i samo jedna republika izdvoji iz nje. Kao što smo videli, Jugoslavija se praktično sutradan zaista i raspala. Od tada do danas, i „malo sutra“ i „malo morgen“ postaju dvosmislene sintagme. Iako bi u svojoj uobičajenoj, kolokvijalnoj upotrebi trebalo da znače da se nešto nikada neće dogoditi, politička upotreba i događaji promenili su im značenje.

Danas bismo Miloševićevu izjavu s dobrim razlogom mogli da čitamo kao „pitijsku“, to jest i kao proročku i kao namerno dvosmislenu u isto vreme. Dok je narod tada mogao da pomisli da je srpski političar upro svim silama da osigura opstanak Jugoslavije, Milošević je, kako se kasnije ispostavilo, u stvari otvoreno priznao da svim silama radi na njenom razbijanju. I sve bi to narod trebalo dobro da zna i pamti, a više i od samog naroda svakako prvi Miloševićev učenik Dačić. Da je tako, indicije nam je i ranije davao on sâm, pozivajući se u svakoj zgodnoj prilici na poznate reči svoga političkog učitelja. I pošto sve to znamo ili smo se toga sada podsetili, kako da razumemo izjavu: „Oni kažu – mi ćemo dobiti stolicu u UN, a ja ću upotrebiti narodski izraz, malo sutra će dobiti stolicu.“

Ima nekoliko načina da se shvati ovaj kratki dijalog između „nas“ i „njih“ – pošto „ja“, razume se, koristi „narodske izraze“, pa automatski postaje „mi“, to jest narod – kondenzovan u jednu prostoproširenu, a ipak složenu rečenicu. Prvi: iz nedavne istorije ništa nismo naučili i uporno ćemo i dalje ponavljati iste greške i tvrditi da se neće dogoditi nešto što se praktično već dogodilo. Drugi: iako znamo da to ništa ne vredi i da ne donosi nikakvo dobro, i dalje ćemo ostati privrženi poraženoj politici svoga „učitelja“ jer kao njegovi učenici ništa pametnije nismo u stanju da smislimo. Treći: pribeći ćemo lukavstvu učitelja i otvoreno reći da će se koliko sutra dogoditi ono što prividno poričemo. Četvrti: izgovoreno nema nikakvog smisla, jer je stolica u stvari nebitna, pa se o tome može reći bilo šta.

A stolica je zaista nebitna, i svesti čitavo pitanje Kosova na stolicu znači zanemariti realno stanje. Danima se već prebrojavaju države koje jesu ili nisu priznale Kosovo, kao da to nešto menja na samoj stvari. Ali i to je deo ovdašnje politike: odvući pažnju od realnosti i razgovor izmestiti u domen puke proizvoljnosti gde se onda do besvesti mogu demonstrirati retorička dovitljivost i suštinska ispraznost. Jer, ne samo što stolica nema nikakve veze s realnim stanjem na Kosovu, nego ni samo Kosovo više nema nikakve veze s realnim životom u Srbiji. A opet, baš to nam se predstavlja kao pitanje nad pitanjima. I besomučno se ponavlja iz dana u dan, pa ako nema drugih povoda, a onda zbog nekog novog priznanja ili nepriznanja, sa sve tabelama i brojanjem glasova kao da se radi o pesmi Evrovizije.

Pitije su proricale u transu, omamljene parom koja je izbijala iz zemlje. Narodski rečeno, „naduvale“ bi se pre nego što bi izrekle proročanstvo. Nije poznato šta udišu domaći političari, a među njima svakako i Dačić, pre nego što sa svojim izjavama izađu u javnost, ali bi svakoga od njih ponaosob imalo smisla narodski upitati: na čemu si ti?

Peščanik.net, 28.11.2017.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)