Ako smo sve do skorih događaja i mogli misliti da se Hrvatskoj ne može dogoditi autokracija nalik onoj koju Srbija upravo ima šansu početi dokidati, sve ono što se događa, manje-više u kompletnom periodu, sad već višegodišnje vladavine Andreja Plenkovića kao premijera, s naglaskom na posljednjih godinu dana, svjedoči o tome da je i Hrvatska došla na korak od autokracije jednog čovjeka i od nje je udaljena tek jedne izbore. One koji će se održati sljedeće godine.
Možemo mi sada tražiti razlike i pronalaziti ih u tome da u Hrvatskoj javnost nije do te mjere tabloidizirana, da postoje televizije s nacionalnom koncesijom koje su kritički nastrojene prema vladajućima i da HRT ne može u potpunosti prešućivati relevantne aktere i događaje, pa i u tome da su pritisak javnosti i medija dosad smijenili dvocifren broj Plenkovićevih ministara, što jeste istina, kao što je istina i da se premijer i predsjednik Milanović ne mogu smisliti, da HDZ nema vlast u tri najveća grada, Zagrebu, Splitu i Rijeci, pa premijer ima i stvarnu ustavnu i lokalnu opoziciju u zemlji. No, sve to može uskoro postati prošlost i postala bi kad bi samo Andrej Plenković o tome odlučivao.
Jer kako drugačije protumačiti djelovanje čovjeka u čijem se najbližem ministarskom okruženju događa kontinuirani kriminal najširih razmjera, posve jednak onom iz Sanaderovog doba, zbog kojeg na koncu mora smjenjivati ministre ili čelnike javnih tvrtki, a da on u svemu tome ne vidi nikakvu vlastitu odgovornost, a pogotovo povod za ostavku? Dodatno, kako drugačije protumačiti da se sve te afere gomilaju i nižu, sve do ove posljednje s pokušajem podmićivanja medija i izvlačenja javnih novaca za tu namjenu, ali i za osobno bogaćenje, zbog koje je smijenio ministra Filipovića, a da mu ni rejting, ni vlast nisu suštinski ugroženi. Na koncu kako protumačiti to da on i HDZ, s realno niti malo premoćnim postotkom podrške, a svakako puno manjim nego što je ima Aleksandar Vučić, uspijevaju glatko vladati i uvijek namiriti dovoljan broj zastupnika koji samo nominalno predstavljaju oporbu i koji su zapravo prevarili vlastite birače, a da mu to ne radi znatniju reputacijsku štetu u javnosti?
Istina jeste to da demokracija u zemlji još uvijek kako-tako funkcionira, kao što je istina i da postoje neki konkretni rezultati iza kojih Plenković može stati, od uvođenja eura, preko ulaska u Schengen, do izgradnje sad već famoznog Pelješkog mosta.
No, nemoguće se oteti dojmu da su predstojeći izbori posljednja potencijalna brana uvođenju otvorene autokracije u zemlju, institucije i društvo, o čemu najbolje svjedoči već sada dosegnuta razina doživljavanja javnih novaca i institucija kao privatnih i samo HDZ-u pripadajućih. Pobijede li još jednom, samo će im nebo biti granica.
S obzirom da situacija doista jeste takva, postalo je realno i potpuno nebitno u kakvom se stanju nalazi opozicija, posebno SDP kao najjača opozicijska stranka, jednako kao što su nebitni osobni ili taktički sukobi na toj sceni. Situacija je takva, da je postalo apsolutno nužno smijeniti HDZ i Andreja Plenkovića, jer je to jedini način da se spriječi otvorena uspostava autokracije.
Jedini pak način da on ostane na vlasti, barem ako je suditi po sadašnjim rejtinzima i trendovima, jeste taj da formira koaliciju HDZ-a, još desnijeg, nepojmljivo nacionalističkog Domovinskog pokreta i stranaka nacionalnih manjina. A ako stvarno raspored glasova bude takav da mu ovo preostane kao jedina opcija, odgovornost Milorada Pupovca i SDSS-a bit će ogromna. S jedne strane će imati izbor ulaska u Vladu sa otvoreno antisrpskom strankom koja mu je pod fizičkim prijetnjama nedavno de facto zabranila dolazak u Vukovar, dok će s druge strane ostati potpuno nezaštićeni pred nasiljem s kojim će se sasvim sigurno i on i srpska zajednica suočiti, bude li onaj presudni faktor koji će prevagnuti da se vlast u Hrvatskoj promijeni.
Paradoksalno je što bi zbog toga morao navijati da radikalna desnica dobije što više glasova, tako da SDSS ne bude neophodan u Vladi, što ga opet, jednako njega kao i zajednicu koju predstavlja, vodi u propast.
Jedina alternativa ovakvom razvoju događaja jeste u tome da izbori budu referendumski i da onaj pasivniji dio društva shvati da im je ovo posljednja prilika da spriječe vječnu vladavinu HDZ-a. Problem je što se to shvaćanje ili atmosfera niti ne naziru, pa čak i nakon posljednje afere i smjene tko zna kojeg ministra u Vladi.
Peščanik.net, 15.12.2023.
