Reakcije u Hrvatskoj na presudu Haškog tribunala u predmetu “Oluja” nagnale su tamošnje aktiviste za ljudska prava i (retke) autore trezvenih komentara da zaključe kako se, u odnosu na devedesete, malo šta promenilo nabolje u društvu. Razočarenje je prirodna reakcija onih koji su verovali da se Hrvatska značajno distancirala od zaslepljujućeg nacionalizma.

Razočarenju i iznenađenju, međutim, ne bi trebalo biti mesta. Hrvatska je deo regiona u kome malo ko prihvata one činjenice koje su nepovoljne za državu ili naciju kojoj se pripada. Do sada je, sticajem okolnosti, otpornost u odnosu na istinu bila naizrazitija u Srbiji i Republici Srpskoj. Sada se, pri prvom ozbiljnijem izazovu, pokazuje da stvari ne stoje nimalo bolje u Hrvatskoj – a i zašto bi?

Ako je neko očekivao da će u Hrvatskoj biti drugačije, verovatno je tako mislio zato što ga je uljuljkao tamošnji relativno beskonfliktan prelaz iz ratnog u posleratni period. Odsustvo fundamentalnog (političkog) konflikta u poslednjih petnaestak godina proizašlo je iz činjenice da su hrvatski Srbi doživeli potpun vojni poraz i da se njihov broj drastično smanjio, čime je – za razliku od BiH ili Srbije – pitanje zaokruživanja granica u Hrvatskoj još pre deceniju i po praktično skinuto sa dnevnog reda. Ali beskonfliktnost u Hrvatskoj nije se zasnivala na tome što su ljudi koji tamo žive “ovladali” nedavnom prošlošću. Do tako nečega nije došlo, što reakcije na presudu Gotovini i Markaču dramatično pokazuju.

Kao što je to godinama bio slučaj u sličnim prilikama u Srbiji i Republici Srpskoj, ovih se dana najšira javnost, ali i političke, intelektualne i medijske elite u Hrvatskoj u reakcijama na neprijatnu hašku presudu takmiče u tome čija će izjava sadržavati manje znanja i zdravog razuma, a više zlovolje i, ponekad, bogme, obične gluposti. Mehanizmi u reakcijama su identični, razlike se tiču pojedinosti. U Srbiji je Haški tribunal oruđe u rukama Srbiji nesklonih Sjedinjenih američkih država, dok, u hrvatskoj verziji, Hagom ustvari upravljaju anti-hrvatski orijentisani Britanci. Personifikacija haškog zla je u Srbiji bila Carla del Ponte, a u Hrvatskoj je to sudija Alphons Orie. U Srbiji se Hag mrzi zato što “kriminalizuje” srpsku državu i srpski narod, a u Hrvatskoj zato što “kriminalizuje” hrvatsku državu. U Srbiji se Hagu prebacuje da previše sudi Srbima, a u Hrvatskoj zato što previše sudi Hrvatima. U Srbiji su nepravnici – “dobri poznavaoci” Haškog tribunala i pravnici-patriote zajednički osporavali koncept komandne odgovornosti, a u Hrvatskoj njihovi ekvivalenti atakuju na koncept zajedničkog zločinačkog poduhvata.

U ovom tekstu pokušaću da izdvojim glavne argumente koje u Hrvatskoj iznose kritičari najnovije haške presude i pokažem zašto ti argumenti nemaju pokriće u činjenicama. Prigovori navedeni u prethodnom pasusu uglavnom spadaju u domen zavereničkog ili sličnog oblika razmišljanja koje po svojoj prirodi ne mari za racionalne argumente, tako da se njima ovde neću baviti. Umesto toga, osvrnuću se na argumente čija se osnovanost može empirijski lako proveriti i čiji bi autori, možda, bili spremni da revidiraju svoje stavove u svetlu podataka koji im nisu bili poznati ili ih iz drugih razloga nisu uzeli u obzir. Lista prigovora koji dominiraju u kritici presude uključuje sledeće:

1. Sudsko veće nije prihvatilo ništa od navoda odbrane (Gotovinin advokat Luka Mišetić; komentatori VjesnikaMarko Barišić,Bruno Lopandić, i Vlado Rajić; politički filozof Žarko Puhovski; advokat Petar Pavković).

Iako ovih dana neki u Hrvatskoj kude sami sebe zbog toga što su uzimali zdravo za gotovo sve što su advokati odbrane izjavljivali u toku suđenja, sada su, valjda po inerciji, mnogi opet učinili isto: instantno su prihvatili netačnu izjavu Gotovininog advokata Mišetića. U stvarnosti, presuda na više mesta prihvata navode odbrane. Najpre, sud je – očigledno – prihvatio gotovo sve navode Čermakovih branilaca, pa je zato i oslobodio njihovog klijenta. U odnosu na Gotovinu i Markača, tročlano sudsko veće je prihvatilo važne argumente odbrane, uključući to da su se Tuđmanove reči iz Brionskih transkiprata, “da Srbi praktično nestanu”, odnosile na vojsku, a ne na civile (para. 1990 presude od 15. aprila 2011. godine). Veće je prihvatilo da dokazi ne potkrepljuju navode tužilaštva o paležu i pljački srpske imovine kao cilju zajedničkog zločinačkog poduhvata (para. 2313), i da nema dokaza o tome da su vlasti u Hrvatskoj imale politiku neistraživanja zločina protiv krajiških Srba (para. 2203). Isto tako, veće je prihvatilo navode odbrane da su mostovi, raskrsnice, i fabrika TVIK u Kninu bili legitimni vojni ciljevi (paragrafi 1216 i 1900).

2. Presuda tretira Krajinu kao državu (bivši šef Hrvatske izvještajne službe Miroslav Tuđman; profesor krivičnog prava Željko Horvatić u emisiji “Puls Hrvatske”, HTV1, 18. aprila 2011.).

U stvari, sudijama, kao ozbiljnim ljudima, nije padalo na pamet da ondašnju tzv. Republiku Srpsku Krajinu proglašavaju državom i da po tom osnovu sukob kvalifikuju kao međunarodni. Razlog za kvalifikaciju sukoba kao međunarodnog leži drugde – u ulozi Srbije, odnosno u opštoj kontroli koju je, prema sudskom veću, Srbija imala u odnosu na Srpsku Vojsku Krajine (para. 1693). Čak i ako nije pročitao presudu pre no što je dao izjavu, profesor Horvatić je mogao pretpostaviti šta je razlog za ovakvu kvalifikaciju rata u Hrvatskoj. Naime, kada je u ranijim prilikama Haški tribunal proglašavao sukob u kom učestvuju delovi stanovništva iste države međunarodnim, to je činio zbog stepena umešanosti druge države (Srbije i Hrvatske) u sukob (u BiH). Elementarno poznavanje Tribunalove prakse bi bilo dovoljno da se pretpostavi zbog čega je i sukob 1995. godine u Hrvatskoj okarakterisan kao međunarodni.

3. Hrvatske snage su na Knin ispalile ukupno 270 granata i pri tome su gađale samo legitimne vojne ciljeve (Ante Kotromanović, komandant Operativne grupe Sinj u vreme operacije Oluja).

Osim ako pod “granatama” ne podrazumeva nešto drugo u odnosu na “artiljerijske projektile” – što je jedini termin koji sudsko veće koristi u presudi kada opisuje i analizira granatiranje – harizmatični zastupnik SDP-a u Saboru iznosi tri-i-po puta manji broj od stvarnog broja projektila koji su pali na Knin. Sudsko veće je utvrdilo da je 4. avgusta 1995. godine na Knin ispaljeno najmanje 600 artiljerijskih projektila, a 5. avgusta – najmanje 300 (paragrafi 1367-68). Što se tiče Kotromanovićeve tvrdnje da su “granatirani samo legitimni ciljevi” u Kninu, sudsko veće je našlo da u najmanje 50 slučajava nije bilo tako (videti dole, analiza prigovora 4).

4. Pri granatiranju Knina je poginuo samo jedan civil, a sud je ipak izveo zaključak o prekomernom granatiranju i o zajedničkom zločinačkom poduhvatu (Luka Mišetić; Marko Barišić; Bruno Lopandić).

Suprotno ovim navodima, sud konstatuje na više mesta u presudi da je 4. i 5. avgusta, kao rezultat granatiranja, u Kninu poginuo veći broj civila. Kao izvore za te tvrdnje sud navodi međunarodne svedoke, koji su se tih dana nalazili u Kninu i videli poginule civile – Murray Dawes (paragrafi 1281, 1286, i 1388), Hussein Al-Alfi (para. 1302: “10–15 tela sa civilnom odećom na sebi”), svedoci Roberts i Bellerose (para. 1377: “nekoliko mrtvih, od kojih neki u civilnoj odeći), i Robert Williams (paragrafi 1326 i 1395: “tri mrtva civila”). Mira Grubor, koja je radila u Kninskoj bolnici, svedočila je o 30–40 mrtvih koji su u bolnicu doneti u civilnoj odeći (para. 1307). Veće je prihvatilo ova i druga svedočenja o poginulim civilima (para. 1390), s tim da nije ulazilo u utvrđivanje njihovog tačnog broja i konkretne lokacije na kojoj je svako od njih poginuo.

Ne stoji ni drugi deo tvrdnje vezane za broj poginulih civila, a naime da je sud doneo zaključak o prekomernom granatiranju Knina, ili čak o celokupnom zajedničkom zločinačkom poduhvatu, “na temelju jednog jedinog ubijenog civila” (Mišetić). Najpre, do zaključka o postojanju zajedničkog zločinačkog poduhvata sud je došao ne samo na osnovu dokaza o prekomernom granatiranju, nego i na osnovu brionskog transkripta, nesprečavanja ubistava, paleža i pljačke u periodu nakon Oluje, i sprečavanja povratka izbeglica (paragrafi 2310–12).

Do zaključka, pak, o prekomernom granatiranju, odnosno o protivpravnom napadu na civile i civilne objekte, sud nije došao na osnovu broja poginulih, već uzimajući u obzir da je pri granatiranju Knina – ali i ostalih gradova – veliki broj projektila pao stotinama metara daleko od bilo kakvog vojnog cilja. Naoružanje koje je korišteno odlikovalo se zavidnom preciznošću, pa je malo verovatno da se radilo o promašajima. Sam Gotovina je na Brionskom sastanku uveravao Tuđmana da su njegove jedinice sposobne da artiljerijski napadnu Knin vrlo precizno, odnosno tako da ne pogode kasarnu misije Ujedinjenih naroda (para. 1993). Marko Rajčić, tadašnji šef artiljerije Zbornog područja Split, kao i Harry Konings, holandski oficir-ekspert za artiljerijsko oružje, svedočili su u Tribunalu da za projektile koji završe unutar radijusa od 200 metara od mete može da se zaključi da su ciljali metu (para. 1898). Ono što se 4. i 5. avgusta desilo u Kninu je da je najmanje 50 projektila završilo na udaljenosti većoj od 200 metara u odnosu na vojne ciljeve. Sud je iz toga izveo razuman zaključak da su projektili ispaljeni sa namerom da pogode civilne ciljeve, odnosno da nisu bili rezultat greške (paragrafi 1903, 1905, 1906). Na sličan način, izvestan broj projektila je padao na civilne ciljeve, stotinama metara udaljene od vojnih, u Benkovcu (para. 1920), Gračacu (para. 1932), i Obrovcu (para. 1940).

Kada bi se u Hrvatskoj ovih dana o presudi razgovaralo ozbiljno, tražio bi se odgovor na pitanje: Kako je bilo moguće da, uprkos preciznosti oružja, potvrđenoj od strane samog Gotovine i Rajčića, više desetina projektila ispaljenih na Knin, Benkovac, Gračac i Obrovac završi tako daleko od vojnih ciljeva? Prema sudu, odgovor je: tako što se želelo zaplašiti stanovnike tih mesta i naterati ih u bekstvo (paragrafi 1743–46).

5. Srbi su otišli svojom voljom, na osnovu naređenja o evakuaciji (Marko Barišić; komentator Vjesnika Ivan Šabić; novinar HRT-a Branimir Bilić u emisiji Puls Hrvatske, HTV1, 18. aprila 2011.; sličnu tvrdnji je izneo i komentator Novog Lista Dražen Ciglenečki).

U stvarnosti, silovito granatiranje Knina i drugih gradova je počelo 4. avgusta u 5 sati ujutro, i najveći broj civila je svoje kuće napustio i pripremio se za odlazak u toku dana, odnosno nekoliko sati pre no što je krajiška vlada donela i objavila naređenje o evakuaciji (paragrafi 1537 i 1743). Naređenje je tek oko 4.45 popodne doneo Milan Martić, a oko 6 popodne javno ga je pročitao oficir Kosta Novaković (para. 1524). Odlazak se odvijao haotično, te je odluka o evakuaciji predstavljala pokušaj – bezuspešan – da se u haos unese neki red (para. 1537). Pre početka granatiranja, u Kninu je bilo najmanje 15,000 civila (para. 1233). Njih 14,000 je napustilo grad 4. i 5. avgusta (para. 1578). I oni civili koji su ostali u Kninu, otišli su narednih nedelja, usled brojnih ubistava, uništavanja i pljačke imovine, a sve to nakon ulaska hrvatskih snaga u grad i okolno područje (para. 1720).

Iako presuda na više strana analizira uticaj Martićevog naređenja o evakuaciji na odlazak Srba (paragrafi 1519-29), bivši predsednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Milan Vuković se u javnost ovih dana vratio originalnim zapažanjem da “sud nije uopće spomenuo da je Mile Martić istog tog dana u 16 sati naredio evakuaciju Krajine”. Bivši predsednik Vrhovnog suda!

6. Sud je oslobodio Čermaka samo zato što nije prisustovao sastanku na Brionima (Vlado Rajić; Žarko Puhovski).

U stvarnosti, kada konstatuje da Čermak nije bio učesnik u zajedničkom zločinačkom poduhvatu, niti da je po nekom drugom osnovu odgovoran za počinjene zločine, sud navodi niz razloga, među kojima Čermakovo odsustvo sa sastanka na Brionima nije najvažniji. Da bi neko bio član zajedničkog zločinačkog poduhvata, mora svojim radnjama dati značajn (significant) doprinos ostvarenju cilja tog poduhvata – u ovom slučaju, proterivanju Srba – i mora imati nameru da se taj cilj ostvari. To da li je Čermak bio na Brionima, ili ne, značajano je za razmatranje drugog od dva pomenuta elementa, dakle namere. Kako je Haški tribunal davno utvrdio u svojim odlukama, namera učesnika u zajedničkom zločinačkom poduhvatu ne mora da uključuje entuzijazam ili ličnu inicijativu da se doprinese zajedničkom poduhvatu: zaključak o postojanju namere može se izvući iz znanja optuženog o zločinačkom karakteru poduhvata i iz činjenice da je on i nakon tog saznanja nastavio da u značajnoj meri učestvuje u tom poduhvatu (Presuda Žalbenog veća u predmetu Kvočka i drugi, februar 2005). Da je Čermak bio na sastanku na Brionima, tamo saznao za zločinački karakter poduhvata, i potom svojim postupcima doprinosio tom poduhvatu, sud bi zaključio da je kod Čermaka postojala namera. No, kako on na Brionima nije bio, a nije bilo ni drugih relevantnih dokaza, sud nije mogao da utvrdi postojanje zločinačke namere kod Čermaka.

Međutim, ključno za oslobađanje Čermaka nije bilo to što nije prisustovao Brionskom sastanku, nego to što, prema sudskom veću, svojim postupcima nije dao značajan doprinos uklanjanju srpskog stanovništva iz Krajine. Neki drugi pojedinci, kao što je tadašnji ministar za obnovu i razvoj Jure Radić, takođe nisu bili na Brionima ali su svejedno učestovali u zajedničkom zločinačkom poduhvatu (para. 2318). Čermak, kao ad hoc administrator sa neprofilisanim i nevelikim ovlašćenjima, nije, prema dokazima prezentovanim sudu, imao kontrolu nad vojskom (para. 2391) i policijom (para. 2431), čiji su pripadnici činili zločine; nije učestovao u propagandnim aktivnostima čiji bi cilj bio da se Srbi navedu na odlazak (paragrafi 2449-50); i, nije, za razliku od pomenutog Radića, učestovao u stvaranju ili sprovođenju diskriminativnih mera protiv Srba čiji je cilj bio sprečavanje njihovog povratka (paragraph 2470). Nema dokaza ni da je Čermak minimizirao zločine protiv Srba (para. 2509), a to što je neosnovano uveravao međunarodne sagovornike da hrvatske vlasti preduzimaju mere protiv izvršilaca zločina nije, prema sudskom veću, imalo karakter i razmere koje bi značajno doprinosili trajnom uklanjanju Srba iz Krajine (para. 2548).

7. Veće je ignorisalo činjenicu da je odmah nakon Oluje Gotovina otišao sa područja Krajine u BiH (Žarko Puhovski; novinar Vjesnika Mile Franičević).

Presuda, ustvari, izričito pominje navode da je, nedugo nakon Oluje, Gotovina zajedno sa većim brojem hrvatskih snaga prešao u BiH (para. 84). Nije izvesno da je, u prvih nekoliko nedelja nakon 5. avgusta, Gotovina sve vreme, ili veći deo vremena, zaista boravio van područja Knina. Takvu tvrdnju nisu izneli ni generalovi branioci u završnom podnesku sudskom veću. No, sve i da Gotovina jeste veći deo avgusta ili septembra boravio u BiH, sudsko veće je izričito reklo da “geografsko odsustvo komandanta Zbornog područja Split iz tog područja, u kom borbene operacije više nisu zahtevale njegovo prisustvo, ne utiče samo po sebi na njegovu obavezu da zadrži kontrolu nad potčinjenima koji se i dalje nalaze na tom području” (para. 144). Presuda pokazuje da je Gotovina nakon Oluje redovno obaveštavan od potčinjenih o stanju na terenu, a od međunarodnih posmatrača na terenu o zločinima u toku i nakon Oluje (para. 2363). Naprimer, 8. avgusta je u Kninu imao sastanak sa Alain Forandom, predstavnikom U.N. misije na tom području (para. 2340). Sam Gotovina je od 9. do 22. avgusta izdao bar sedam naređenja svojim potčinjenima vezano za razna pitanja u području Knina i okoline (paragrafi 85, 89, 2384, 2385, i 2386, kao i završni podnesak odbrane, paragrafi 754 i 759). Drugim rečima, u periodu najintenzivnijeg činjenja zločina aktivno je koristio svoja komandna ovlašćenja na terenu. Blisko je pameti da je, jednako aktivno, Gotovina mogao i da preduzme mere na sprečavanju kontinuiranog činjenje zločina. Prema sudskom veću, on to nije učinio.

8. Gotovina se ne može smatrati odgovornim za to što su, nekoliko meseci nakon vojne akcije u kojoj je učestovao, doneseni propisi kojima se ograničava povratak Srba (advokatJadranka Sloković).

Ovo je tačno, ali irelevantno, u tom smislu što sud nije Gotovini ni pripisao odgovornost za donošenje diskriminativnih propisa, niti je iz tih propisa izvodio zaključak o Gotovininom učešću u zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Učesnik u zločinačkom poduhvatu ne mora da ostvarenju svrhe poduhvata doprinosi učešćem u svakoj radnji kojom se ta svrha ostvaruje. Gotovina je u zajedničkom zločinačkom poduhvatu učestovao naređivanjem protivpravnih napada na civile i civilne objekte pri granatiranju Knina, Benkovca i Obrovca, nesprečavanjem zločina protiv krajinskih Srba, i nepreduzimanjem adekvatnih mera kako bi se počinioci kaznili (para. 2370).

***

Neke od gorenavedenih prigovora danas iznose i ljudi koji inače važe za razumne. Valjda je razlog tome pritisak da javno komentarišu presudu koju nisu stigli da pročitaju, te da govore i o stvarima za koje je ipak potrebno solidno poznavanje međunarodnog krivičnog prava, koje oni nemaju. Treba se nadati da će, kako vreme bude odmicalo, ti davaoci izjava i autori komentara presudi pristupati sa više razumevanja, a manje žurbe i pravedničkog gneva. U odnosu na jedan od navedenih prigovora – onaj da presuda tretira Krajinu kao državu tako što govori o međunarodnom karakteru oružanog sukoba – pomaže to što se predsednik Ivo Josipović, respektabilan pravnik, lično umešao u raspravu i objasnio svojim brzopletim kolegama i najširoj javnosti da su “snage Srba bile kontolirane iz Srbije i zato je to međunarodni sukob”. Ostaje još da neko sa autoritetom zagrize i u preostalih sedam netačnih navoda, pre no što postanu opšta mesta i za duži period onemoguće smislenu raspravu u Hrvatskoj o Kninu, Gotovini, Markaču, Tuđmanu, žrtvama, proizvodnji mitova, te o famoznom sudiji Orie-u i njegovim kolegama. Trenutno je sav fokus na Orie-u, jer bes je lakše usmeriti na jednu nego na tri osobe – ali presuda je, definitivno, delo troje sudija, a ne jednog.

Autor je bio konsultant Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu (ICTJ – International Center for Transitional Justice) od 2007-2011.

Peščanik.net, 20.04.2011.

OLUJA
SLUČAJ GOTOVINA