
U tekstu „Književnost na baterije“ napravio sam početničku grešku, koja se sastoji u tome što sam propustio da definišem osnovni pojam svog argumenta o neokolonijalnom statusu Srbije. Neželjeni efekat te greške je utisak defetizma, koji može da se stekne naročito iz prvog pasusa teksta. Izvinjavam se čitaocima Peščanika na propustu i na defetizmu. Dejan Ilić ponudio je važan korektiv u tekstu „Prezreni na svetu“. Potpuno se slažem sa njim da nije sve izgubljeno i da se treba boriti, na svaki mogući način, protiv litijumskog sporazuma koji je Vlada Srbije sklopila sa Evropskom unijom, kao i da treba osporiti bilo kakav ugovor sa kompanijom Rio Tinto. Da bi to efektno uradili, moramo znati sa čim imamo posla, odnosno protiv čega se borimo.
Pod kolonijalizmom, kao i njegovom neokolonijalnom varijantom, podrazumevam pre svega jedan odnos zavisnosti: ne samo strateške, političke, ili kulturne (premda one nikako nisu isključene), već primarno ekonomske. Znači, kolonizacija se zasniva na iskorištavanju i upotrebi zemlje, resursa i ljudi u svrhe koju su njima strane, i koji im često idu direktno na štetu. Kolonijalni projekat je neodvojiv od modernog imperijalizma. Imperijalizam se zasniva na logici ekspanzije, a ona uvek ide na račun zemalja koje se dovode u zavisan odnos. Dekolonizacija se odnosi na uklanjanje i demontiranje odnosa zavisnosti, a neokolonijalizam na ponovno uspostavljanje odnosa zavisnosti preko posrednika, lokalnih agenata i državnih režima koji su samo nominalno nezavisni.
Postkolonijalne studije najvećim delom se bave istorijom i posledicama evropskog (i, donekle, američkog) imperijalizma u jugoistočnoj Aziji, Pacifiku, Africi, Karibima i Južnoj Americi. Glavni predstavnici postkolonijalnih studija, na koje se Ilić poziva eksplicitno ili implicitno (preko citata iz „Internacionale“ u naslovu njegovog teksta, koji je ujedno i naslov knjige Franca Fanona, jednog od ključnih dela postkolonijalnih studija), deo su inteligencije koja dolazi iz bivših kolonijalnih teritorija. Zbog toga, postkolonijalne studije se danas gotovo isključivo odnose na prekomorski imperijalizam, koji je preovladavao na Zapadu, i to do te mere da je velikim delom odredio samo značenje „Zapada“ kao geopolitičkog pojma. Ali, kako napominje Hana Arent u Izvorima totalitarizma, tu se radi tek o jednom vidu imperijalizma. Pored prekomorskog, postojao je kontinentalni imperijalizam, koji je bio dominantan u velikim delovima Evrope, Azije i Bliskog istoka. Njihovi predstavnici bile su velike kontinentalne imperije, pre svega Austrougarska, Rusija i Otomansko carstvo. Ovde, odnosi kolonijalnih poseda prema metropoli nisu isti kao oni koji su uspostavljeni u prekomorskom imperijalizmu Velike Britanije, Francuske, Portugalije, Španije, Holandije, Belgije, Nemačke i drugih, tako da postkolonijalna teorija, onakva kakva danas postoji na Zapadu, samo delimično može da ih objasni i kritički sagleda. Kontinentalne imperije i njihove kolonije gotovo da nemaju svoju postkolonijalnu teoriju. Istorijski i teorijski radovi koji se bave ovim fenomenom izuzetno su retki, i to im još više daje na značaju: tu spadaju, recimo, gorepomenuti rad Hane Arent, kao i Filosofija palanke Radomira Konstantinovića. Vredne analize ove kolonijalne situacije mogu se naći u književnim delima pisaca kao što su Nikolaj Gogolj, Franc Kafka i Ivo Andrić.
Ovaj poslednji tu nije slučajno. Teritorije koje su se našle u bivšoj Jugoslaviji nalazile su se u okvirima kontinentalnih imperija. Aneksija Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske bila je tipična za kolonijalnu ekspanziju jedne kontinentalne imperije. U tom smislu, politika Kraljevine Srbije uoči i tokom Prvog svetskog rata prema Austrougarskoj bila je anti-imperijalna. Na žalost, dekolonizacija koju su sprovele Kraljevina SHS i Kraljevina Jugoslavija bile su nepotpune. Treba samo pogledati u čijim su rukama bili najveći rudnici i veliki broj industrijskih postrojenja između dva rata. Ako je Prvi svetski rat predstavljao krah dvaju velikih kontinentalnih imperija, Austrougarske i Otomanskog carstva, ispostavilo se da je on vodio ka revitalizaciji one treće, koja je pod drugačijim ideološkim predznakom doživela ogromnu teritorijalnu i vojnu ekspanziju. Ako uzmemo u obzir da je između 1945. i 1948. jugoslovenska ekonomija bila u potpunosti integrisana u sovjetsku imperiju, raskid Jugoslavije sa SSSR-om dobija jedan izrazito anti-imperijalistički i anti-kolonijalni smisao. Ma kakva bila, SFR Jugoslavija je bila jedan od retkih perioda u istoriji ovog dela jugoistočne Evrope tokom kojeg se teritorije i narodi koji su ušli u sastav ove državne tvorevine nisu nalazili u odnosima zavisnosti prema nekoj od imperijalnih sila. Cena je bila visoka (ograničene političke slobode, relativno siromaštvo, disproporcionalno ulaganje u vojsku i oružje, koje nam je svima na kraju eksplodiralo u lice…), ali postojala je visoka stopa suvereniteta i integriteta, koji su održavani bez zapadanja u izolacionizam albanskog ili severnokorejskog tipa. Ključna ideološka intervencija koja definiše post-socijalističku Srbiju ogleda se u tezi drugorazrednih intelektualaca „prve“ Srbije da se ona tokom druge polovine 20. veka nalazila pod „senkom tuđinske vlasti“. Biće da je bilo upravo suprotno.
Kako pre, tako i posle Jugoslavije. Države-naslednice SFRJ nalaze se u različitim stepenima zavisnosti prema drugima: od statusa „mlađih partnera“ u EU (Slovenija, Hrvatska), do teritorija pod direktnom upravom međunarodnih tela (Kosovo, BiH), do krnjeg suvereniteta Srbije, čija Vlada već decenijama nema vlast nad teritorijom na koju nominalno polaže pravo. Taj suverenitet je nepotpun kako u teritorijalnom tako i u svakom drugom smislu. Po sklapanju litijumskog sporazuma u Beogradu, u svojoj izjavi za Dojče Vele, Kancelar Nemačke Olaf Šolc nije govorio o Srbiji kao o partneru, nego kao o posedu: kao glavnu motivaciju EU da nametne ugovor Srbiji naveo je sprečavanje Rusije i Kine da prve dođu do ovog nalazišta litijuma. To neodoljivo podseća na kolonijalnu otimačinu.
O svakoj od ovih teza se može raspravljati. Bitno je da bude jasno šta zapravo znači odbijanje sporazuma o iskorišćavanju litijuma u Srbiji. „Ne“ Rio Tintu znači „Ne“ Olafu Šolcu i Ursuli fon der Lajen, ali on isto tako mora da znači i jasno odbijanje režima Aleksandra Vučića: „Ne“ korupciji, planskom osiromašivanju stanovništva, netransparentnosti vlasti, šovinizmu, ciničnom odnosu prema demokratiji, dakle svim onim odlikama koje su tipične za neokolonijalne autokratije. To znači da „Ne“ Rio Tintu mora u isto vreme da bude izraz poverenja u sebe, u svoje snage, u integritet svakog građanina i građanke Srbije, i njihovu sposobnost da grade svoju državnu i političku zajednicu samostalno, da otkrivaju svoje mogućnosti i da se oslanjaju na svoje sposobnosti. Kako je govorio moj dragi profesor Ngũgĩ wa Thiong’o, koji je debelo iskusio oštricu neokolonijalnog režima u Keniji, „dekolonizacija“ se pre svega odnosi na dekolonizaciju duha. Ako „Ne“ Šolcu u isto vreme znači „Da“ Vladimiru Putinu ili „Možda“ Si Đinpingu, opet smo džabe krečili.
Peščanik.net, 27.07.2024.
EKOLOGIJALITIJUM