Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Uskliknimo s ljubavlju! Sinoć su prezidentu manjinske Srbije metnuli na vrat i na prsa još jedan orden. Ima osam stoleća od samostojnosti, beše li tačnije autokefalnosti SPC, te je Sinod udostojio Crkvu i čitavo stado kačeći orden prvog reda sa imenom Svetog Save na istaknute delove tela osobenog fenomena u novijoj istoriji propadanja srpskoga roda: A. Vučića.

Među onima sam koji se nerado mešaju u crkvene rabote i njeno učenje. Teško je verovati u bilo šta, pa i da je dva Irineja, Amfilohija ili Pahomija na primer, sačinilo od posebnog materijala za sedam dana nadbiće koje sve zna o svakome od nas, a niko od nas bilo šta o njemu. Eto razrešenja misterije, čak i za nas skeptike, agnostike, nevernike i ateiste. I slične. Mora da postoji nešto čega nema, ionako bi sa postojećim sve bilo besmisleno. Bez mračnih tajni ne može se ovladati pučinom.

No, nije ovo tema posvećena veri ili neveri, religioznoj dogmi ili liberalnom, čak ironičnom poimanju svemoćnih sila i bića, dolasku proroka i vaskrsnuću mrtvih, koji će u skeletnom ili stanju poluraspada odlepršati iz ništavila u blaženstvo. Reč je naprosto o jednom odlikovanju, najznačajnijem u domicilnoj crkvi, koja je rasla i padala zajedno sa državom. I o dostojnosti najvažnijeg nosioca, naravno.

Uz njega, nešto od ambasade milosti božije udeljeno je naravno Milu Dodiku, bez koga bi Srbija bila siromašnija bar za 120 kila žive vage. Sve te medalje sa okovratnim trakama i lentama za svečana odela morala bi da označe jedinstvo Crkve i stada s obe strane zelene Drine, saglasje patrijarha, vladika i arhiepiskopa sa državom i njenim neospornim simbolom, često viđanim i sa đavolima i anđelima. Takav mu je u stvari posao i o tome je često govorio prvi čobanin i čuvar ovdašnjeg tora, patrijarh Irinej.

Pa i kad je građanin Risto Radović, sa monaškim nadimkom Amfilohije, Vučića proglasio za izdajnika, jer će navodno da preda srce Srbije, svetu srpsku zemlju, to jest da potpiše ono što se čini da potpisati mora – tada je Irinej izašao ispred svog predsednika, otkrivši nam da je tog stvora lično Gospod poslao ovde da se kao lav bori za Kosovo i Srbiju.

Ne znamo šta patrijarh srpski zna o toj lavovskoj borbi, kako se ona odvija, kako tamo stoji naša stvar. Ovdašnje građanstvo ne zna ništa. Šta je na stolu a šta ispod njega, sledi li nam razgraničenje i kakvo, hoćemo li dati ono što više nemamo a uzeti samo ono što nam ne daju?

Te nam tajne, koje odlikovani drži tresući se od nervoze kao loš igrač pokera, još niko nije otkrio, pa je verovatno da ih nećemo znati ni kad čuvar svete srpske zemlje potpiše ono što mora i dobije novo lavovsko priznanje. Dao je manje nego što je mogao! Nije dobio ništa, osim ovacija svečanog hora Srpske liste sa dirigentom Markom Đurićem: Aco, Srbine!

Ima u tome nečeg đavolskog, mada autor ovih redova slabo veruje u demone, satane ili Lucifera, sina rimske boginje praskozorja Aurore, nekadašnjeg nosioca svetlosne luče, koji je zbog izdaje Boga poslat u pakao i postao gospodar tame. No moja sumnja ne znači da takvih sablasti nema.

Teško je ovde licitirati ko je više od Vučića zaslužio da nosi orden Rastka Nemanjića, bez obzira ko je sv. Sava bio: onaj besprizorni hedonista iz predstave Siniše Kovačevića koju su u maju 1991. zauvek rasturili Šešeljevi radikali i pop Gavrilović, ili smerni inok, svetitelj kome su među manastirskim zidinama odumrla svetovna državnička čula, te je jedino takav mogao da postane svetac i prosvetitelj. Ali, šta uopšte Vučić ima s tim? Čitav njegov rodoslov je brutalna negacija svake smernosti, uz besprimerno, halapljivo vlastoljublje, apologiju nasilja i razdora, promociju strastvene mržnje prema drugačijem. Njegov je politički opus jedna beskrajna antologija laži, prezira, bezakonja, širenja omraze i nedostatka etičke građe koja bi ga oterala u sram kad god je u tome zatečen.

Tu dolazi do vrhunca njegova obmanjivačka doslednost – on laže da nikada nije lagao i time sve nas dovodi do ludačkog rascepa i dileme koja se tiče elementarne percepcije: jesmo li zaista čuli i videli to šte nesumnjivo jesmo? Jesmo, naravno, ali u tim okolnostima on ne veruje nikome osim svojim obmanama.

Na tom nivou se već postavlja imperativ procene državničke časti, ako je ovde uopšte reč o nekoj kakvoći državnika. Čast i osećanje sopstvenog integriteta upravo nisu u stanju da nadiđu kreature koje su postale njihovi vrhunski kriterijumi. Zbog toga je orden, kao nedužna mrtva stvar, zalutao taman koliko i Sinod sa svojom odlukom o izboru nosioca.

Naravno da sveti oci, ili kako im već tepaju, nisu ovu odluku doneli jednoglasno ili jednodušno. Slute, ali nisu znali šta za tu profesiju bogatih asketa znači kada prerušeni đavo upadne među božije službenike, sa namerom da ih prilagodi svom manijačkom samoljublju, napravi haos i rascep, raspopi sve oko sebe a sebe uz pomoć poniznog kurira Irineja beatifikuje i uznese se na svod najvećeg hrama.

Nisu znali do sinoć, sada znaju.

Peščanik.net, 09.10.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)