Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Kada je aktuelna sekretarka za obrazovanje u Trampovom kabinetu Betsi DeVos bila predložena za ovo mesto, morala je, kao i svi drugi kandidati za sekretarska mesta, da odgovara na pitanja članova senata. Tom prilikom je otkriveno njeno duboko nepoznavanje oblasti za koju bi trebalo da bude nadležna. Na pitanja senatora Ala Frankena o debati između zastupnika „znanja“ (proficiency) i „rasta“ (growth) – DeVos ne samo da nije umela da odgovori, nego ih uopšte nije razumela. Uprkos tome, ona je izabrana na mesto sekretarke za obrazovanje, ali je bar cela Amerika videla i čula o kakvoj je neznalici reč, i kakvi kadrovi sačinjavaju Trampovu administraciju.

Ukratko, debata između zastupnika „znanja“ i „rasta“ tiče se pitanja šta treba meriti standardizovanim testovima za školsku decu – njihovo apsolutno znanje, ili napredak (rast) koji su ostvarila u određenom periodu školovanja. U suštini, ovo je pitanje uzimanja u obzir razlika u znanju sa kojim deca uopšte polaze u školu. Zahtevati isto znanje od sve dece u određenom stadijumu obrazovanja ignoriše različitost u njihovim početnim pozicijima i zbog toga nije pravo merilo kvaliteta škola, odnosno kvaliteta rada nastavnika. Kako piše portal posvećen obrazovanim pitanjima, The 74, većina stručnjaka za obrazovanje testove zasnovane na rastu smatra boljom merom kvaliteta škola od onih zasnovanih na znanju:

„Osnovni razlog za to leži u činjenici da postoji mnoštvo faktora od kojih zavisi nivo znanja koji učenik uspeva da dostigne. Istraživanja pokazuju da se manje od 20% varijacija u uspehu učenika može objasniti razlikom u kvalitetu škola. To je skoro zanemarljivo u poređenju sa vanškolskim faktorima poput siromaštva, koji imaju mnogo veći uticaj. Škole su bitne, ali one nisu ni jedini, ni glavni faktor učeničkog uspeha.“

Kako bi na proveri znanja o obrazovnim problemima prošao aktuelni ministar obrazovanja u Vladi Srbije verovatno nikada nećemo saznati. Ne samo da nikada nećemo videti ministra suočenog sa najžešćim i najargumentovanijim kritičarima njegovih obrazovnih mera, nego po svemu sudeći nema nade ni da ga vidimo kako odgovara na ozbiljna novinarska pitanja – najavljeno gostovanje u emisiji Pressing na televiziji N1 ministar je u poslednjem trenutku otkazao „uz obrazloženje da ima obavezu da putuje“. (Ko se pročitavši ovo „obrazloženje“ nije setio čuvene fraze „Sa izuzetnog puta!“ neka baci prvi kamen).

Za utehu, pre nekoliko dana smo saznali koliko aktuelna premijerka poznaje obrazovnu problematiku o kojoj se autoritativno izjašnjava. Kako se i dalo pretpostaviti, premijerka nema pojma.

Objašnjavajući zašto svi prosvetni radnici nisu „zaslužili“ jednako povećanje zarada, premijerka je izjavila sledeće:

„To svi građani republike Srbije znaju. To najviše znaju oni koji imaju decu. Zato što imate negde da deca fantastično uče, fantastično znaju, osvajaju medalje na takmičenjima, a imate negde da deca uzimaju paralelno privatne časove. I ne možete tom nastavniku i profesoru koji decu uči tako da ona idu na takmičenja, i svi su zainteresovani za taj predmet, svi vole taj predmet, imate inovativno učenje, imate vannastavne aktivnosti, da on ima istu platu kao i ovaj nastavnik koji provodi tri sata dnevno u školi, ima zimski raspust mesec dana, letnji raspust tri meseca, dva i po meseca, a roditelji plaćaju sve vreme za privatne časove.“

Zašto se kvalitet rada nastavnika ne može procenjivati apsolutnim uspehom učenika, već je objašnjeno. Ovaj uspeh zavisi od hiljadu stvari, a ne iskjučivo, pa čak ni prevashodno od kvaliteta nastave ili zalaganja nastavnika. To što neka deca idu na takmičenja, dok druga imaju problema i sa savladavanjem osnovnog gradiva ima mnogo više veze sa socijalnim razlikama nego sa kvalitetom škola u koje idu. Premijerka, dakle, ne zna osnovne stvari o oblasti o kojoj sudi.

Ali tu nije kraj – to što roditelji uzimaju privatne časove za svoju decu (simptomatično, to koliko njih ove časove sebi može da priušti pitanje je koje premijerki uopšte ne pada na pamet), pokazatelj je i činjenice da nemamo dovoljno nastavnika, da oni ne postižu da svoj deci ukažu dovoljno pažnje, jer za tako nešto prosto nemaju dovoljno vremena. Lek za ovo nisu „platni razredi u prosveti“ (kako je već primetio Milan Jovanović – kakva je uteha za dete ili njegove roditelje to što će neki nastavnik imati manju platu, ako dete svejedno ne napreduje?) – već više prosvetnih radnika, rad u manjim grupama, više vremena koje će se posvetiti svakom detetu, naročito onoj deci koja dolaze iz siromašnih sredina ili iz drugih razloga zahtevaju više pažnje. Premijerki ovo jednostavno rešenje ne pada na pamet, jer je obrazovanje zapravo i ne zanima; zanima je samo novac, odnosno ušteda koju će ostvariti smanjujući nastavničke plate.

Ako bi se sve ovo moglo i oprostiti – kada američka sekretarka za obrazovanje nema pojma o obrazovanju zašto bi ga imala srpska premijerka – ono što se ne može oprostiti je ponavljanje najgorih negativnih stereotipa o prosvetnim radnicima – oni imaju četiri meseca letnjeg raspusta, oni rade samo tri sata dnevno, itd. Apsolutno je nemoguće da premijerka ne zna da su ovo neistine, te se njihovo iznošenje ne može objasniti prosto njenim neznanjem. Dovoljno je razgovarati sa tri nasumično odabrana prosvetna radnika iz Srbije, pa shvatiti da nastavnici nemaju tri meseca letnjeg raspusta, niti mesec dana zimskog raspusta, kao i da radni dan prosvetnog radnika traje mnogo duže od vremena provedenog u školi. Premijerka dakle govori neistine i vređa i ponižava prosvetne radnike.

Zašto premijerka to čini? Zato da bi opravdala mere gaženja prosvete, prosvetnih radnika, a samim tim i dece koja će trpeti najveću štetu od uništavanja prosvetnog sistema koje sprovodi aktuelna Vlada sa njom na čelu. Jedini smisleni odgovor na to je generalni štrajk prosvetnih radnika sa zahtevom da se bahata neznalica bezuslovno smeni sa mesta na kojem se nalazi. Ukoliko takvog štrajka ne bude bilo, srpska prosveta nema čemu da se nada.

Peščanik.net, 18.10.2017.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU