Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Reč je, ovoga puta, o Vulinu. Njegovi medijski nastupi zaista se najbolje mogu opisati rečju iz naslova (za koju autor ovog priloga, ne proveravajući, prigodno pretpostavlja da potiče od reči balega): „Ja sam za što pre i što sigurnije razgraničenje sa Šiptarima… Što pre između nas i njih bude tvrda i čvrsta granica pre ćemo moći da se bavimo sobom i svojim narodom, a ne da se bavimo onim što neosuđeni ratni zločinci hoće da rade… I znate, ako sam nekad i sumnjao da možda nisam u pravu – sada kada vidim da su protiv razgraničenja Nemačka, Hrvatska, Albanija, Šiptari na Kosovu, delovi BiH, Crna Gora, Severna Makedonija – ja nemam ni jednu jedinu dilemu da sam u pravu i da je ovo dobro za srpski narod“.

Dakle, neizgovoreno, ali podrazumevano – „razgraničenju“ se protive neprijatelji Srbije, koje je Vulin i nabrojao, pa otuda mora biti da je razgraničenje ideja korisna za Srbiju! Ne znam kako se u ovu vulinovsku jednačinu uklapa Hašim Tači… No, sledeći istu sokačko-kafansku logiku, imajući u vidu da najdugotrajniji „neprijatelj pravoslavne Srbije i Srpstva“ – Vatikan nije priznao nezavisnost Kosova, mora biti da je interes Srbije da uradi suprotno od Vatikana i prizna Kosovo. I tako u nedogled… Umesto kompetentnošću i odgovornošću, Vulin bi državnim poslovima da rukovodi tankom dijalektikom…

Vulinovsko razumevanje politike ne može da dobaci dalje od najprimitivnijih svetonazora koji se (makar i samo uzgred) argumentuju tako banalno, kao što je navedeno logiciziranje, pri čemu su neprijatelji uvek oni koji u datom trenutku ne podržavaju politiku za koju se zalaže ekipica kojoj pripada i sam Vulin. Tako je bilo devedesetih, tako je i danas… Samo je ta ezoterična grupa autentični tumač „nacionalnih interesa“, samo ta grupa neprosvećenih posvećenika zna dušu i potrebe Srba, Srbije i Srpstva, samo je ta grupa samoproglašenih nacional-dušebrižnika ovlašćena da govori o državi, narodu, istoriji, pravdi, jer je, eto, pobedila na nekakvim faličnim ruritanskim izborima. A ta je grupa rešila sada da švercuje priču o „razgraničenju“, kao novu mantru umesto one izanđale: „Kosovo je srce Srbije“. Ova nova mantra nije manje nerazumna, ali jeste nešto skromnija i, uz nalaženje partnera na kosovskoj strani, ona može postati i uspešna platforma za višegodišnje vatanje zjala, odnosno kolosalno gubljenje dragocenog vremena. Naravno, to je gubljenje vremena iz perspektive države i društva. Iz perspektive režima i režimlija to je upravo dobijanje na vremenu i u svemu što to vreme na vlasti njima donosi…

Navodno Vučića, Vulina, Dačića i sve njihove baš to odsustvo „razgraničenja“ sprečava da se bave „sobom i svojim narodom“, umesto „onim što neosuđeni ratni zločinci hoće da rade“. Pitanje je samo da li Vulin zamišlja da posle „razgraničenja“ ti neimenovani zločinci više neće raditi to što sada rade ili Srbiju to više neće zanimati jer će se dešavati – u drugoj državi? Da li to znači da „nerazgraničeni“ Srbi više neće izazivati dušebrižništvo Beograda? Ko bi to znao, a nije ni važno. Zna se da je Vulin njegov čovek, pa može da priča šta hoće, sve dok to što priča znači „svaka čast Vučiću“, a uvek znači to kao što uvek znači konfrontaciju sa regionom i EU.

Vulin, dakle, hoće granicu, „tvrdu i čvrstu“. Pravo je pitanje kako je to u saglasnosti sa potonjom izjavom ministra odbrane da je cilj Srbije ulazak u EU i poštovanje „evropskih vrednosti“, od kojih su dobrosusedski odnosi jedan od ključnih kriterijuma, budući da EU ne planira da uvozi krize, čija manifestacija su – „tvrde i čvrste granice“, po Vulinovim merilima. Doduše, Srbija hoće u EU samo ako EU hoće Srbiju, a ako EU neće Srbiju onda neće ni Srbija EU, u kom slučaju Srbija možda hoće, a možda neće neki drugi aranžman, sa drugim moćnikom koji hoće nju, ravnopravnu. Tako otprilike izgleda najnovije Vulinovo trabunjanje o Srbiji i EU. Osim toga, u skladu sa „evropskim vrednostima“, kako ih on sam razume, Vulinovo new normal (?) je postalo da Albance naziva Šiptarima, što je obična kulovska provokacija, koju obično prati ona žvaka za ludaka da „oni sami sebe tako zovu“.

Zašto se, na kraju krajeva, uopšte baviti Vulinom? Odgovora ima više. Prvo, jer je, takav kakav je, ministar odbrane. Drugo, jer je fenomen za sebe koji se nedvosmisleno „ističe“. Treće, zato što se bavljenjem Vulinom vrlo precizno meri dubina sunovrata Srbije. Uopšte više nije ni važno (jer ne zna se šta je poraznije) da li je Vulin samo cinična Vučićeva osveta ili je on zaista uveren da u Srbiji (van opozicije, jer samo tu nije tražio ministre kako bi skrpio ovo čudo što se naziva vladom) nema kompetentnijeg čoveka za mesto ministra odbrane. Međutim, ono što je još malignije od jednog ili drugog bizarnog personalnog rešenja je opšta atmosfera koju je režim kreirao i u kojoj postoji matrica pema kojoj on uvek dobija. Vlast je, dakle, uspela da stvori kontekst u kojem može bez ikakvih posledica učiniti bilo šta – čak i stvari neuporedivo smelije od bilo čega što bi mogla ili želela učiniti opozicija. Činjenica da je „razgraničenje“ postalo nova mera patriotizma umesto opozicionog, sada već izdajničkog „Kosovo je srce Srbije“ dovoljno govori o ovom fenomenu, ali i o besprincipijelnoj prilagodljivosti i sadržajnoj bedi svake forme nacionalizma.

Peščanik.net, 04.05.2019.

Srodni link: Ljubodrag Stojadinović – Dugo putovanje u ćorsokak

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.