Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Dnevnik izvanrednog stanja V

Ponekad gledam konferencije Kriznog štaba, doduše na preskok, no i pored toga uhvatim ključne reči, koje istrgnute iz konteksta zvuče kao sažetak nekog sociološkog rada: novi talas na jesen – korona pasoši – nova normalnost – nova norma – kraj starog sveta – velika depresija – suživot s koronom. Samo par nedelja ranije, ovaj apstrakt bio je u duhu nekakvog pogrebnog zavoda, a pre toga u maniru generalštabnog izveštaja sa fronta. Dakle, napredovalo se u ratu, razmišljam nedoraslim kapacitetom običnog redova koji je svoj rat protiv Covida-19 proveo u kućnom rovu. Uostalom, sve kompanije koje plasiraju digitalne usluge, posreduju tehnološke ponude, pa čak i one koje su u ovom periodu nudile svoje usluge dostave hrane, napravile su izvrsne reklamne kampanje favorizujući upravo model #StayAtHome. „Samo da sve bude u redu“, čuo se odjek jednog starog hita KKN-a iz devedesetih, koji je poslužio kao muzička matrica za Telenorovu kampanju. Ostanimo kod kuće, neko će za nas uraditi sve što je neophodno. A nama preostaje da preko e-bankinga plaćamo svoje račune sve dok bude bilo sredstava za to. Međutim, pre svakog aplauza i lupanja u šerpe, trebalo bi postaviti pitanje ko su bili ti ljudi (dakle, ne samo medicinari) koji su sve vreme morali da rade na terenu ne bi li ostatak društva mogao da ostane u modusu #StayAtHome. No umesto toga, javnost se sada pre svega pita o tome šta će biti posle. Hoće li biti krize i, naposletku, šta će biti s našim letovanjem? Umorni smo.

Politikolozi najavljuju krizu, ekonomisti veliku depresiju 2020-ih, medicinari govore o novom talasu korone na jesen koji će pobiti milione, poput španske groznice. Neki idu toliko daleko da predviđaju još 30 potencijalnih virusa ubica koji čekaju dan kada će zaigrati svoj dance macabre na pandemijskoj sceni. Svakako, predviđa se rast IT sektora kao i velika ulaganja u zdravstvo; najbolje od svega je fuzija Microsofta i imunološke medicine. Podrazumeva se da bi u vojsku trebalo investirati još više. Uostalom, to se pokazalo u ovoj krizi, kažu političari. Drugi analitičari, u skladu sa svojim preferencijama, najavljuju distopijski beskontaktni kondomski svet kulture, sveden na „zoom konferencije i programe“, predstave bez glumaca, pozorišta bez publike, biblioteke bez zidova, knjižare bez knjiga. Stručnjaci za turizam najavljuju putničke koridore i ograde od pleksiglasa na plažama, strogo kontrolisani put od #StayAtHome do apartmana na turističkoj destinaciji, zatim neophodnu distancu u restoranu, na plaži, u neposrednom okruženju smeštajnih objekata. Svi se, uglavnom, slažu da je nastupilo doba nove normalnosti, na koju se moramo priviknuti što pre, jer će nas u suprotnom oduvati oluja dolazeće ekonomske krize, odnosno novi talas korone ili posledice „nove balkanizacije sveta“ usled pandemije. Naravno, tu su i granice o kojima zapravo niko ništa ne zna. Za sada ih mogu prelaziti samo poljoprivrednici koji obrađuju njive s obe strane crvene linije.

Diskurs nove normalnosti dozvoljava da svako lupeta šta mu je volja, što zaista ume da unese duboki nemir. Ponekad se preispitujem jesam li bio dovoljno dobar na kućnom frontu. Ipak, nisam zaglavio u zatvoru kao nesrećni S. Z. (38) iz Niša kome je Osnovni sud u Dimitrovgradu preko video linka hitno dosudio tri godine u Zabeli zbog prekršaja samoizolacije. Mediji su o ovom i sličnim prekršajima često izveštavali sve do kraja marta, potom su se takvi izveštaji drastično proredili, kako je „pomor“ od korone jenjavao a narastala samo represija predsednika. Do 1. aprila, prema nekim izveštajima, u Srbiji je kažnjeno 1.338 ljudi različite starosne dobi i to kaznama od 50 do 150 hiljada dinara, što je u zbiru iznosilo 64,4 miliona dinara. Uglavnom se radilo o ljudima kojima je određena samoizolacija od 14 dana po povratku iz inostranstva, sa rešenjem ili bez njega, a koja je potom odlukom predsednika duplirana bez ijednog valjanog razloga, jer ukoliko se simptomi korone razvijaju već od petog dana inkubacije, a sasvim je sigurno da se radi o toj kliničkog slici nakon 11. dana, postavlja se pitanje o razlozima takvog iživljavanja nad stanovništvom. Pritom, mnogi od ovih ljudi nisu bili u mogućnosti da se opskrbe ni najosnovnijim namirnicama za život, te su usled takvih nabavki bili hapšeni i otpremani u zatvore. Svakako se ovim slučajevima niko nikada neće baviti, jer će svi biti zaokupljeni problemima nove normalnosti. Ipak, ovi „izgrednici“ mogli bi nam ponuditi jednu potpuno drugačiju sliku (post)koronskog života.

Za probleme nove normalnosti, ne zna ni moja poznanica Z. U. koja već godinama radi u Maxiju, a za vreme vanrednog stanja je radila više nego ikada pre, i to pod stresom, povremeno i od 4h ujutro, kada je predsednik sa svojim Kriznim štabom to zahtevao. Ona nije imala opciju #StayAtHome, kao što je nisu imali ni radnice i radnici drugih trgovinskih lanaca – Ideje, Lidla, Mercatora, Univera, Arome, Shop&Go ili Tempa. (Isto je važilo i za dostavljače, vozače, transportere, raznosače, magacionere, radnike gradske čistoće, poljoprivrednike i mnoge druge.) Ovi ljudi su, pored medicinara, kojima se aplaudira svako veče u 20h, izneli na svojim plećima zapravo naš model borbe #StayAtHome. Vrlo često im nije bio obezbeđen ni prevoz do posla, pa su mnogi od njih morali da pešače na drugi kraj grada. Oni koji vole pešačenje, reći će, pa šta, to je baš zdravo. Jeste ali ne u takvim uslovima kada se na posao moralo stići u 4h, odnosno u 7h ujutro. Njihovi poslodavci su im podelili maske, rukavice, dezinfekciona sredstva i poslali ih na radna mesta. Javnost ne zna, a zaposleni i ne smeju da govore o tome koliko često su menjali pomenuta sredstva zaštite; medijski izveštaji, međutim, ne govore ni o jednom slučaju zaraze u trgovinskim lancima, koji su morali da rade sve vreme, dok su pijace, recimo, bile zatvorene, čak i one na otvorenom prostoru, sa solidnim razmakom između tezgi i dragocenim izvorom čistog vazduha. Uz elementarno korišćenje maski i rukavica sve to se moglo sprovesti u delo, a naročito bez velikih zazivanja apokalipse; međutim pijace su bile pod jurisdikcijom predsednika i njegovih stručnjaka a ne stranih trgovinskih kompanija koje su „rat s koronom“ u svojim objektima izvele mnogo efikasnije – najelementarnijim sredstvima zaštite i pretnjom otkazom.

Razmišljati o novoj normalnosti bez osvrtanja na ove nevidljive ljude, zapravo radničku klasu koja je pandemiju korone iznela u offline modu, na nogama, sa pocepanim iznošenim rukavicama i korišćenim maskama, bez dovoljno sredstava za dezinfekciju, radeći za minimalac i uz stalnu pretnju otkazom – ne možemo shvatiti šta se zapravo dogodilo tokom vanrednog stanja, niti možemo govoriti o kulturi i njenim alternativnim formama u post-Covid uslovima. Isto tako ne možemo prihvatiti ni kult „socijalne distance“ i zatvorenih granica, jer su ovi ljudi svojim životom i radom demantovali najveće filozofe korone i tzv. distopijskog sveta nakon nje.

Peščanik.net, 02.05.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)