NOŽ, ŽICA, SRAMOTA ili kuršumski PDV

Uoči godišnjice srebreničkog masakra još jedna je presuda međunarodnih institucija, nakon one da je Srbija nevina u slučaju lokalni genocid, legla kao melem na ranu onom delu srbijanskog pučanstva koji za mantru ima slogan „Nož – žica – Srebrenica!“, ali i političkoj eliti koja u blaženom miru zaborava, blago uznemirena, formira vladu. Eno, presudilo, nije Naser Orić kriv, oslobodilo ga Apelaciono veće Međunarodnog tribunala za ratne zločine poništivši prvostepenu presudu kojom je osuđen na dve godine zatvora, a reč je, svakako, o neopevanom (možda i opevanom) zlikovcu iza čijih jedinica su 1992. ostala spaljena srpska sela čiji su stanovnici, nezavisna je procena više od dve hiljade, zverski ubijeni. U februaru prošle godine je komšijski Međunarodni sud pravde u Hagu presudio da su snage bosanskih Srba u Srebrenici u julu 1995. počinile genocid koji je Srbija najpre propustila da spreči, a zatim i da kazni i izruči Tribunalu njegove počinioce, na čelu sa Ratkom Mladićem.

I sve se uklapa, prvo Srbija nije kriva za genocid, tako je bar predstavljena jedna od haških presuda, a s druge strane, Tribunal ne kažnjava dokazanog zločinca, mi smo nevini, svet je protiv nas, može da se pravi vlada koja će se suočiti s prošlošću. Evo dokaza za rekohabitaciju, ili jedinstvo u bolu. Boris Tadić: „Sada kada smo dobili sudski epilog te tragične politike, sasvim je jasno da svako onaj ko se bude protivio dovršetku saradnje sa Haškim tribunalom i donošenju skupštinske deklaracije o Srebrenici, radi najdirektnije protiv interesa svoje države i budućnosti njenih građana“. Ivica Dačić: „Zločin u Srebrenici nema nikakve veze sa državom Srbijom, sa građanima Srbije i smatramo da bi donošenje deklaracije koja bi obuhvatila priznanje da je tu došlo do masovnog zločina nad bošnjačkim narodom bila dobra osnova da BiH, a potom i Hrvatska, dobiju sporove protiv SCG u tužbama za naknadu štete zbog počinjenog genocida“. Tako je prazno obećavao predsednik Srbije, a bezočno lagao njegov koalicioni partner, čovek koji bi po opisu poslova i radnih zadataka kad se formira vlada, prvi policajac Srbije, morao da pohvata haške optuženike Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Gorana Hadžića. U međuvremenu, odbačena je bosanskohercegovačka tužba protiv Srbije za naknadu štete, a blagi ukor iz glavnog grada Holandije Srbija je primila k znanju, rugajući se u izjavama zvaničnika i u parlamentu žrtvama i njihovim srodnicima. Gotovo idealni stavovi za čvrstu koaliciju.

„Propustila da spreči“, znamo, negde je i presuđeno, znači da je država u kojoj živimo – mi, da se ne šalimo neumesno – regrutovala, obučavala, opremala, plaćala izvršioce najstrašnijih zločina u Evropi nakon Drugog svetskog rata. Bio je razrađen svojevrsni kuršumski PDV od kojeg su se okoristili ovdašnji i prekodrinski odmetnici od civilizacije, naočigled birača koji, bar do Srebrenice, nisu imali nikakvu dilemu, preciznije, Milošević nije morao da krade glasove, ni iz predostrožnosti.

Ponešto i jeste presuđeno, u četiri presude za genocid donete, između ostalog, i na osnovu priznanja počinilaca. U Srebrenici se jula 1995. ponovila strahovita fašistička matrica odvajanja navodno vojno sposobnih muškaraca, među kojima je bilo i petnaestogodišnjaka, od žena i starijih osoba. Slike njihovog stradanja obišle su svet i, unekoliko, dobile pravosudni epilog. Ključni kreatori i realizatori zločina Radovan Karadžić, predsednik Republike Srpske i general vojske bosanskih Srba Ratko Mladić su na slobodi.

U presudi protiv generala Radoslava Krstića, osuđenog pred Tribunalom za pomaganje u genocidu, ističe se da su snage bosanskih Srba „i pored Rezolucije Saveta bezbednosti UN prema kojoj je enklava morala biti ’zaštićena od svakog oružanog napada i svakog drugog čina neprijateljstva’, jedinice Vojske Republike Srpske napale i zauzele grad“.

– U roku od nekoliko dana 25 hiljada bosanskih Muslimana – najviše žena, dece i staraca koji su živeli u ovom sektoru – isterano je iz svojih domova i, u atmosferi terora ukrcavani su od strane Srba u prepune autobuse koji su prelazili linije sukoba, kako bi dospeli do teritorija koje su pod kontrolom bosanskih Muslimana. Vojno sposobni muškarci doživeli su drugačiju sudbinu. Hiljade njih koji su pokušali da pobegnu iz tog područja zarobljeni su i zatvoreni u nehumanim uslovima, zatim likvidirani. Više od sedam hiljada osoba nikada se više nisu vratile – navodi se u presudi generalu Krstiću.

Nešto nije u redu, Krstić je osuđen za pomaganje u genocidu, što znači da je genocida bilo, a on i njegov pretpostavljeni, po izjavama zvaničnika, do 2001. nisu skinuti s hrane, iliti državnog budžeta Srbije.

„Pokolj koji je počinjen u Srebrenici u julu 1995. najgora je pojedinačna strahota koja se dogodila u bivšoj Jugoslaviji tokom ratova devedestih godina i najgori pokolj koji se dogodio u Evropi nakon Drugog svetskog rata. Naročito treba istaći da je Tribunal utvrdio van razumne sumnje da su snage bosanskih Srba i druge snage u periodu od 11. do 19. jula 1995. ubile između sedam i osam hiljada muškaraca bosanskih Muslimana različitih dobi. Tribunal je utvrdio van razumne sumnje da ogromna većina pogubljenih nije ubijena u borbi, već su bili žrtve egzekucija“ (Haški tribunal). A, kao što to obično biva, masovni zločini i genocid imaju ideološki bekgraund.

„Ja bih više volela da potpuno očistimo istočnu Bosnu od Muslimana. Sve i da zadržimo 70 posto teritorije – nema tu mira. Ja njima ne želim ništa dobro. Ali, da ja budem mirna, ja njima moram dati da oni imaju neki način života, da sebi organizuju život, da ne bi mene sve vreme uznemiravali. Tako ja shvatam tih 30 muslimanskih posto teritorije“, reči su haške osuđenice Biljane Plavšić koja je priznala svoje učešće u zločinu i izdržava zatvorsku kaznu od 11 godina.

Povodom Izveštaja svoje Komisije za istraživanje događaja u srebreničkoj operaciji,Vlada Republike Srpske zaključuje da prihvaćeni Izveštaj „nedvosmisleno pokazuje, da su u području Srebrenice u julu 1995. godine, učinjeni zločini velikog obima grubim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava“, kao i da je „ Republika Srpska iskazala odlučnost da se suoči sa istinom o događajima iz proteklog tragičnog sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine“. U zaključcima Vlade RS izražava se saosećanje sa bolom srodnika žrtava, „uz iskreno žaljenje i izvinjenje zbog tragedije koja im se dogodila“, kao i opredeljenje Vlade da preduzima odlučne korake da se pred lice pravde izvedu sva lica koja su počinila ratne zločine“.

Takvog saosećanja u Srbiji sa zvaničnog mesta nije bilo, o tome su, po vlastitoj savesti, brinuli dokazani izdajnici/ce iz Fonda za humanitarno pravo, Žena u crnom, Komiteta pravnika za ljudska prava, Centra za kulturnu dekontaminaciju…

U Srebrenici su jedinice Ratka Mladića ubile između sedam i po i osam hiljada Bošnjaka. Brojke i presude imaju i ljudski lik, imena i prezimena. To može da izgleda i ovako: „Na snimku se vidi kako mom ocu, valjda je bio ranjen, ispaljuju tri metka u glavu. Otišao je sa ostalim muškarcima 10. jula, kada je Srebrenica pala. Naš je rastanak bio težak, imali smo osjećaj da se vidimo poslednji put. Otišao je ka Tuzli „maršem smrti“. Pucalo se svih strana, nismo znali hoćemo li preživjeti. On je trčao, prelazio je most i mahao nam. Imao je kožnu jaknu i plavu košulju, što sam vidio i na snimku“, rekao je Semir Ibrahimović posle prikazivanja filma o ubistvu šestorice Bošnjaka u Trnovu, tokom srebreničke ofanzive koje su počinili i snimili pripadnici državne formacije – paradržavnih i paravojnih nije bilo – Škorpioni.

Za umetnost ostaje malo mesta. Pripadnik srpskih formacija Dražen Erdemović priznao je svoje učešće u streljanju civila i ratnih zarobljenika.

Zarobljenici nisu mogli vidjeti što ih čeka jer su i njima bile vezane oči. Draženu je to bilo draže, smatrao je da je to čin milosrđa prema tim jadnicima. Ali uskoro su počeli stizati autobusi puni ljudi kojima oči nisu bile vezane. Nisu im vezali čak ni ruke. Izgledalo je kao da su ih na brzinu pokupili, ugurali u autobuse i poslali na Branjevo. Čemu takva žurba? Dražen to nije razumio. Muškarci bez poveza preko očiju mogli su vidjeti što ih čeka. Vidjeli su leševe i vojnike s automatima koji su na njih čekali. A ipak su izašli iz autobusa i hodali pokorno za vojnicima do streljačkog stroja. Možda više ništa nisu osjećali? A onda je Dražen ugledao nešto što ga je šokiralo: dok je čovjeku ciljao u glavu, ugledao je izdajničku mrlju na stražnjoj strani hlača. Mokra se mrlja sve više širila. Začuo je komandu i opalio. Kada je čovjek pao, Dražen je vidio da je još živ, još je mokrio od straha. Odjednom mu je postalo neugodno, baš kao da se to njemu dogodilo. „I meni se to moglo dogoditi“, pomislio je, ali je neugodnu pomisao brzo potisnuo. (Slavenka Drakulić, Jedan dan u životu Dražene Erdemovića).

Draženu je draže bilo. A nama?

Beton, 08.07.2008.

Peščanik.net, 11.07.2008.

SREBRENICA