Foto: Rade Vilimonović
Foto: Rade Vilimonović

Nedemokratski režimi ne vole nezavisne institucije – nezavisne medije, nezavisno sudstvo i tužilaštvo, bezbednosne strukture koje se bave svojim poslom umesto stranačkom politikom… Zapravo, zaziru od svih institucija koje obavljaju društveno korisne zadatke zanemarujući interese stranaka na vlasti. Takvi režimi obrazovanje prosto ne vole, a obrazovanje kojim bi se bavila struka bez specijalnog političkog nadzora jednostavno preziru.

Paket obrazovnih zakona, koji su u Skupštini Srbije usvojeni po hitnoj proceduri i pod komandom jednog zvonceta, jasno pokazuje tendenciju ekipe na vlasti da napravi školstvo kojim se upravlja politički. Cela namera ima nekoliko dimenzija. Prva podrazumeva viziju obrazovanja koje proizvodi materijal za zadovoljavanje potrebe države i kapitala za radnom snagom. Političko-privredni trendovi subvencionisanja stranih kompanija i ulagivanja stranim poslodavcima, za koje se ispostavilo da u Srbiji provode taman onoliko vremena koliko traju državne subvencije uz minimalne radničke plate, prilično se preklapaju sa vizijom zakonodavca o dualnom obrazovanju, o čemu je već dosta analiza napisano. Konačno, ova „privredna“ namera u obrazovnoj politici postaje sasvim ogoljena kada se ima u vidu da svi novousvojeni obrazovni zakoni predviđaju značajno povećanje učešća Privredne komore Srbije, a samim tim i interesa domaćih krupnih kapitalista, u svim regulatornim obrazovnim telima.

Kako to izgleda u novim zakonima? Za početak, broj članova Nacionalnog prosvetnog saveta (NPS), odgovornog za uobličavanje obrazovnog procesa na svim nivoima do visokih škola i univerziteta, kao i članova Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje (NSVO), smanjen je za osam (sa 43 na 35 u NPS), odnosno za četiri (sa 21 na 17 u NSVO). Ovo smanjenje ne bi bilo od prevelikog značaja da se nije sprovelo isključivo na račun učešća univerziteta, visokih škola i SANU u kreiranju obrazovne politike. Tako je u NPS broj članova delegiranih sa univerziteta smanjen šest puta (sa 12 na dva), a broj akademika sa tri na jedan.

Ako ste se pitali ko će donositi suštinske odluke o visokom obrazovanju, od danas će to biti Vlada i Privredna komora, budući da imaju većinu u NSVO (ukupno devet članova, sedam plus dva), dok će se glas univerziteta i visokih škola čuti preko osam članova NSVO (šest plus dva). Prvi put je u ovo telo ubačena Privredna komora Srbije. Povrh svega, ovi zakoni predviđaju da imenovanje članova svih regulatornih tela, uključujući i članove iz visokog obrazovanja, obavlja Vlada RS, a ne Skupština, kao što je to bilo do sada. U trenutnom političkom trenutku, a znajući kako, na zvonce, funkcioniše Skupština, ovaj detalj može izgledati beznačajno. Ipak, isključujući iz ove procedure Skupštinu, u kojoj sede i neki opozicioni poslanici i koja ima kakvu-takvu javnost u radu, izbor politički pogodnih članova postaje potpuno neometan i proticaće bez ikakvog pokušaja da se na takve odluke utiče. Ako smo do sada i imali (opravdane) primedbe na obrazovnu politiku, od danas možemo izgubiti svaki spokoj.

Svrha Zakona o visokom obrazovanju identična je onoj u Zakonu iz 1998. godine. Potpuno je jasno da se ovakvim odnosom snaga u Zakonu ponovo drastično ugrožava autonomija univerziteta. Tu dolazimo do druge dimenzije u namerama ovog režima. Zadatak je da se pokore univerziteti i svi njihovi nastavnici koji još uspevaju da kako-tako stoje na nogama i ispuštaju nekakve glasove pobune. Poruka za univerzitete je sasvim jasna – ukoliko ne uspostavimo jedinstvo i ne udružimo se u odbrani autonomije, univerzitet kao institucija u potpunosti će izgubiti svoj ionako poljuljan društveni ugled. Vreme će svakako pokazati da li su univerziteti spremni da se prilagode namenjenoj im ulozi servisa aktuelne vlasti i Privredne komore.

Pokoravanje nije namenjeno samo univerzitetskim nastavnicima. Svi novi prosvetni zakoni suštinski centralizuju obrazovnu politiku. Najveći broj nadležnosti koje su do sada imale lokalne školske uprave i školski kolektivi, uključujući i njihove izbore, prebačeni su u ruke Ministarstva i ministra lično. Naznake primene ovakvih odredbi već smo videli na primeru direktora škole u Zemunu, ali i brojnih škola po Srbiji, o čemu se u javnosti nije govorilo, a slabi glasovi širili su se društvenim mrežama. Prebrojavanjem reči „ministar“ i „ministarstvo“ u novim i starim zakonima dolazi se do zaprepašćujućeg i veoma ilustrativnog pokazatelja namera zakonodavca. U starom Zakonu o visokom obrazovanju ove reči su pomenute 51 put, dok se u novom Zakonu nalaze na 70 mesta. Brojke su još drastičnije u krovnom obrazovnom zakonu – Zakonu o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Ranije su nadležnosti ministra i njegovog tima prepoznate 92 puta, a po novom Zakonu one su proširene na čak 195 tačaka!

Bolji poznavaoci prosvetnih prilika kažu da se opasno primičemo Erdoganovoj viziji prosvete u pogledu prava i statusa nastavnog osoblja. Zanimljivo je napomenuti da postoje preporuke Evropske komisije u kojima se savetuje povlačenje države iz upravljanja obrazovanjem, odnosno da se organizacija i funkcionisanje obrazovnih procesa prepusti struci. Ova preporuka je krajnje logična imajući u vidu da obrazovanje predstavlja suštinsko društveno, a nikako političko pitanje. Naši zakonodavci postupaju upravo suprotno, pa će biti zanimljivo videti kako će se braniti od zamerki iz EU. A možda ih za sva ta evropska tela više nije ni briga, ali to je potpuno novo pitanje.

Treća dimenzija u namerama ovog režima tiče se privatizacije obrazovanja, što je zapravo jedno lukrativno pitanje. Ko će ovde zaraditi i kakve posledice po kvalitet prosvete će cela ova stvar imati, mislim da nam je do sada postalo jasno. Najpoznatiji primer u ovom zamešateljstvu jeste visoki funkcioner u obrazovnoj politici, g. Zukorlić, čiji su amandmani u Skupštini (u Odboru za obrazovanje, kome on predsedava) dodatno upropastili ionako užasne nacrte zakona. Njegov fokus jeste Nacionalno akreditaciono telo (ranije Komisija za akreditaciju) sa kojim je i do sada imao problema zbog odbijanja da se akredituju studijski programi na njegovom izmišljenom univerzitetu (o čemu smo ranije pisali). Rezultat Zukorlićeve političke trgovine jeste sastav Upravnog odbora ovog tela u koji sada ulazi samo jedan član na predlog KONUS-a (Konferencije univerziteta Srbije) i jedan iz sastava Visokih škola, dok čak pet članova čine predstavnici Ministarstva i Privredne komore (tri plus dva). Uskoro očekujemo povoljne ishode za Zukorlićeve fakultete i za ko zna koliko drugih privatnih univerziteta koji će, sigurna sam, biti na usluzi političkoj eliti. Ako smo i do sada mislili da je postojao trend urušavanja kvaliteta visokog obrazovanja kroz degradaciju kriterijuma, kupovinu diploma i proliferaciju doktorata, plašim se da nas čekaju neuporedivo gora vremena.

Četvrta dimenzija aktuelnog napada vlasti na prosvetu predstavlja manifestaciju same prirode aktuelnog režima. Autoritarna čvrsta ruka i držanje pod kontrolom svakog aspekta života logično podrazumeva i politizaciju svakog društvenog pitanja, a obrazovanje je svakako najvažnije među njima. Sasvim je moguće da ovi ljudi na vlasti jednostavno ne mogu razumeti da vlast ne podrazumeva apsolutnu moć odlučivanja. Lične i profesionalne slobode, koje jesu osnova svakog demokratskog napretka, za njih su strane reči nepoznatog porekla i značenja.

Početkom nedelje, tačnije u utorak 14. novembra, pokrenuta je peticija kojom se zahteva da se zaustavi implementacija svih novousvojenih obrazovnih zakona i uz pomoć akademske zajednice započne rad na njihovim izmenama. Poziv je upućen profesorima i naučnicima, kao i svim slobodnomislećim građanima u Srbiji koji imaju svest o važnosti i kompleksnosti obrazovnog sistema u svakoj demokratskoj državi.

U njenom objašnjenju piše i sledeće: „Vreme je da se setimo da smo, ne tako davno, bili pokretači demokratskih promena i važni akteri u oblikovanju pozitivnih društvenih trendova koji su nas vratili u zajednicu evropskih država.“

Peščanik.net, 20.11.2017.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)