Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Povodom stavova univerzitetskog profesora i ustavnog sudije dr Vladana Petrova

Prvo da raspravim da li su prikladni navodnici u naslovu teksta. Jesu – kad citirate nečiji iskaz. Nisu – ako analizirate višegodišnju društvenu situaciju u Srbiji. Jesu – ako uzmete u obzir da je vanredno stanje u zemlji bilo zvanično proglašavano (zbog ubistva premijera Đinđića, na primer, kao i zbog pandemije kovida-19), a da trenutno nije formalno na snazi, te ga samo poredite s njim. No, finesa je u kvalifikativu „redovno“. Naime, kovanica „redovno (a) vanredno“ – sastavljena od antipoda – može se shvatiti i sa znatnom dozom cinizma: da je takozvano redovno vanredno stanje standardna domaća pojava, bezmalo višegodišnji i maltene neprekinuti pravni i politički proces, fenomen koji odslikava turbulentnost ovdašnjih zbivanja, a ujedno je i njegova posledica. Ukratko, redovno vanredno stanje (RVS) znači da su sveukupne prilike u Srbiji okrenute naopako, naglavačke, da su već poduže nenormalne i neizvesne, izvan ustaljenog, odgovarajućeg logičnog, predvidivog civilizacijskog koloseka.

Dakle, stvar je jasna i umnogome žalosna: RVS predstavlja ogromni i višekratni namerni iskorak iz ustavnih okvira: bezočno ignorisanje i gaženje Ustava, naročito načela podele vlasti i jednakopravnosti ljudi, osnovnih sloboda i prava građana među kojima posebno prava na jednaku pravnu zaštitu i pravično suđenje, slobodu medija i drugo. RVS u Srbiji je dugo ime za samovolju vlastodrž(a)ca, za pravnu nesigurnost, nesankcionisano fizičko i psihičko državno i nedržavno nasilje, korupciju i ostali kriminal, paralelno sa ubrzanim osiromašenjem ogromne većine stanovništva, osobito za simulaciju vladavine prava i stabilnih institucija, partijski prožetih i kontrolisanih. Rečju, ono je sinonim za duboku poremećenost državnog i društvenog života, njegovu drastičnu neuređenost i neorganizovanost, za cvetanje sive ekonomije, tajnih finansijskih tokova i tome slično.

Da li ovdašnji narod, građani Srbije skicirano bagatelisanje pravnih i moralnih normi mentalitetski uzimaju zdravo za gotovo, ili ipak – ne, pitanje je, pored ostalog, njihove/naše opšte i pravne kulture, ne manje psihologije mase. Ako vlast ne haje previše za pravo, zašto bi se na njega – kopirajući moćnike, mutatis mutandis – skrupulozno obazirao običan svet? Zebem da mnogi upravo tako rezonuju. S druge strane, ima ne malo onih – i sve ih je više! – koji se sa navedenim nakaradnostima, populističkim obmanama i lažima, nipošto ne mire.

Tako dolazimo do legalnog i legitimnog prava na protest (bez navodnika!), povezano sa slobodom misli, savesti i uverenja (član 43 Ustava), slobodom mišljenja i izražavanja (član 46), kao i slobodom mirnog javnog okupljanja (član 54). Pa se – kao aktivni prestonički univerzitetski profesor prava, ali i kao građanin! – već godinama unazad pitam „kako iz postojećeg môra neprava izaći suv i neslan“?! (Pred sopstvo, pred studente, pred javnost.) Ima li strogo legalne staze, normativnog izlaza iz te neprozirno zlokobne močvare neregularnosti? I da li u tom zagušljivom polutečnom lelujajućem prostranstvu biti/ostati pokunjen i uplašen, podanički, poslušno zagnjuren, da ne kažem udavljen – ili, nasuprot, udobno udomljen??! Odgovor na obe upitne alternative je – odlučno ne! Nadalje – naručeno ili ne, svejedno! – licemerno je arogantno javno konstatovati, s neke deklarativno visoke državne, političke/partijske pozicije, odnosno određenog ušuškanog, kobajagi metastručnog položaja, da je ta nesrećna mračna voda slatka i suva!? A dobrano nije! Šta više, smatrati je čak tobože zdravom i čistom, iako je uistinu mutna i teško zatrovana. Dok se, povrh toga, aktuelno nadvila ozbiljna pretnja da će nam se – iskopavanjem litijuma – i zemlja i voda i vazduh, nepovratno još više opasno zagaditi.

Redovni profesor Beogradskog pravnog fakulteta, istovremeno sudija Ustavnog suda Srbije i član Venecijanske komisije dr Vladan Petrov upućuje nam, možda ih i samo prenosi iz zdanja sa „Venca nobelovca“, dve par excellence političke poruke: 1) ignorisanje narečenih protesta od strane državnog i partijskog vrha i 2) doslednu primenu pravnih sankcija prema protestantima u cilju „prevencije imovine i prava drugih“ (sic!). Dakle, jednostavno rečeno – omalovažavanje i zastrašivanje građana! A time se ubrzano uvećava rizik od opsadnog stanja u društvu. Pritom je pravo na svakdašnji, uravnotežen, pristojan, slobodan i persperktivan život upravo cilj tog rastućeg narodnog (a ne samo opozicionog!) protesta, kao pretposlednje sredstvo da se povrati individualno i kolektivno dostojanstvo u Srbiji.

S prethodnim u vezi, veoma je problematičan i stav pomenutog javnog delatnika da je osnovna težnja opozicionih političara uspostavljanje i održavanje nekakvog „redovnog vanrednog stanja“ u kojem institucije ne funkcionišu – navodno, „jer ne rade po pravilima koja su oni zamislili“. Pa se onda, prema istom gledištu, protest ili, kako kolega Petrov veli, „takozvani protest“, svodi na „izgovor političara koji nemaju politiku“, iz čega on izvodi zaključak da se time zloupotrebljava ustavna sloboda javnog okupljanja (sic!). E, vala, što je mnogo, mnogo je! Uostalom, kako se privilegovana lica iz krila jurističkih izvitoperilaca uopšte i usuđuju da tvrde da neki markirani „drugi“ – njima svekoliko nesrodni, s nepravdom svesno sučeljeni, njome opkoljeni – zloupotrebljavaju određenu ustavnu normu, i to baš oni kojima su brojna temeljna prava inače flagrantno narušena?

Sve u svemu, ko negira ortodoksno demokratsko ustavno pravo – ujedno i ustaljeni međunarodni standard – na nenasilne proteste, na pragu je da aktivira legitimnu kapislu opšte građanske neposlušnosti, naposle i da izazove opravdanu pobunu protiv trajajućeg bezakonja.

Autor je redovni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu.

Peščanik.net, 24.10.2024.

Srodni link: Miodrag Jovanović – O pravu na normalan, pristojan i slobodan život

LITIJUM