Foto: Rade Vilimonović
Foto: Rade Vilimonović

(ili šta čitati u „doba korone“)

Kada su mere karantina i (samo)izolacije postale globalno praktikovane, jedno od prvih pitanja koje se nametnulo bilo je kako ispuniti sve to slobodno vreme koje je iznenada puklo pred nama. Tako su na društvenim mrežama vrlo brzo postali viralni klipovi koji na najduhovitije načine prikazuju predstojeću borbu s monotonom svakodnevicom. Namnožile su se, opet, i preporuke kako kvalitetnije provesti predstojeće dane i sedmice, najčešće u vidu lista filmova koje treba pogledati ili knjiga koje treba pročitati. Namah je postalo očigledno da se, naizgled paradoksalno, ljudi često opredeljuju za ekranizacije ili literarne obrade priča koje nalikuju našoj stvarnoj situaciji. Domaće TV stanice su, recimo, ponovo emitovale Variolu veru Gorana Markovića, a na svetskim striming platformama je vodeće mesto zauzeo triler Stivena Soderberga Contagion iz 2011. godine o globalnoj epidemiji smrtnonosnog virusa. Kada je reč o knjigama, mnogi su posegnuli za klasičnim štivom na ovu temu – Pekićevim Besnilom ili Kamijevom Kugom, dok su se neki odlučili i za Saramagovo Slepilo.

Psiholozi nude objašnjenje1 zašto se opredeljujemo za takve sadržaje baš u ovom trenutku. Iz filmova ili knjiga s tom tematikom uspevamo da crpimo kakav-takav osećaj kontrole nad nečim što u našem trenutnom okruženju deluje zastrašujuće nekontrolabilno. Pored toga, u delima fikcije, čovečanstvo po pravilu trijumfuje nad zlim i opasnim virusom, a najveće zasluge za to pripadaju pozitivnom liku nekog naučnika ili doktora.

Ako se pažljivije pogledaju pomenuta književna dela, ustanoviće se da i pored krajnjeg trijumfa nad pošašću, glavni junaci ostaju sa izraženim strahom od toga šta sa sobom donosi sutrašnje vreme. Najčuvenije su, svakako, misli Kamijevog doktora Rijea koji je, slušajući zvuke gradskog veselja, „znao ono što vesela rulja nije znala, a što se u knjigama može naći — da bacil kuge nikad ne umire i nikad ne nestaje, da može desetinama godina da spava u nameštaju i rublju, da strpljivo čeka u sobama, podrumima, sanducima, maramicama i starim hartijama i da će, može biti, doći dan kada će na nesreću ljudi i njima na pouku, kuga ponovo probuditi svoje pacove i poslati ih da uginu u kakvom srećnom gradu“.2 I Pekićev pripovedač, koji nam se u Epilogu obraća u svojstvu prijatelja pisca Daniela Leverquina, po čijem je dnevniku knjiga nastala, poručuje nam na samom kraju da „sa zebnjom otvara svoje jutarnje novine“, jer, kaže on, „Pogledajte malo pažljivije svet oko sebe. Zar se vama čini da ga neko čuva?“ Pa, da bi naglasio prirodu svog straha, on obraćanje završava napred navedenim citatom iz Kuge.3 Trijumfalizma nema ni kod Saramagove glavne junakinje – lekarove žene – koja jedina nije izgubila vid tokom trajanja iznenadne i neobjašnjive epidemije slepila. Dok su se stvari postepeno vraćale u normalu, ona priđe prozoru: „Pogleda dole, vide ulicu zatrpanu đubretom, narod koji je vikao i pevao. Zatim podiže pogled prema nebu i shvati da vidi samo potpuno belilo. I na mene je došao red, pomislila je. U strahu naglo spusti pogled. Grad je, nepromenjen, još uvek bio pred njom.“4

Potpuno je razumljivo zašto jedna pandemija virusa, poput ove sadašnje, koja se brzo širi i za koju još uvek nema odgovarajućeg leka, sa sobom seje strah širom sveta.5 No, virus sam po sebi nije jedini uzročnik straha. Zebnji i panici dodatno doprinose i brojne kontradiktorne informacije, nestručne interpretacije i nadrilekarski saveti koji se u današnjem globalno umreženom svetu šire brzinom svetlosti. Dodatni generator straha, koji će ostaviti najtrajnije posledice, dugo pošto se čovečanstvo izbori s virusom, jesu radikalno represivne i paternalističke mere najvećeg broja svetskih vlada. Iako će se te mere različito reflektovati na društva sa stabilnijim institucijama i razvijenijom pravnom i političkom kulturom i na ona koja u tome oskudevaju, poput srpskog društva, njihovom uvođenju su jednako prilježno hrlile i vlade sa autokratskim i vlade sa demokratskim predznakom. Razlog za to možemo pronaći i u drugim globalnim bezbednosnim rizicima 21. veka, poput međunarodnog terorizma, transnacionalnog organizovanog kriminala, globalnih klimatskih promena i prirodnih katastrofa, na koje su vlade širom sveta već reagovale različitim političkim merama „sekuritizacije”. Taj pojam (securitization) označava ekstremnu politizaciju nekog problema, utoliko što ga „predstavlja kao egzistencijalnu pretnju, koja zahteva vanredne mere i opravdava akcije izvan normalnih okvira političke procedure”.6 Mere „sekuratizacije“ su nam svima dobro poznate – to su, recimo, sistemi javnog nadziranja, biometrijska lična dokumenta, posebni režimi aerodromske kontrole, ili novouvedeno praćenje mobilnih telefona obolelih od koronavirusa. Da bi građani na njih što bezbolnije pristali, trgujući tako vlastitom slobodom i privatnošću zarad obećane bezbednosti, poželjno je podgrevati strah od pomenutih bezbednosnih pretnji, čak i kada za to ne postoji realno uporište.

Zbog toga mi se čini da je najprimerenije štivo za „doba korone“ zapravo knjiga portugalskog pisca Ruia Zinka, Ugrađivanje straha.7 Ovaj netipični roman, kojeg je autor inicijalno hteo da napiše tako da ne sadrži ni jednu jedinu njegovu reč, nije možda po književnom kvalitetu uporediv sa ranije pomenutim delima (premda bi, verujem, bio sjajan predložak za pozorišnu predstavu!). No, u tački u kojoj se svet trenutno nalazi, aktuelnost problematike kojom se ovaj roman bavi je skoro zastrašujuća. Koristeći se oprobanim obrascima distopijske forme, Zink pripoveda o jednom društvu današnjice u kome državni činovnici sistematski ugrađuju strah, idući od stana do stana i postupajući po vladinoj naredbi, prema kojoj: „U svim domovima strah treba da bude ugrađen u roku od 120 dana“. Ono što zaplet priče čini uistinu onespokojavajućim jeste to što činovnici „ne izgledaju nasilno. Naprotiv“. Građani su već obavešteni o njihovom dolasku i unapred pripremljeni za ovaj rutinski zahvat. Zato, gotovo sa olakšanjem primaju k znanju reči državnih činovnika: „Ugrađivanje straha je brz postupak. Dok se okrenete, već je ugrađen i spreman za upotrebu. Nekada je to trajalo godinama. Danas, pomoću novih tehnologija, jedva da se radi o minutima“. Ispostavlja se, međutim, da, poput stvarnih prezentacija tehničkih proizvoda koje je svako od nas nekad doživeo u vlastitom domu, i ugradnja straha ne traje toliko kratko koliko nam je inicijalno predočeno. U nekom trenutku, dvojica činovnika glavnoj junakinji saopštavaju da „ugrađivanje straha nije jedan čin, to je more činova, neprestano kretanje (možda večno), koje će utoliko bolje funkcionisati ukoliko svi budemo više sarađivali.“

U konačnici, uveravaju činovnici Zinkove distopijske države, strah je isto što i društveni mir. Elaboracija koju nude u međusobnom dijalogu sažeti je modus operandi svih današnjih vlastodržaca populističke i autokratske provenijencije, koji vešto igraju na kartu straha:

„Čak i kada izgube skoro sve, ljudi uvek strahuju da će izgubiti još više.
Da će njihova žrtva biti uzaludna.
Tajna je u tom skoro.
Ljudi misle: ako budem rizikovao biće još gore.
Jedno je žrtvovanje, a drugo je samožrtvovanje.
Trik je u tome da nikad ne kažeš gde je rizik.
Da pustiš ljude da pogode.
Da ih ostaviš u mraku.
U mraku u mračnoj prostoriji.
Tu ljudi otvore oči.
Otvore oči i vide.
Vide da ništa ne vide.
I popuštaju.
Pucaju.
Otvaraju oči ka novoj stvarnosti.
Shvataju da je to najbolje za njih.
Da ne talasaju.“

Iako je Zinkova fikcija sjajna za dešifrovanje onoga šta nam se na globalnom planu servira kao politička nužnost u borbi protiv korona virusa, verujem da ona posebno rezonira sa današnjom Srbijom. Ne samo sa onom pre pojave pandemije, već upravo sa Srbijom koja se pomalja u protivustavno uvedenom vanrednom stanju u kojem otkazuju i poslednje kočnice za ustoličenje potpune lične vlasti jednog čoveka. Sve te očigledno neproporcionalne mere, poput osamdesetčasovne prinudne izolacije celokupnog stanovništva ili vojske koja na ulicama paradira sa dugim cevima da bi nas zaštitila od virusa (?!), ostaće duboko urezane u podsvesti građana, pripremiće ih na jednu vrstu nove političke normalnosti koja će parazitirati na strahu. A opravdanje koje je za te mere jednom dato, postaće univerzalno primenjivo i za situacije kada stvarni uzrok nastanka straha bude davno prošlo vreme. Izgovaraju ga Zinkovi činovnici, ulazeći u stan žene koja, iako je videla šta se sprema, nije bila sasvim spremna za njihov dolazak – „Draga gospođo, napredak se ne zaustavlja. To je za dobrobit zemlje.“

Stoga mi se čini da u jeku pandemije Zinkova knjiga nije samo adekvatna literarna preporuka, već i istinski podsetnik da kao građani ne smemo dozvoliti da se nađemo u koži glavne junakinje Saramagovog Slepila, koja na kraju romana vodi dijalog sa mužem: „Zašto smo oslepeli, Ne znam, možda će nam se jednog dana otkriti razlog. Hoćeš da ti kažem šta ja mislim, Reci, Mislim da nismo oslepeli, mislim da smo slepci, Slepci koji vide, Slepci koji, uz zdrav vid, ne vide.“

Autor je redovni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu.

Peščanik.net, 22.04.2020.

KORONA

________________

  1. Luke Dormehl, ’Why everyone is binge-watching pandemic movies right now’, 25.3.2020.
  2. Alber Kami, Kuga, Prosveta, Beograd, 1966.
  3. Borislav Pekić, Besnilo, BIGZ, Beograd, 1987.
  4. Žoze Saramago, Slepilo, IPS Media, Beograd, 2009.
  5. Kako Milan Podunavac to jezgrovito primećuje: „Pandemiju korone prati pandemija straha“.
  6. Barry Buzan, Ole Wæver i Jaap de Wilde, Security: A New Framework for Analysis, Lynne Rienner Publishers, Boulder, 1998, str. 23-24.
  7. Rui Zink, Ugrađivanje straha, CLIO, Beograd, 2015.