Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić

Rijetko kad je slučaj u tolikoj mjeri uspio potvrditi da se istorija prvi put događa kao tragedija, a onda kad se ponovi u identičnom obliku kao farsa, kao slučaj koji je jučer, 6. februara zatresao ono malo preostale kulturne i slobodarske javnosti u Bosni i Hercegovini.

Naime, izvjesna fantomska skupina zeničkih intelektualaca, iza kojih se očito krije jedan polupismeni i ne pretjerano bistri partijski ideolog, sastavila je proglas staljinističkih nakana, kojim je napala redatelja Zlatka Pakovića i njegovu upravo premijerno izvedenu predstavu „Grobnica za Borisa Davidoviča“ u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

I tako je to nesretno zeničko narodno pozorište dobilo još jedan nacionalistički napad koji se s upadom šešeljevaca na beogradsku izvedbu predstave „Sveti Sava“ po tekstu Siniše Kovačevića u maju 1990. odvio kao tragedija i uvertira u užasan raspad zemlje i ono što je nakon toga uslijedilo, da bi sada s napadom bošnjačkih nacionalista na Pakovića nastupio kao farsa jednog pogubljenog nacionalizma, čiji jedini ishod može biti definitivan kraj ideje o bilo kakvoj zajedničkoj Bosni i Hercegovini, a ponajmanje modernističkoj, građanskoj i progresivnoj kakva je bila u socijalističkom razdoblju. Onima koji misle da je kroz savez državotvornog nacionalizma s bošnjačkim takvu zemlju moguće stvoriti, valjda će nakon ovoga biti jasno u kolikoj zabludi žive i koliko besmisleno izgleda to što zagovaraju.

Prije nego se prebacim na analizu ovog priopćenja, vrijedi otvoriti jedno zanimljivo pitanje, a to je hoće li se sada u bosanskohercegovačkoj javnosti ukazati neka Borka Pavićević, Nataša Kandić ili Milena Dravić da pruže otpor ovoj vrsti nacionalističkog udara na pozorište ili neće. Svakako, tadašnji slučaj je u tragičnom smjeru usmjerio, ne samo državu na izdisaju, nego i život Žarka Lauševića koji je potaknut tadašnjim prijetnjama nabavio pištolj, a ostatak priče šira javnost valjda zna.

I evo me kod Zlatka Pakovića i svega onoga što je taj divni, hrabri i talentirani čovjek proživio od momenta u kojem se pojavio u jugoslavenskom teatru. Pri čemu ovo ‘jugoslavenskom’ ne navodim retoričke figure radi, nego zbog stvarnosti u kojoj se Paković i ponaša i djeluje u preživjelom jugoslavenskom kulturnom prostoru, na isti način u svakoj sredini. I ako bismo pokušali pronaći egzemplar za kulturu otkazivanja na ovim prostorima, Pakovićevo ime stajalo bi uz bok s Frljićevim, s tom razlikom što je Frljić digao ruke od nas, a Paković se još uvijek nada i vjeruje da je moguće nešto promijeniti s umjetnošću. Nacionalisti mu, kao što vidimo na ovom slučaju, stalno zatvaraju vrata i prostor za rad i ostaje samo za nadati se da će još barem negdje ostati otvorena.

Najciničniji, a ujedno i najgluplji dio priopćenja tzv. zeničkih intelektualaca, na kojeg neću stavljati link, ali ga čitatelji jednostavno mogu pronaći tiče se sljedećeg: „Koristeći se imenima i motivima iz pripovijetke Danila Kiša „Grobnica za Borisa Davidoviča“, Zlatko Paković, čije predstave se ne izvode niti u jednom nacionalnom ili državnom teatru u Beogradu, uzima ulogu Karađoza iz Andrićeve „Proklete avlije“ i dobiva dobrodošlicu rukovodstva u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica da na stub srama stavi Bošnjake, Bosnu i Hercegovinu, državne institucije, tužilaštvo, žene sa hidžabom i supruge šehida. On se poigrava našim majkama i suprugama šehida, a sve pod plaštom umjetničke slobode… Međutim, ovo je svjesno urađeno da bi Bošnjacima državljanin zemlje koja je na našu državu izvršila agresiju i ovu državu ojadila potcrtao ko je kriv, da bi prokazao naše sugrađane Bošnjake i dao sebi na volju polemiziranje o pitanjima koja uopšte ne poznaje. Previše je očigledno prokazivanje i šovinistički bošnjačko-muslimanski narativ koji prožima cijelu predstavu.“

Ako je, dakle vjerovati autoru teksta, čovjek kojemu su sva vrata državnih pozorišta u Srbiji zatvorena, došao je kao predstavnik te iste zemlje u Zenicu da bi u njeno ime nastavio agresiju na Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu.

Kako netko može biti toliko glup i napisati ovo? Optimist u meni bi rekao da se zbog toga i nije potpisao ispod teksta, dok bi se realist vratio u stvarnost i zaključio kako je namjerno potpisan kolektiv da i optužba bude kolektivna.

U ostatku teksta koji je jednako glup, besmislen, isključiv i prostački Paković je optužen da ismijava Bošnjake, Bošnjakinje, poginule šehide i da sve u svemu nastavlja agresiju na BiH te koristi gostoljubivost slobodarskog grada koji je u Drugom svjetskom ratu spašavao Srbe i Židove da bi ga popljuvao.

Iako čitav slučaj ima sličnosti i s Matanićevom predstavom „Fine mrtve djevojke“ u zagrebačkoj Gavelli kad su militantni katolici tražili i uspjeli ishoditi promjenu plakata predstave, jer sada militantni muslimani također imaju primjedbe na izgled plakata i traže cenzuru, pa i s napadom na Frljićevu predstavu „Naše nasilje i vaše nasilje“ čije su izvođenje na sarajevskom MESS-u identični umovi skoro uspjeli spriječiti, ovaj napad na Pakovića po besramnosti i zlobi najviše sliči na hajku s kojom se susreo Predrag Lucić zbog pjesme „Ići mići, Ahmići“. Jer optužiti Predraga Lucića, čovjeka koji je sve uložio u obračun s hrvatskim nacionalizmom i s Herceg-Bosnom, za ismijavanje žrtve Bošnjaka je posve identično s napadom na čovjeka koji je jedini u Srbiji napravio predstavu o srebreničkom genocidu i njegovim uzrocima.

Jednom riječju, to je besramno i završni je čin procesa u kojem jedan nacionalizam kroz izgradnju kulta žrtve sebi prisvaja monopol na državu, patriotizam i arbitriranje u umjetnosti i svakodnevnom životu i svakoga tko mu se nađe na putu proglasi za zločinca ili sljedbenika zločina, koliko god to glupo i neargumentirano bilo.

Peščanik.net, 07.02.2023.

Srodni link: Viktor Ivančić – Bilješka o smeću


The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).