dečja igračka zaboravljena na plaži

Foto: Peščanik

Profesor Reljanović je u tekstu „ZFPPD nije dobar zakon – podjednako je loš za sve mame i za svu decu“ izneo razmišljanja o mom nedavnom članku „SVE mame su zakon“, a u kojem sam pokušala da sumiram nedavne izmene Zakona o finansijskoj podršci porodicama s decom. Ukratko, stavovi koje je profesor Reljanović izneo mogu da se podele u dve grupe: one koji podržavaju moje ideje i primedbe na šta se sve nisam osvrnula u mom tekstu. Ističem da se moj članak isključivo bavi novčanim naknadama koje pokriva ovaj zakon i da sam posmatrala državnu potrošnju na tri glavne naknade (dečiji dodatak, roditeljski dodatak i naknadu zarade za vreme porodiljskog odsustva, odsustva radi nege deteta i odsustva radi posebne nege deteta), kao i raspodelu sredstava iz budžeta širom distribucije dohotka u našoj populaciji. Najzad, dala sam svoja predviđanja kako bi poslednje izmene zakona mogle da se odraze na siromaštvo među decom koje je u Srbiji veoma visoko.

Šta sve profesor Reljanović podržava u mom tekstu? Slaže se sa mnom da je jedno od dobrih rešenja u zakonu to što je povećan iznos roditeljskog dodatka i dužina dobijanja ove naknade. Dalje, on potvrđuje da je izmenama zakona proširen krug korisnika naknade zarade za vreme porodiljskog odsustva, odsustva radi nege deteta i odsustva radi posebne nege deteta i slaže se da je to pozitivan aspekt trenutnog rešenja u poređenju sa prethodnim zakonom. No, ova slaganja idu uz kvalifikacije da je zakon „katastrofalan“, „bezobrazan“, „da je u pitanju velika prevara“ i da se „primenjuje samo iz jednog jedinog razloga – da bi se umanjila socijalna davanja koja su njime regulisana“. Očigledno je da su davanja povećana, konkretno roditeljski dodatak, i to posebno za porodice više izložene siromaštvu, a to su one s više od troje dece, kao što je i proširen krug potencijalnih korisnika naknade zarade za vreme porodiljskog odsustva, i to za žene koje spadaju u kategoriju ranjive zaposlenosti.

On se potom slaže s mojom konstatacijom da se sredstva za naknadu zarade isplaćuju iz opštih javnih prihoda, odnosno da ovo pravo ne proističe iz osiguranja, kao što je to slučaj s penzijama i zdravstvenom zaštitom. Dakle, žene koje su bile zaposlene pre ostvarivanja prava na naknadu zarade nisu uplaćivale nikakve posebne doprinose koji bi im omogućili da nakon odlaska na porodiljsko imaju isključivo pravo na ovu naknadu. To je jednostavno činjenica koja ne može da se ospori i profesor Reljanović se s tim slaže. Ipak, to ga ne sprečava da me optuži da ja na ovaj način „unosim jabuku razdora među majke“. Ne, ja samo objašnjavam kako funkcionišu državne finansije. Mislim da je pogrešno shvatio moju poentu. Nije ovo nikakvo takmičenje u tome koja je majka više doprinela budžetu, pa da sad profesor Reljanović mora da nas podseti da zaposlene majke takođe plaćaju PDV, porez na zaradu i, kako kaže, ko zna još koje fiskalne namete. Moja poenta je u tome da naknada zarade, kao i ostala davanja koja pokriva Zakon o finansijskoj podršci porodicama s decom, idu iz opštih javnih prihoda i da to mora da se ima u vidu kada se sredstva preraspodeljuju između različitih davanja. Naravno da se u slučaju naknade zarade prvenstvo daje zaposlenim majkama, prosto zbog prirode naknade, i tako je u većini evropskih zemalja, ali je kod nas darežljivost ovog davanja prethodnim zakonskim rešenjem bila posebno izražena. Naime, kao što sam već istakla u mom prethodnom tekstu, maksimalan iznos naknade je bio 5 bruto prosečnih plata ili oko 345 hiljada dinara u trenutku pre izmena zakona 2018. To je skoro 3 hiljade evra, što je mnogo više od maksimalnog iznosa naknade zarade u jednoj Nemačkoj! Tamo naknada zarade iznosi oko 65% prethodnih primanja i kreće se od 300 do 1.800 evra mesečno, a mi smo se tek s novim izmenama zakona približili njihovom maksimalnom iznosu ovog davanja (3 prosečne bruto plate kod nas su sada nešto iznad 1.700 evra). Kakva je situacija u drugim evropskim zemljama?1 Pa baš zato što se uvažava činjenica da naknada zarade ide iz opštih javnih prihoda, ona se vrlo retko kompenzuje u iznosu od 100% od prethodne zarade i maksimalni iznosi nisu visoki kao kod nas. Naknada se kreće od 25% do 100% prethodne plate, u zavisnosti od zemlje, a na nivou proseka svih EU zemalja ona iznosi oko 50% prethodne zarade. Sedam zemalja daje fiksni iznos naknade zarade SVIM majkama i on se kreće od 139 evra mesečno u Poljskoj do 1.778 evra mesečno u Luksemburgu. Sedam zemalja ne daje nikakvu naknadu, a davanje kompenzacije od skoro 100% prethodne zarade postoji jedino u Danskoj, Estoniji i Sloveniji. U Sloveniji maksimalni iznos naknade iznosi dve prosečne zarade u republici.2

Profesor Reljanović poziva na solidarnost i to je u redu, a ja ga dopunjujem tako što skrećem pažnju da država nije ni blizu jednako solidarna sa svim majkama i svom decom. S kim se država više solidariše ako imate podatak da od ukupnog novca koji se troši na sve naknade koje pokriva Zakon o finansijskoj podršci porodicama s decom, više od polovine ide samo na naknadu zarade, a da je čak 50% ukupnih budžetskih sredstava za naknadu zarade usmereno ka 10% najbogatijih u našoj zemlji?

Da ne unosim nikakvu jabuku razdora među majke profesor Reljanović je mogao da vidi i ukoliko je pročitao poslednji pasus mog članka, gde sam rekla da se mamama koje su deo pokreta Mame su zakon nema šta zameriti. One se bore za prava svog socijalnog staleža na ulici, kroz medijske portale i parlamentarne stranke. Problem je u tome što nema nikoga da brani SVE mame i SVU decu, i on je svojim tekstom samo potvrdio taj moj stav.

I nisam ja nazvala mame mafijom. Ja sam, ako je pažljivo čitao, prvo objasnila argumentaciju koju je zakonodavac koristio u medijskim nastupima kada je obrazlagao izmene zakona i to okarakterisala kao lošu komunikacionu strategiju reforme.

Najzad, tekst profesora Reljanovića obiluje primerima toga šta sam sve zaboravila da pomenem: protivustavno uslovljavanje primanja naknade kroz vakcinaciju i pohađanje škole, ukidanje povraćaja PDV-a na bebi opremu i uvođenje paušala i razne druge stvari. Navođenje svih ovih primera, od kojih se mnogi nalaze u drugim zakonima i regulativama, verovatno je imalo za cilj da dokaže njegovu glavnu tezu, koju je ponovio više puta, a to je da je Zakon o finansijskoj podršci porodicama s decom loš zakon i to za sve majke. Jasno sam istakla u uvodnom pasusu ovog teksta šta je bio fokus moje analize – budžetska potrošnja na glavne naknade koje pokriva ovaj zakon, raspodela te potrošnje na različite dohodovne grupe stanovništva, kao i objašnjenje poslednjih zakonskih izmena koje su išle u pravcu povećanja roditeljskog dodatka, i to za porodice koje su posebno izložene siromaštvu, i proširenje kruga majki koje imaju pravo na naknadu zarade i to iz redova ranjive zaposlenosti. Ništa od ovoga profesor Reljanović nije osporio. A nove teme koje je usput otvorio sigurno će biti predmet nekih mojih novih članaka.

Autorka je profesorka na Ekonomskom fakultetu u Beogradu.

Peščanik.net, 02.03.2019.

Srodni linkovi:

Mario Reljanović: ZFPPD nije dobar zakon – podjednako je loš za sve mame i za svu decu

Jelena Žarković – SVE mame su zakon


________________

  1. Janna van Belle (2016) Paternity and parental leave policies across the European Union. RAND Europe, European union. Posmatram naknadu zarade za vreme odsustva radi nege deteta, jer je to mnogo duži period i kod nas i u drugim evropskim zemljama tokom kojeg se prima naknada zarade u odnosu na porodiljsko odsustvo.
  2. Kump, Natasa, Majcen, Boris and Cok, Mitja (2017). Euromod country report. Slovenia 2014-2017.