
Može li i kako pravosuđe, a povodom slučaja „Nadstrešnica“, da afirmiše svoju profesionalnu čast, nezavisnost i samostalnost? Može. Ali samo ukoliko prihvati argumentovanu kritiku dosadašnjeg rada u ovom slučaju i ispravno protumači sve okolnosti u kojima se on dogodio. Znači da se ne podrazumeva da su sve institucije regularno obavljale svoje nadležnosti i da nisu čekale da ih o tome šta se očekuje od njih informišu političari.
Trebalo je da se dogode protesti nezadovoljnih građana, nenadležno istrčavanje u ovu oblast predsednika Republike, studentska blokada i zahtevi, veličanstveni skup na Slaviji, više hiljada studenata pred Vrhovnim javnim tužilaštvom, pa da se tužiteljka Zagorka Dolovac prvi put obrati javnosti. Ona je odjednom i hitno, 55 dana posle tragedije i na dan protesta, saopštenjem pozvala predstavnike studenata na razgovor. Studenti nisu prihvatili takav poziv od nekog ko ni na koji način (konferencijom za medije, obaveznim uputstvom i sl.) nije pokazao interes za ovaj slučaj.
Pokazalo se da je taj razgovor, pored ostalog, trebalo da sakrije ekspresno podizanje optužnice i skromne rezultate istrage koji su ostali na nivou predistrage. Formalno je saslušan veliki broj lica, ali samo u vezi sa nalazom i mišljenjem veštaka FTN u Novom Sadu o građevinsko-tehničkom uzroku pada nadstrešnice, kao da je to jedini aspekt istrage. Kao da i druge očigledne protivpravne radnje i zloupotrebe, pored ostalog otvaranje objekta bez upotrebne dozvole i povećanje cene izgradnje pet puta uz požurivanje da se radovi završe 6 meseci ranije, takođe na svoj način nisu mogle doprineti konačnom ishodu – obrušavanju nadstrešnice i nezabeleženoj tragediji.
Ravnopravan i dostojanstven dijalog o ovom slučaju, koji bi uključio mapiranje deformacija u sistemu rada i analizu (ne)postupanja nadležnih organa, mogao se voditi pred Anketnim odborom Narodne skupštine. Nažalost, rad ove institucije je blokiran i to nije prihvaćeno. U takvoj situaciji bilo bi dobro da se što pre oformi Anketna komisija od zainteresovanih poslanika, ali i eksperata iz oblasti prava, građevinarstva i ekonomije koji su kompetentni i spremni da doprinesu utvrđivanju činjenica i okolnosti ovog događaja.
Jedini nesporni rezultat uzavrelih društvenih i političkih previranja posle pada nadstrešnice u Novom Sadu, a kao rezultat protesta i studentskih zahteva, je objavljivanje četiri stotine gigabajta dokaza i dokumentacije o ovom slučaju. Ovaj čin bi mogao imati svoju vrednost kao mogući početak transparentnog utvrđivanja pravde i odgovornosti za zločine u kojima postoji sumnja na korupciju i u koje je umešana država, ali nije dovoljan. Ukoliko svi ti dokazi nisu ugrađeni u optužnicu i ne budu predmet suđenja u ovom ili u nekom drugom postupku koji bi se odmah pokrenuo, taj cilj bi ponovo bio ugrožen.
Podsetimo se da je VJT u Novom Sadu krajem prošle godine podiglo optužnicu protiv 13 lica zbog obrušavanja nadstrešnice zgrade Železničke stanice u Novom Sadu koje je ubilo petnaest, a teško ranilo dvoje ljudi. Okrivljenima se stavlja na teret teško delo protiv opšte sigurnosti, s tim što je ono za 4 prvookrivljena u vezi sa krivičnim delom izazivanje opšte opasnosti, a prema 9 okrivljenih (odgovorni projektant građevinske konstrukcije, projektant idejnog projekta, projektant projekta za građevinsku dozvolu, izvestilac za konstrukcije RRZ, lice odgovorno za tehničku kontrolu i po dva lica odgovorna za izvođenje građevinskih radova i stručni nadzor) u vezi sa krivičnim delom nepropisnog i nepravilnog izvođenja građevinskih radova.
Uz optužnicu, tužioci su predložili pritvor za sva lica. Sud je odlučio da za 10 okrivljenih produži tu meru, okrivljenima Tanasković i Dimovski zadržao je meru zabrane napuštanja stana, dok je jedino drugookrivljenom Vesiću omogućena odbrana sa slobode. Bilo je diskusije u javnosti kako je i zašto sud bivšem ministru građevinarstva omogućio takav status. Različiti aršini u određivanju ove mere se uočavaju od prvih rešenja kada je sudija za prethodni postupak za osumnjičene funkcionere i direktore kao jedini osnov naveo uznemirenje javnosti, a ne i mogući uticaj na svedoke i dokaze.
Posebnu pažnju je izazvala odluka – presedan u sudskoj praksi – vanraspravnog veća Višeg suda u Novom Sadu kada je odlučujući po žalbi branioca osumnjičenog Vesića na rešenje o određivanju pritvora utvrdilo da VJT u Novom Sadu nije dokazao osnovanu sumnju, jer za nju nisu priložili dokaze. Pritvor prema ovom okrivljenom nije određen ni u sudskom odlučivanju povodom podizanja optužnice. Viši sud ističe da je ovaj predlog javnog tužioca ostao „nejasan i neobrazložen, posebno imajući u vidu da tužilac ne navodi nove činjenice i okolnosti koje bi potkrepile njegov predlog“. Apelacioni sud u Novom Sadu je ukinuo ovo rešenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje, iako je uvažavajući žalbu tužilaštva sporno rešenje mogao i da preinači.
Ukoliko je činjenično stanje u odnosu na okrivljenog Vesića zaista takvo kakvo je napisano u obrazloženju sudskog rešenja, u pitanju je neprofesionalan rad tužilaštva i nagoveštaj moguće odluke sudskog veća o optužnici. Naime, ako bi sudsko veće, ispitujući optužnicu, odlučilo da nema dovoljno dokaza za opravdanu sumnju da je okrivljeni Vesić učinio delo koje je predmet optužbe, donelo bi rešenje da za njega nema mesta optužbi. U tom slučaju protiv njega se više nikad ne bi mogao voditi postupak za to krivično delo. To bi, u startu, preostalim okrivljenima bio osnov da i oni zahtevaju povoljniji položaj u postupku, i verovatno bi dovelo do marginalizovanja celog krivičnopravnog slučaja.
Umesto da se, zahvaljujući starim i novim dokazima koji su javno objavljeni, optužnica protiv okrivljenog Vesića produbi i proširi, te da se on i druga lica na osnovu dokaza optuže i za druge protivpravne radnje, a možda i druga krivična dela, pitanje je da li će sud uopšte potvrditi ovakvu optužnicu protiv Vesića? To bi, pre sudske provere svih već objavljenih dokaza protiv njega, bila takva bruka i sramota za javno tužilaštvo i pravosuđe u celini, da bi prevazišla sve njihove dosadašnje afere i promašaje, od afere „Savamala“ pa nadalje.
Važno je i pitanje da li su optužnicom obuhvaćena sva lica za koje bi mogla postojati opravdana sumnja, poput ministra za građevinarstvo u vreme ugovaranja ovog posla Tomislava Momirovića, ali i drugih odgovornih funkcionera i direktora domaćih podizvođača radova. Postoje čak i indicije da su iza privilegovanog položaja pojedinih podizvođača stajale pojedine političke ličnosti.
Posle osmodnevnog roka za odgovor okrivljenih na optužnicu, koji je istekao, sudsko veće u roku od 15 dana mora da ispita optužnicu. Ukoliko utvrdi da je potrebno bolje razjašnjenje stanja stvari da bi se ispitala osnovanost optužnice, ono naređuje da se istraga dopuni ili da se prikupe određeni dokazi (čl. 337 st. 3 ZKP). Veće u tom slučaju vraća optužnicu, a u naredbi označava u kom smislu bi trebalo dopuniti istragu.
Tek kad bi sadržaj i obrazloženje podignute optužnice bio poznat javnosti, moglo bi se više reći o tome da li je njom obuhvaćeno sve ono o čemu se diskutuje u stručnoj javnosti. Na primer, da li je obuhvaćen širi kontekst događaja, počev od činjenice da se projekat izvodi kao deo međudržavnog sporazuma i da odgovornost imaju i oni koji su ga započeli i sproveli bez poštovanja neophodnih pravila, uslova i papira – počev od upotrebne dozvole? Zatim, da li je istražni postupak obuhvatio praćenje tokova novca (cena izgradnje je za dve godine porasla pet puta) i zbog čega nadležnost nije preuzelo Tužilaštvo za organizovani kriminal, kome je na raspolaganju specijalizovana policija za ove istrage? Prema dostupnim saznanjima, optužnicom nisu obuhvaćeni ni sporni elementi ugovora između glavnog izvođača radova i podizvođača „Starting“ (od „prijateljskog sporazuma“ do ugovora, cena radova porasla je 2,5 puta) i drugih podizvođača.
Predsednik Republike je prema javno dostupnim dokazima požurivao izvođače radova da ceo posao završe 6 meseci ranije i obećao im znatno veću cenu, iako nema nikakvih nadležnosti u tom pogledu. S druge strane, okrivljena Tanasković tvrdi da je ministar Vesić više puta izjavio da mu je upravo Vučić u ovom poslu dao odrešene ruke. Dok se ne daju jasni i konkretni odgovori na izneto, ali i na druga pitanja iz ove istrage i svega onoga što je oko nje isforsirano i instrumentalizovano, uzaludne su tvrdnje da je vlast prihvatila i ostvarila prvi studentski zahtev. To nisu samo transparentni dokazi i dokumentacija, nego, na osnovu nje – profesionalno, odgovorno i efikasno postupanje nadležnih u ovom krivičnom predmetu.
Autor je sudija Apelacionog suda u Novom Sadu u penziji i član CEPRIS-a.
Peščanik.net, 18.01.2025.
NADSTREŠNICA