Ulaz u Arenu u Beogradu, avgust 2019, foto: Peščanik
Ulaz u Arenu u Beogradu, avgust 2019, foto: Peščanik

Delovi izlaganja na panelu „Spasavanje demokratije: saradnja i solidarnost posle pandemije“ u okviru 10. Beogradskog bezbednosnog foruma. Integralni snimak panela.

O demokratiji se uvek može govoriti kao o krizi demokratije, i stvari tako stoje od njenog nastanka. Naravno, krize se vremenom menjaju; u našem slučaju, probleme je stvorilo globalno širenje demokratije. Granica između demokratije i nedemokratije postala je vrlo nejasna.

Danas gotovo svuda u svetu imamo izbore ali, kao što to Adam Pševorski zna da kaže, demokratija je poredak u kome vlast može da izgubi izbore – i mada stvarno ima mnogo zemalja u kojima se izbori redovno održavaju, ponegde vlast ne zna kako da ih izgubi.

Još se nešto može primetiti, a to se posebno odnosi na zapadna društva: nije da ljudi imaju osećaj da su izgubili slobodu, već osećaju da su izgubili moć. Taj razlaz između ideje da imate moć, posebno moć kao birač, i stanja slobode, otvara važna pitanja. U tom smislu, ne verujem da je kovid-19 uzrok zapitanosti nad krizom demokratije. Kao što je zaraza, kako kažu doktori, posebno opasna za ljude sa takozvanim postojećim zdravstvenim stanjima, i demokratija danas u izvesnom smislu ima neka postojeća stanja. I pre pandemije je postojalo nepoverenje u demokratske institucije, bilo je izneverenih očekivanja, mnogi su osećali raskorak između ekonomskog prosperiteta i demokratije, posebno u određenim društvenim grupama zapadnog društva.

Da budem iskren, koncept „spasavanja demokratije“ mi ne izgleda kao dobar okvir za razmatranje trenutnih prilika u svetu iz više razloga; pre svega jer verujem da će se demokratija promeniti – ona se stalno menja kroz istoriju. Ova kriza, koja nije samo kriza političkih institucija, već i duboka ekonomska kriza, razotkriva slabosti našeg načina života. Jedna od odlika demokratije, oduvek je bila, jeste da je to vrsta samokorigujućeg političkog poretka. Ne znači da se u demokratijama ne prave gluposti ali, u poređenju sa totalitarnim režimima, demokratije su bolje u korigovanju gluposti.

***

Priroda političkog poretka ne određuje to ko će bolje reagovati na krizu. U vreme dramatične krize kao što je pandemija, države praktično počinju da liče jedna na drugu. Glavno pitanje postaje efikasnost, nivo društvenog poverenja, iskustvo sa prethodnim krizama, efikasnost državnog aparata. Demokratija će, naravno, platiti određenu cenu ove krize. Videli smo da su SAD kao model demokratske države dosta loše upravljale krizom, dok je model autoritarne države, Kina, radila dobro, bar zasad. Kriza još traje i tek ćemo videti ne samo kako se odrazila na javno zdravlje, već i njene ekonomske i psihološke posledice.

***

Brinu me razne stvari, ali čini mi se da brigu treba oprezno usmeravati. Ne kažem da nema problema, ali u vreme pandemije mnoge demokratije ipak su jako dobro funkcionisale. Konačno, ne možete očekivati da će se u ovoj vrsti totalne krize države ponašati kao u normalnom stanju. Mnogi na tragu Karla Šmita stalno kritikuju parlamentarne demokratije, jer se navodno ne snalaze u vanrednom stanju, ne znaju kako da donose brze i oštre odluke, ali ako pogledate zemlje kao što su Danska, Nemačka i druge, vidite da su se neke od tih demokratija vrlo dobro snašle.

Da bi efikasno reagovale na krizu, pojedine demokratije mogu primeniti politike koje je inače teško zamisliti. Ta fleksibilnost je, po mom mišljenju, znak snage demokratskog poretka, a ne njegove slabosti.

S druge strane, događaji u Mađarskoj se pogrešno tumače. Naime, Orban je zatvorio parlament u kome ima apsolutnu većinu, dakle, svakako mu odatle nije pretila opasnost. Razlog je jednostavan: opozicija je upravo bila spremna da podrži vladu u usvajanju mera, koje su već bile na snazi u mnogim evropskim državama, dok je Orbanu potrebno da očuva političku polarizaciju jer je to njegov glavni strateški cilj.

Vanredno stanje je u isto vreme bilo proglašeno u mnogim evropskim demokratijama i ljudi su mogli da porede druge sa onim što se dešava u njihovoj zemlji. Posle prvih par meseci potpunog zatvaranja svega, uključujući i institucije demokratije, mogli ste videti proteste po ulicama, parlamente koji ponovo zasedaju. U tom smislu, ne verujem da je to što se od parlamentaraca u početku tražilo da ostanu kod kuće, nešto što bi trebalo najviše da brine, to je zaista bila privremena mera.

***

Da smo diskutovali o međunarodnoj saradnji pre dve godine, recimo, i da smo se pitali kakva bi to kriza bila potrebna da prinudi vlade da više sarađuju – možda rat, ili velike migracije, pa čak i klimatske promene – verovatno bismo se složili da je to pandemija. Virus praktično utiče na sve podjednako, ne može se zaustaviti na granici. Pa ipak, kad se desilo, videli smo da vlade nisu krenule u saradnju, pozatvarale su granice, intenzivirale su se neke tendencije poput rivaliteta SAD i Kine, što je dodatno snizilo efikasnost multilateralnih institucija.

Istovremeno, videli smo i neke drugačije situacije. Ja sam period zatvaranja proveo u bugarskoj provinciji i pratio sam kako ljudi, pozatvarani u svoje kuće, odjednom počinju da se interesuju za veliki svet. Svi ti ljudi koje dotad nije naročito zanimalo šta se zbiva izvan njihovog mesta ili države, odjednom su počeli da se interesuju za to koliko je ljudi zaraženo u Brazilu, šta se dešava u SAD i Nemačkoj. Odjednom shvatamo koliko je povezan svet u kome živimo. Bilo je i puno solidarnosti na nivou porodica i komšiluka, svi smo videli kako su mladi ljudi zaista nastojali da preuzmu inicijativu iz brige za starije članove porodica.

Čak je i nacionalizam koji je došao do izražaja u prvim nedeljama pandemije bio zaista drugačiji od nacionalizma koji je pratio izbegličku krizu 2015. Ovog puta nije se govorilo o izbeglicama po poreklu, već po mestu boravka. Na izvestan način, dok su vlade zatvarale granice, u mnogim zemljama Evrope migranti su tretirani jednako kao njihovi građani, jer se moralo sprečiti širenje zaraze. Tako je, na primer, u Portugaliji, paralelno sa zatvaranjem, objavljeno da će svi koji nemaju papire biti tretirani jednako kao i portugalski građani. Dakle, nije bilo samo isključivosti, bilo je i inkluzije.

Ova kriza pokazuje se i kao kriza globalizacije i uveren sam da ćemo videti određeni stepen deglobalizacije. Za nas je, na primer, socijalno-ekonomska međuzavisnost oduvek značila izvor bezbednosti, a sada se posmatra kao izvor nesigurnosti. Odjednom smo shvatili da se od 180 ključnih trgovinskih proizvoda, 70% proizvodi samo u jednoj zemlji. Hoće li se to promeniti? Bez sumnje.

Zasad možemo da pratimo suprotstavljene trendove: na jednom nivou nema solidarnosti, na drugom je ima. SAD su u početku praktično nestale sa globalne scene, dok je Kina vrlo agresivno koristila pandemiju za ostvarivanje svojih interesa. Zemlje su u potrazi za ad hoc koalicijama, pa možemo pratiti kako, na primer, nemački predsednik, etiopski premijer i predstavnici drugih zemalja diskutuju kako da se buduća vakcina najbolje distribuira. Ta potraga za koalicijama izvan postojećih multilateralnih institucija može biti efektivna i u osnovi ponuditi nešto što u ovom trenutku postojeće svetske institucije ne pružaju.

***

Verujem da ćemo biti u prilici da vidimo razne političke eksperimente, što je posebno važno u trenutku kada se kriza javnog zdravlja polako pretvara u ekonomsku krizu. Tokom pandemije, ljudi su stekli više poverenja u lokalne nivoe vlasti, porodicu, grad, pa i nacionalnu državu u odnosu na multilateralne institucije. Zato će druga etapa krize umnogome zavisiti od fleksibilnosti. U početku pandemije, u martu i aprilu, stepen neizvesnosti bio je ogroman, vlade praktično nisu znale ni šta se dešava, ni šta treba da rade, nisu imale nikakve podatke pa su počele da rade po scenariju najgoreg slučaja. Uskoro su počele da kopiraju jedna drugu, pa ste širom Evrope imali totalno zatvaranje javnog života, čak i u Bugarskoj i istočnoj Evropi uopšte, gde je u to vreme broj zaraženih još uvek bio daleko niži. To je bio dobar pristup: ako ne znate šta se dešava, najbolje je raditi kao da se dešava najgore. Sem toga, ako ne radite isto što i ostale zemlje, birači bi vam mogli postaviti nezgodna pitanja ako nešto stvarno pođe po zlu. U tom smislu je hrabrost Švedske da krene svojim putem zaista bila za poštovanje, bez obzira na to da li se slažete s takvim pristupom ili ne: ne možete ostati ravnodušni na taj stepen samopouzdanja države i poverenja društva.

Međusobno kopiranje mera je, naravno, pri kraju. Sada do izražaja dolaze razlike – u broju zaraženih, ekonomskim posledicama, samim društvima. Tako je, recimo, u istočnoj Evropi jedan od najvećih problema ostarelo medicinsko osoblje i visoka stopa zaraženih među njima, što na zapadu nije slučaj. Treba eksperimentisati, jer će vlade trpeti pritisak da pokažu rezultate, da objasne svoje postupke. Ulični protesti su sve brojniji i nije ih lako otpisati: nisu to tek ljudi koji odbijaju da nose maske, već imaju ozbiljne političke zahteve za koje su spremni da se izlože riziku od infekcije. Dakle, videćemo sve više raznih političkih eksperimenata u raznim zemljama, i verujem da će to biti pozitivan ishod krize. Neki od tih eksperimenata će svakako biti promašaj, puko eksperimentisanje neće osigurati uspeh, ali demokratija je oduvek bila eksperiment. Povratak eksperimentu je pozitivan znak.

***

Kao i ljudi, i države mogu biti sebične, a da im onda u nekom trenutku postane jasno koliko je saradnja važna za opstanak. Evropska unija je odličan primer, gde je prvobitna reakcija zemalja bila zatvaranje granica, gomilanje lekova i zaštitne opreme. U prvih deset dana nije bilo razlike između Nemačke i Mađarske. A onda su razlike počele da se pojavljuju, a najznačajnija je ta što je EU preduzela ono što je do pre tri-četiri meseca bilo nezamislivo. Na primer, mutualizacija duga, o čemu se toliko raspravljalo u vreme svetske ekonomske krize ali se nikad nije realizovalo. Takođe mislim da su male države shvatile da čuvanje suvereniteta nema mnogo smisla u vreme totalne krize; saradnja je prioritet. Evropska kooperacija koja je usledila tokom leta posle prvog talasa pandemije nije luksuz koji su evropske države sebi mogle da priušte posle uspešne reakcije u prvim mesecima krize, već su ljudi prosto shvatili da je to jedini okvir u kome se može biti efikasan. Posebno je redistribucija bila iznenađenje za mnoge.

***

Živimo u svetu u kome sa mnogim izazovima sa kojima ćemo se uskoro suočiti nemamo nikakvog iskustva. Osećaj nemoći nije samo rezultat činjenice da je neko drugi uzeo moć – jedan od paradoksa globalizacije je da svi osećaju da gube moć. Naravno da će vlade i države osećati da gube moć ali, iskreno govoreći, ni najveće korporacije se danas ne osećaju naročito moćno: njihovu moć može ograničiti hiljadu ljudi na ulici koji pozivaju na bojkot njihove robe.

Dakle, nešto se desilo sa samim konceptom moći i to je ono što demokratiju danas čini drugačijom. Ranije smo imali osećaj da znamo gde je moć, šta ta moć jeste, bilo je lakše preuzeti je i redistribuirati. A onda je moć postala nevidljiva, što je uzgred jedan od razloga zbog kojih su teorije zavere danas tako popularne. Kada ne razumete šta se dešava, trudite se da otkrijete ko je taj moćni akter koji radi sve ovo. Kovid-19 je uneo dodatnu konfuziju, pa mnoge vlade koriste ratničke metafore, a neprijatelja nema i ovo nije rat.

Ljudi pokušavaju da utvrde šta je to što zavisi od njih, što oni mogu da učine, šta je to što zapravo hoće, što korespondira sa njihovim iskustvom. Pre 10 godina Dani Rodrik je napisao knjigu o trilemi globalizacije, gde u osnovi kaže, gledajte, tri su stvari koje ne možete imati odjednom: globalnu integraciju ekonomije, suverenitet i demokratiju. Možete imati bilo koje dve, ali ne i treću: možete se integrisati i ostati suvereni, ali ćete onda verovatno imati problem sa demokratijom jer će vam ljudi trpeti spoljne pritiske ekonomskih integracija; možete ići ka integracijama i čuvati demokratiju, što je projekat EU, ali onda gubite nešto suvereniteta. Kriza nam je donela određeni stepen realizma, što smatram osveženjem, jer smo se dugo ponašali kao da je ovo igra u kojoj svi pobeđuju. To, naravno, ne znači da je reč o igri u kojoj pobednik nosi sve, kao što neki pokušavaju da nas ubede.

***

Možda će posledice ove krize ličiti na 1989. ali sa jednom bitnom razlikom: onda smo makar imali iluziju da znamo u kom smeru ide svet. Sada me prilike podsećaju na dečiju knjigu, u kojoj junak istrči iz kuće, uzjaše konja i – odjaše u svim pravcima istovremeno. Verujem da ćemo videti kako razne zemlje preduzimaju različite korake, videćemo istovremeno i deglobalizaciju i globalizaciju. Negde će doći do prekida globalne trgovine, negde će doći do jače regionalne integracije; u pojedinim delovima sveta već dolazi do oružanih sukoba, dok se u drugima uspostavlja saradnja. Kao i uvek, verujem da je budućnost invazija nepoznatog. Zato je bolje da pokušamo da razumemo šta se može uraditi s ovim što imamo, umesto da nagađamo u kom pravcu ide svet.

Izbor i prevod Milica Jovanović

Peščanik.net, 17.10.2020.

KORONA